Udaipur - bijeli grad

Nakon vožnje autobusom duge 14 sati, stigao sam u Udaipur, grad u Radžastanu u kojem živi oko 400 tisuća stanovnika. Zbog bijelog kamena od kojeg su sagrađene zgrade često ga se naziva i „bijelim gradom“. Grad se nalazi na području punom brežuljaka s kojih se pruža lijep pogled na grad i jezera oko njega. Jezero Pichola, koje se nalazi u samom centru grada, nekada je bilo mnogo manje površine, ali je Maharana Udai Singh II, osnivač Udaipura, tijekom 16. stoljeća poplavio selo Picholi u dolini kako bi napravio novu obalu, dovoljno veliku za novoosnovani grad. Jezero je sada dugačko četiri i široko tri kilometra, a na nekim djelovima obale znaju se vidjeti krokodili, što ideju o kupanju u jezeru ne čini ni najmanje privlačnom. Usred jezera nalazi se i otok Jagniwas koji ne bi bio toliko poznat, da se na njemu ne nalazi luksuzan Lake Palace Hotel, sagrađen 1754. godine, u kojemu je sniman film iz serijala o James Bondu: Octopussy. Cijene noćenja u dvokrevetnoj sobi kreću se od 37500 Rs (oko 3500 Kn) na više, a pristajanje na otok je zabranjeno znatiželjnim turistima, ako nisu rezervirali smještaj.

Otok s Lake Palace Hotelom na lijevoj strani i brdo s Monsunskom palačom (spominje se kasnije u tekstu) u daljini na desnoj strani slike.

Moji troškovi smještaja su bili tek nešto niži - 200 rupija na noć, što je s obzirom na izgled, poziciju i uređenje kuće stvarno odlična cijena. Radi se o staroj tradicionalnoj obiteljskoj kući na četiri kata, krcatoj raznobojnih ukrasa i biljaka, na čijem se vrhu nalazi restoran s kojeg vidite dio jezera i okolna brda. Jedina slabija točka su minijaturne (ali čiste) kupaone. 

Unutarnje dvorište i stepenište u obiteljskom Nukkad guesthouseu.

Najveća atrakcija Udaipura je njegova Gradska palača (City palace), najveća u Radžastanu, dugačka 244 metra. U njoj se nalaze dva muzeja, luksuzni hoteli i restorani te Kristalna galerija u kojoj je predstavljena kolekcija kristalnih predmeta koju je Maharana Sajjan Singh naručio 1877. godine od jedne renomirane britanske kompanije. Budući da je Maharana umro prije dopreme navedene kolekcije, ona je ostala zapakirana u skladištu punih 110 godina, a kad su je ponovno otkrili, imali su što vidjeti: kristalne stolice i stolove, kristalne sjedeće garniture pa čak i kristalni krevet. Sve se to sada može vidjeti u galeriji, ako ste spremni platiti 500 rs za ulaznicu. Glavni razlog mog dolaska u palaču je jednosatna tura brodićem po jezeru Pichola, uz polusatno stajanje na otočiću Jagmandir, gdje se nalazi palača podignuta davne 1620. godine. Danas se tamo nalazi mali hotel, međutim, posjetitelji mogu slobodno šetati po prekrasnom parku ili popiti kavu u hotelskom restoranu, uz prekrasan pogled na Udaipur i Gradsku palaču.

Gradska palača gledana iz brodića.

Glavno dvorište unutar palače.

Palača na otočiću Jagmandir.

Još jedna zanimljivost ovog grada je kolekcija od dvadeset i dvije limuzine i oldtimera koji pripadaju dinastiji Maharana, a koja uključuje Cadillac iz 1938. sa sedam sjedećih mjesta i Rolls Royce Phantom iz 1934. koji se koristio prilikom snimanja filma Octopussy. Budući da je grad okružen brdima, morao sam otići do vrha jednog da vidim Udaipur iz ptičje perspektive. Iako je najpopularniji odlazak do visokog i pet kilometara udaljenog brda, na čijem se vrhu nalazi Monsunska palača (Monsoon palace) iz 19. stoljeća, nakon uspona na Girnar tražio sam nešto jednostavnije i našao brdo s vidikovcem kilometar južnije od Gradske palače. Uspon nije trajao više od deset minuta, a pogled je sasvim solidan. Na vrhu se nalazi hinduistički hram Karni Mata koji sam, pretpostavljate, zaobišao u širokom luku.

Pogled s vrha brda čije ime nisam uspio saznati

Udaipur je lijepi grad, ne prevelik, relativno uredan, a niti gužva u prometu (motornom i pješačkom) nije strašna, barem što se starog dijela grada tiče. Moglo bi se ovdje provesti duže vremena, a za zanimaciju se može upisati na jedan od brojnih tečajeva kuhanja lokalnih specijaliteta koji se oglašavaju na svakom koraku. Broj stranaca je neusporedivo veći u odnosu na nedavno posjećena mjesta, tako da se u ponudi može naći i europska hrana. Probao sam pizzu po treći put u Indiji i stvarno moram reći da se trebaju ostaviti toga, jer jednostavno nisu u stanju napraviti niti pizzu osrednje kvalitete. Uostalom, kako bi i mogli kada ne poznaju riječ "salama". Strpit ću se još par dana do povratka u Rijeku, a onda s guštom pojesti sendvič sa salamom i sirom. Eto vidite što Indija napravi od čovjeka. :-)