subota, 11. siječnja 2014.

Religioznost ili...?

Znam da je kritika religije gotovo uvijek dočekana na nož, ali previše toga sam vidio u ovih par tjedana da bih to jednostavno zanemario. Znate vjerojatno da u Hinduizmu ima na desetke tisuća bogova i božica te njihovih mnogobrojnih uobličenja (prikazanja) na zemlji i uvjerio sam se koliko im je važno štovanje svojih zaštitnika. Većina auta, autobusa i rikši je pretvoreno u prava mala svetišta s ukrasima, figuricama i slikama zaštitnika. Ulice, a posebno podnožja stabala, krcati su nečeg sličnog malim zavjetnim kapelicama koje se mogu naći uz ceste i puteljke u Hrvatskoj, a da o broju hramova i hodočasnika i ne govorim. Sve to ide u prilog dubini njihove religioznosti.

Ali, u čemu je onda problem? Nažalost, ima više stvari koje kontriraju njihovoj religioznosti, a ovdje ću navesti neke od njih. Možda se netko neće slagati s mojim zapažanjima, ali to zato i jesu moja zapažanja, a ne objektivni prikaz Hinduizma.

1. Krave kao svete životinje. Još od davnina one opskrbljuju narod s mlijekom - to je prvi razlog njihove svetosti. Drugi razlog je što se u drevnim tekstovima Puranama Majka Zemlja ukazala u obliku krave i rastjerala demone koji su onemogućavali normalan život ljudima. Dakle, krave su svete, ali se to ni po čemu ne primjećuje. One ili besciljno lutaju ulicama u potrazi za hranom ili nemoćno leže na ulici i čekaju neizbježno - smrt. Vidio sam do sada nekoliko uginulih krava i više onih koje će uskoro skončati svoj besmislen život. U hramu u Maduraiju hodočasnici doslovno ljube pozlaćeni kip krave, a nedaleko hrama se kravama vide rebra od neishranjenosti. Ako su stvarno svete, zašto se nitko ne brine o njima, daje im hranu i vodu? Pitao sam to mog domaćina u Jaipuru, on kaže da se ljudi jedva brinu o sebi, a one bogatije jednostavno više nije briga za krave. Kaže i da je na selu nešto bolja situacija što se tiče brige o tim životinjama. Ne znam, po meni su najsretnije one krave koje su se našle pokraj gradskih tržnica pa mogu prekopavati po ostacima pokvarenog povrća, zajedno s beskućnicima.


Neke od sretnijih krava iz gornje priče i manje sretan pas iz doljnje priče (prizor iz Purija).
2. Odnos prema drugim životinjama i ljudima - psi lutalice leže po svuda, a ima ih podjednako kao krava. Od pet pasa tri će se upravo češati jer su krcati buha, jedan će imati uganutu nogu, a peti će izgledat normalno, ali samo zato što je oguglao na sve i jednostavno ga više nije briga. Nekad se pitam da li ih itko uopće i primjeti. U Mamallapuramu mi je jedan lokalni dečko, koji pomaže nekoj Francuskinji koja je vlastitim novcem odlučila sterilizirati sve pse lutalice u mjestu, rekao da psi mašu repom samo pokraj bijelaca jer se pokraj njih ne osjećaju životno ugroženima. Žalosno. Majmuni su posebna priča, potomci boga Hanumana, zaštićeni, a ovi to naveliko koriste. Dakle, oni su zaštićeni, ali se na prilazu Hanumanovom hramu prodaju štapovi za tjeranje majmuna. Zar ih ne bi trebali štovati i hraniti, a ne mlatiti štapovima ili gađati pračkama, što sam vidio na više mjesta?
O odnosu prema drugim ljudima je dovoljno reći - kaste. Apsolutno je nevažno kakav si čovjek, dobar ili vrijedan, ako si rođen kao "nedodirljivi" (parija), a takvih je čak 15% od ukupnog stanovništva, ti ćeš biti dno dna do kraja života, osuđen na vječnu sramotu i obavljanje najprljavijih poslova. Zašto? Zato što hinduističke odredbe kažu da roditelji parije rađaju djecu parije, osuđenu kao nečistu od trenutka rođenja. Dakle, radi se o religiji koja ne smatra sve ljude jednakima i to su prije par desetaka godina shvatili i indijski političari te zakonom zabranili podjelu na kaste. Možda je u većim gradovima to i zaživjelo, ali ne i na selu gdje živi gotovo 3/4 stanovništva, dakle oko 750 milijuna ljudi! 
A kada usporedite priču o životinjama i ljudima, jasno vidite kako je to sve izokrenuto: majmuni i krave, a negdje čak i štakori, su svete životinje, a "nedodirljivi" su do nedavno morali paziti da njihova sjena ne dotakne nečiju iz više kaste jer bi dobili gadne batine, a jedini izlaz iz tog konstantnog ponižavanja bilo je preobraćenje na drugu vjeru.

3. Odnos prema Majci Zemlji - većini je poznat stav Hinduista o vodi koja pročišćava dušu i tijelo, a to vjerovanje se temelji na brojnim tekstovima u drevnim Vedama gdje se objašnjava božansko porijeklo rijeke Ganges. Ako se čovjek okupa u toj rijeci ili ostavi u njoj recimo pramen kose ili pepeo nakon kremacije, dospjet će u raj (laički rečeno). Sjećam se citata iz Rigveda kojeg sam vidio u hramu Akshardham: gdjegod se nalazi čista voda to će biti mjesto hodočašća, tamo se i bogovi sastaju (moj prijevod natpisa na engleskom). Tako se i sve ostale rijeke i jezera smatraju svetima te se oduvijek štuju kao nositelji svog života na Zemlji. I opet ista priča, sve je to lijepo u teoriji, štovanje vode i prirode općenito, ali stvarnost je u potpunosti drugačija. Čiste vode u Indiji NEMA! I da stvar bude gora, za to su krivi upravo ljudi koji je smatraju svetom. Sveti Ganges je među najzagađenijim rijekama na svijetu. U Varanasiju se tvorničke otpadne vode i kanalizacija izlijevaju direktno u rijeku, uginule krave se prevrču s barke u rijeku, pepeo nakon kremiranja se baca u nju, ljudi peru robu u njoj, a opet, za Hinduse ta rijeka pročišćava! Duhovno. Ali definitivno ne fizički, jer nizvodno od Varanasija razina fekalnog zagađenja je 3000 puta veća od prihvatljive granice! 
Druga strana odnosa prema prirodi je bacanje smeća. To je ljudima u Europi teško opisati. U autobusima i vlakovima stalno netko nešto jede - ambalaža leti van kroz prozor. Kada prolaznici na ulici popiju vodu iz plastičnih boca ili pojedu čips, ambalažu jednostavno bace na pod. Zašto bi se oni brinuli? Tolike količine smeća na ulicama i u rijekama su teško zamislive našim ljudima. Probat ću vam to prikazati s dvije slike.


"Sveto jezero" u Jodhpuru.
Srećom da ljudi bacaju smeće direktno na cestu, jer tako "svete krave" barem imaju šta za jesti (prizor iz Bikanera).
4. Ostale sitnice 
- Jedno od najsvetijih jezera za Hinduse je ono u Pushkaru. Na prilazima gatovima posvugdje se mogu vidjeti table na hindu i engleskom gdje piše da je slikanje na gatovima strogo zabranjeno. Bilo mi je žao što to vidim jer neću imati slike s tog jezera, ali kad sam vidio da te table nitko ne šljivi ni pet posto, odlučio sam i ja slikati. 
- Sa suputnicom sam bio u jednom manjem i tihom hinduističkom hramu u New Delhiju i počeli smo komentirati neke gravure kada nas je tip ušuškao i opomenuo da ne smijemo pričati. Bilo nam je neugodno, naravno, ali samo minutu kasnije tom istom tipu zazvoni mobitel i on se bez pardona javi i krene pričati. 
- Ne znam da li je u redu to povezivati s religijom, ali ponašanje Sikha u Amritsaru stvarno nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. To je bilo prekrasno iskustvo jer se vidi da im je stalo i do čistoće svojeg svetišta i do svih ljudi koji su ga došli posjetiti, neovisno o vjeri - njih zanimaš Ti. S druge strane, u puno hinduističkih hramova sam kao stranac bio gotovo prisiljen (ne doslovno, naravno) staviti nešto u kutiju za donacije ili kupiti nekakav "poklon" bogovima ili platiti čuvanje tenisica, iako je ono besplatno. Iako se radi o 10-20 rupija, često sam imao osjećaj da njih ne zanimaš ti, nego tvoj novac. 
- U Kolkati sam planirao otići u hinduistički hram Kaligat. Na prilazu mi je odmah prišao tip i pokazao ulaz i rekao da će mi pokazati unutra i tko zna šta još. Rekao sam da ne trebam pomoć, okrenuo se i otišao na drugi ulaz. Tamo su me opkolila dva takva, s tim da je jedan rekao da je svećenik. Rekao sam da ne trebam pomoć, ali su me oni pratili pa sam se okrenuo i otišao do trećeg ulaza (ukupno ih je četiri), kad tamo još jedan svećenik koji mi želi asistirati u tko zna čemu. Htio sam ići pogledati taj hram, ali ti su ljudi toliko naporni da su me jednostavno otjerali od njega. Nisam na kraju išao unutra. Kasnije sam čitao u Lonely planetu da se oko tog hrama "svećenici" nude da otpelju turiste preko reda do centralnog mjesta i za to onda traže novac. Naravno, novac. Kako se toga nisam sjetio? Samo novac.
- U Kanchipuramu sam kroz gopuram ušao u kompleks hinduističkog hrama i dvadesetak metara dalje pitao gdje da ostavim tenisice. Čovjek mi pokaže ulaz u sami hram udaljen daljnjih 50 metara. Skinem tenisice, uđem unutra, izađem i sve završi kao i inače. Vratio sam se sat vremena kasnije jer se pojavilo sunce pa bi i slike bile lijepše. Zakoračio sam u gopuram i odjednom čujem nekoga da se dere: Hey! Stop! No shoes, this is holy place! Get out! Pogledam oko sebe, vidim da su stvarno svi bosonogi i posramljen se vratim na ulicu. Promatrao sam ljude koju minutu i vidio ih barem desetak s obućom kako ulaze unutra, gdje ih uostalom čeka mjesto za ostavit obuću. Šta je bilo tom čovjeku da me tako otjerao, kada znam da se cipele izuvaju tek kasnije, ja ne znam. Možda zato što sam bijelac ili mu se jednostavno nisam sviđao? Ili je svoje osobne frustracije iskalio na meni? 
Možda se samo tako poklopilo da sam naletio na prave ili krive ljude u određenim hramovima, ali često se u i oko hinduističkih hramova nisam osjećao nimalo ugodno. Za razliku od budističkih i onih od Sikha, moram to istaknuti. 

Nema komentara:

Objavi komentar