Junagadh i planina Girnar

Junagadh je grad od nekih dvjestotinjak tisuća stanovnika koji se sigurno ne bi našao na mojem popisu da nisam saznao za planinu Girnar u njegovoj neposrednoj blizini. Nakon svega mogu reći da grad zaslužuje veću pažnju turista, barem veću od ovih četiri-pet koliko sam ih vidio u dva puna dana provedena u tom gradu. Junagadh (doslovno značenje: stara utvrda) se razvio oko utvrde Uparkot, koju je vladar Chandragupta izgradio 319. godine p.n.e., iako je nakon toga mnogo puta nadograđivana. Povjesničari kažu da je utvrda bila pod opsadom čak 16 puta, a između 7. i 10. stoljeća bila je napuštena i do trenutka ponovnog otkrivanja obrasla prašumom. U centralnom djelu utvrde nalazi se palača koja je tijekom 15. stoljeća pretvorena u džamiju, tu su i dvije tisuće godina stare budističke nastambe isklesane u stijeni, ali meni najzanimljivija su dva rezervoara za vodu, jedan iz 15. stoljeća, a drugi star tisuću godina. Radi se o rupama dubokim 41 i 52 metra, iskopanim u živoj stijeni, do čijeg dna vode stepeništa, od kojih se jedno spušta spiralno do dna rezervoara, dok je drugo ravno, zbog čega se trebao napraviti dugačak usijek u stijeni. Zbog pomanjkanja svjetlosti na toj dubini (i stotina golubova koji se tamo gnijezde) silazak izgleda prilično zastrašujuće i mistično.

Bivša palača, a kasnije džamija, u utvrdi Uparkot.

Zidine utvrde s pogledom na planinu Girnar u daljini.

Prilaz manjem rezervoaru urezan je u živu stijenu.

Ulice oko utvrde nisu toliko prometne pa je bilo pravo zadovoljstvo otkrivati ih. Krcate su trgovina i uličnih štandova, a kao najljepši dio starog grada moram izdvojiti slikoviti Kružni trg (Circle chowk) i susjednu palaču Durbar hall. Kilometar sjevernije nalaze se tri zgrade, jedna do druge, koje predstavljaju pravi užitak za oči. Središnja građevina je Mahabat Maqbara, mauzolej Nawaba Mahabat Khana II, koji predstavlja kombinaciju europskog, hindu i islamskog stila gradnje. S jedne strane se nalazi neobično lijepa zeleno-bijela džamija, dok je s druge strane Vazirov mauzolej sa svoja četiri vanjska minareta sa spiralnim stepenicama. Popeo sam se na jedan od njih i vidio prizor kao iz bajke - ispred mene bili su tornjevi i kupole svih oblika i veličina, koje pripadaju svim trima građevinama. Stvarno prekrasno.

Mahabat Maqbara.

Ova prekrasna građevina je Vazirov mauzolej.

Pogled s jednog od minareta Vazirovog mauzoleja.

Toliko o samom gradu, a sada krećemo s pričom o planini Girnar. Četiri kilometra istočno od Junagadha počinje uspon od deset tisuća stepenica do vrha ove svete planine visoke 1117 metara. Stepenice su napravljene zbog tisuća hodočasnika triju religija koji svaki dan kreću na višesatni uspon odati počast svojim božanstvima. Najstariji hramovi sagrađeni su već u 12. stoljeću, a osim glavne skupine džainističkih, velik je broj hinduističkih hramova uz nekoliko manjih džamija. Nisam znao koliko bi mi vremena trebao oduzeti uspon do vrha, budući da se nikad nisam susreo s tom količinom stepenica. Tražio sam tu informaciju na internetu i saznao da većina hodočasnika kreće u ranu zoru, oko 6 ujutro. U Lonely planetu piše da budemo spremni izgubiti cijeli dan, dok sam na jednom blogu našao podatak da je jednoj indijskoj obitelji trebalo oko pet sati. S obzirom da se tu radi o obitelji (više osoba različite dobi), računao sam da bi meni moglo trebati oko četiri sata za uspon i tri za silazak. S tom informacijom krenuo sam u devet ujutro prema Girnar taletiju, selu u podnožju planine gdje počinju stepenice i točno u 9:30 zakoračio na prvu. Dalje će vas voditi priča u slikama jer ćete tako bolje vidjeti o kakvom se usponu radi i što se sve na putu može vidjeti. Uživajte!

Porta prije početka stepenica (čiji se komadić vidi u sjeni) nagovješta da ulazite u pakao. :-)

Nakon pedesetak stepenica ugledate ovo. Ukoliko niste u stanju samostalno se popesti do vrha, nosači zvani "dholis" rado će vas nositi na drvenom stolcu do vrha brda i nazad. Ako težite do 70 kg, cijena je 4000 rs, ako imate više od toga, cijena raste na 4500 rs. Ako je vaša težina negdje na granici, tu je javna vaga koja će odrediti u koju skupinu spadate. Na slici su nosiljke i vaga.

Prvih tisuću stepenica bilo je najteže, majica mi je bila natopljena znojem. Penjete se po ovakvom terenu, nezaštićenom od sunca, ali barem svakih par minuta imate štand s osvježenjima. Tu na početku vam društvo prave majmuni languri.

Uspon neočekivano postaje lakši, vjerojatno jer se tijelo prilagodilo novim uvjetima. Nakon dvije i pol tisuće stepenica već se vidi napredak. U daljini vidite obrise Junagadha, u podnožju brda je naselje Girnar taleti, a na brdu u prvom planu vidite bijele krovove kućica s osvježenjima, koje prate trasu stepenica. 

Negdje nakon tri i pol tisuće stepenica teren postaje stjenovit. Na dnu stepenica vidite brižne nosače kako na nosiljkama tegle jednog starčića. Pogled je sve bolji.

Nakon oznake za 3800. stepenicu nestaju oznake s našim brojkama (iako se navodno i dalje obilježavaju na njihovom pismu). Nakon četiri i pol tisuće prijeđenih stepenica dolazi se do nekakvih zidina i ulaza. Iza se nalazi prvi u nizu, ujedno i najveći kompleks hramova na planini.

Pogled odozgo na džainistički kompleks, čiji je najveći hram, izgrađen sredinom 12. stoljeća, posvećen 22. džainističkom Tirthankaru, Bhagavan Neminathu, koji se odrekao svih zemaljskih stvari i zadovoljstava, nakon što je na vlastitoj svadbi vidio kako kolju životinju. Otišao je na ovu planinu, meditirao i doživio nirvanu.

Nastavljam uspon uz sve bolji pogled. Nakon početnih problema i dalje ne osjećam prevelik umor, možda i zbog čestih stanki zbog fotografiranja.

Napokon na vrhu! Doduše, ne doslovno, budući da sam ispenjao tek šest tisuća stepenica, gdje se nalazi hinduistički hram Amba Mata, a najviši vrh ovog gorja je ispred mene. Inače, hram Amba Mata posjećuju pretežito mladenci kojima bi ova božica trebala donijeti sreću u zajedničkom životu.

Još je tristotinjak stepenica iza mene i sada stvarno mogu reći da sam na najvišem vrhu, na 1117 metara iznad razine mora. Tu se nalazi hram posvećen Guru Gorakhnatu, velikom učitelju yoge i čudotvorcu iz 12. stoljeća, koji je na ovom mjestu meditirao i navodno ostavio otisak stopala koji se i danas štuje kao relikviju.

Molim? Moram ići tamo da ispenjem svih deset tisuća stepenica? Ah, šta sada, vrati mi fotoaparat, vrijeme je da krenem dalje. Prvo nekih dvije tisuće stepenica nizbrdo pa opet uzbrdo oko 1700 stepenica (dio stepenica vidite dolje desno).

Ok, nizbrdo nije bilo teško, a ovaj luk označava početak završnog uspona.

Ovaj dio stvarno nije bio lagan. Dugačak niz stepenica sa stražnje strane brda, ali cilj je sve bliži - hram Dattatreya.

Zadnja fotografija prije dolaska na vrh, desetak stepenica ispod ulaza u hram, na čijoj se zadnjoj stepenici navodno nalazi oznaka "9999" na hindu pismu. Niti sam je vidio, niti uslikao, ali da, ovo je hindu hram, što znači da sam opet imao problema. Prvo me na ulazu neki tip dva puta nagovarao da kleknem i poklonim se statui s tri lica, Lordu Dattatreyi, dok sam na izlasku iz hrama pogledao na mobitel da zabilježim vrijeme dolaska na vrh i u tom me trenutku za ruku uhvatio neki drugi tip koji je tražio da obrišem sve slike hrama. Rekao sam mu da nisam slikao unutra i pokazao slike, ali je inzistirao da sam pogleda. Nije, naravno, našao takvu sliku, ali sam mu s guštom objasnio da mi se sere više od takvih ljudi i hindu hramova. Tip je samo šutio. Stvarno su mi zgadili tu religiju. Ispričavam se na ovome, ali toliko neugodnosti sam doživio od strane tih ljudi da ne mogu reći ništa pozitivno o njima. Moja je greška što sam i dalje uporno posjećivao njihova svetišta, u nadi da je ono prije bio izolirani slučaj. A nije bio.

Posljednji pogled na vrh koji sam ispenjao, uslikan prilikom spuštanja, negdje oko tisućite stepenice.

Dakle, uspon je trajao samo dva sata i dvadeset minuta, dok sam prilikom spuštanja više puta stajao kako bih uživao u pogledu ili popio čaj, tako da mi je trebalo čak tri sata i deset minuta. Ukupno gledajući, prošao sam 20 tisuća stepenica u pet sati, a da nisam osjetio nikakvu slabost u nogama, čak niti drugi dan, kada me čekala četrnaestosatna vožnja autobusom do Udaipura. Moram priznati da je to čak i mene samoga iznenadilo.

Dugujem vam još sliku zadnjeg hrama u kojem sam imao problema, jer vam želim pokazati o kakvoj se bijednoj konstrukciji radi: ogoljeni i neobrađeni betonski zidovi i plafon, bez prozora, s halogenom žaruljom iznad statue Dattatreye. S obzirom kakvi se hramovi mogu vidjeti na putu, oko ovoga su se stvarno mogli malo više potruditi. Barem ga obložiti kamenom, kojega im zaista ne nedostaje.

Izvor: http://1.bp.blogspot.com/