Goa

Ova malena indijska država je, uz Kašmir i Radžastan, vjerojatno najpoznatija Europljanima. Kroz povijest je često mijenjala vlasnike, od muslimanskih sultanata do hinduskog kraljevstva, a početkom 16. stoljeća stižu Portugalci i preuzimaju kontrolu nad tim, začinima bogatim, područjem. Oni tu ostaju sve do 1961. godine kada Goa prelazi u indijske ruke. Danas Goa ima najveći bruto društveni proizvod (BDP) po stanovniku od svih indijskih država, u čemu veliki udio ima i turizam, kako zbog ugodne klime, tako i zbog izuzetno jeftinog alkohola.

Mladima je prije dvadesetak godina ova državica postala atraktivna zbog lake dostupnosti droge i razuzlarenih partija elektroničke glazbe (tzv. Goa trance) koji su se nekad spontano organizirali na nekoj od prekrasnih pješčanih plaža. Iako je droga i dalje lako dostupna (meni su na putu do plaže svakodnevno nudili marihuanu, hašiš i kokain), partiji su stavljeni pod kontrolu vlasti pa se sada mladi mogu zabavljati u mnogobrojnim noćnim klubovima, a samo tijekom božićno-novogodišnjih praznika dopušteni su i partiji na otvorenom. Stranim turistima je dosta privlačno i samostalno istraživanje Goe na skuterima, koji se mogu iznajmiti za samo 30-ak kuna dnevno, ali ceste (kao i u cijeloj Indiji) nisu nešto na što su stranci navikli. Osim silnih rupa, nepoštivanja prometnih propisa, ostataka stakla i životinjskog izmeta na cesti, posebno opasnima su se pokazala tamna goveda koja slobodno lutaju cestom tijekom večernjih vožnji. Nisam uzimao skuter pa ne mogu to potvrditi, ali mogu zamisliti opasnost jer me i samog svaku večer šokirala crna krava koja se uporno držala puteljka prema mom guesthouseu.

Na temelju istraživanja na internetu odlučio sam se smjestiti na sjeveru Goe, u selu Anjuna, koje se nalazi pet minuta hoda od mora i još toliko od dva kilometra dugačke istoimene plaže na kojima sam proveo tri opuštajuća dana. Zato sam prvi dan bio hiperaktivan pa sam skoknuo do susjednog Vagatora koji je, osim po svojoj plaži na kojoj su se nekada održavali ludi noćni partiji, poznat i po ruševnim ostacima nekadašnje portugalske utvrde Chapora iz 17. stoljeća. Utvrda ne bi bila vrijedna posjete da se ne nalazi na brdu s kojeg se pruža pogled na pješčane plaže prema sjeveru i jugu. Šetajući ulicama naselja čuo sam, prvi puta od kada sam u Indiji, hrvatski jezik (kajkavskog narječja). Nakon ugodne šetnje ukrcao sam se u lokalni minibus i otišao do još jedne utvrde - Fort Aguade. Iako je izgrađena u isto vrijeme kao i ona u Vagatoru, ova se ipak još dobro drži. Isto je krasi lijepi pogled na sve strane, a s vrha obližnjeg svjetionika sam u daljini vidio i ostatke tankera River Princess koji se prije petnaestak godina nasukao nedaleko plaže Candolim. Više od deset godina tanker je nepomično ruzinavio par stotina metara od obale, da bi prije par godina vlast ipak počela sa sporim uklanjanjem čelične grdosije.

Uspon do utvrde Chapora.

Plaža Vagator.

Utvrda Aguada.

Anjuna je malo i, za indijske uvjete, vrlo mirno selo. Glavna cest(ic)a vodi od plaže do grada Mapuse, uz nekoliko raskršća prema susjednim selima. Pa ipak, sve je podređeno turizmu. Svaka druga kuća pretvorena je u guesthouse, restoran, suvenirnicu ili trgovinu šarenim tekstilom. Na više mjesta možete iznajmiti skutere, a mnogo je i natpisa na ruskom jeziku i pismu, što jasno ukazuje koga je najviše u ovom kraju. Nakon gotovo tri mjeseca stalnog putovanja i razgledavanja, u Goi sam imao tri cijela dana za ljenčarenje. Iako nisam tip koji će svakodnevno ležati na plaži i topiti se na suncu, moram priznati da sam uživao u toj rutini: kasno buđenje, doručak, plaža, odmor za vrijeme najveće vrućine, ručak, plaža, večera i piva. Mislim da bih mogao još par dana tako, ali bi mi onda vjerojatno dosadilo. Plaža je prekrasna - sitni pijesak oker boje, drveni kafići s ležaljkama ispred terase, a iznad njih drvoredi palmi. Na rubnim dijelovima plaže nalaze se zanimljive nakupine crnih stijena koje izgledaju kao one vulkanske i stoga su česti motiv za slikanje. Kupa se iznenađujuće malo ljudi, većinom stranci, a temperatura mora u siječnju je, nećete vjerovati, 28°c! Što se smještaja tiče, našao sam ga iz drugog pokušaja, četverokrevetni dormitorij za 350 rs/noć, s tim da sam samo zadnju noć imao društvo. Sve je uređeno prema europskom standardu, a mene je najviše veselio topli tuš (žalosno je da se u zemlji s konstantnim suncem topla voda smatra privilegijem). Da ne duljim, tu je nekoliko slika iz Anjune:

Glavna ulica kroz Anjunu.

Na putu prema plaži.

Početak plaže s "vulkanskim" kamenjem. Ne gledajte krave, one ovdje nisu važne.

Udaljeniji dio plaže.

More, pijesak, ležaljke, kafići i palme.

Zadnji dan sam ostavio za posjetu novom i starom glavnom gradu Goe - Panjimu i Old Goi, koji su svoje uloge zamijenili 1843. godine. Panjim ima oko sto tisuća stanovnika i vjerujem da bi svakoga osvojio na prvi pogled zbog svog izgleda i ležernosti. Nema onog ludila s ulica tipičnog indijskog grada, arhitektura je drugačija, a većina naziva restorana, ulica ili kvartova su na portugalskom jeziku. Na maloj uzvisini u centru grada nalazi se izrazito bijela Crkva naše Gospe od bezgriješnog začeća, koja se na tom mjestu nalazi još od 16. stoljeća kada su joj se portugalski pomorci dolazili zahvaliti na mirnom moru prije nego bi nastavili uzvodno do obližnje prijestolnice Old Goe.

Crkva naše Gospe od bezgriješnog začeća.

Tadašnja prijestolnica Old Goa bila je po broju stanovnika veća od Lisabona i Londona za vrijeme svog vrhunca tijekom 17. i 18. stoljeća, a često su je nazivali i Rimom Istoka. I danas se može osjetiti veličinu nekadašnje prijestolnice pune crkava i samostana, ali i novootvorenih muzeja. Samo je nekolicina vjerskih objekata i dalje u funkciji, a jedan od njih je i katedrala Sé de Santa Catarina, najveća katedrala u cijeloj Aziji, 76 metara dugačka i 55 metara široka, čija je izgradnja započela davne 1562. godine. Zanimljiva je i masivna tamnocrvena bazilika Bom Jesus iz 1605. godine, gdje se nalazi mauzolej goinog sveca zaštitnika Sv. Francisa Xaviera. Meni su se ipak najviše svidjeli ostaci samostana Sv. Augustina, ogromnog kompleksa izgrađenog 1572., a napuštenog 1835. godine, pri čemu se gotovo cijela fasada sa zidovima urušila 1942. godine i od tada gravitaciji prkosi jedino zvonik, čije je zvono zbog tog događaja preseljeno u prije spomenutu crkvu u Panjimu. 

Katedrala Se' de Santa Catarina.

Ostaci samostana Sv. Augustina.

Nakon ovog lijepog poludnevnog izleta, otišao sam do željezničkog kolodvora Thivim gdje sam pričekao noćni vlak za Mumbai i odmah potom otišao prema Aurangabadu, pokraj kojega se nalaze dvije zanimljive atrakcije: spilje Ellora i krater Lonar.