Krug po Indiji i skok do Nepala u 110 dana: Munnar

Munnar je ime grada u Kerali na čijem širem području živi oko 70 tisuća stanovnika, a nalazi se na obroncima planinskog lanca Zapadni Ghati na visini od 1524 metra. Najpoznatiji je po svojim beskrajnim terasastim nasadima čaja koji se pružaju u svim smjerovima izvan grada. Zbog toga sam i odlučio uvrstiti ga u svoj plan puta, ali kao i svugdje na jugu Indije, i u Munnaru sam imao problema s nalaženjem smještaja. Još uvijek oslabljen od bolesti i napornog puta, stigao sam ovdje tek u 21 sat i od prvih pet hotela, u četiri nije bilo nikoga na recepciji unatoč mojem čekanju i dozivanju. Zanimljivo i krajnje iritantno. Tek četrdeset minuta kasnije našao sam jedan loš guesthouse na odličnoj poziciji za 450 rs/noć (iako to što su ponudili ne bi u drugim dijelovima Indije vrijedilo više od 300 rs). Smjestio sam se u sobu s pljesnivim zidovima, otvorio prozore i srušio se u krevet.

Stari dio Munnara (novi se nalazi dva kilometra dalje) izgleda simpatično: tri manje rijeke teku kroz grad, presijeca ih nekoliko mostova, tu su po jedna crkva, džamija i hindu-hram, tržnica voćem i povrćem te hrpa uličnih prodavača. S obzirom da se glavne zanimljivosti ovog kraja nalaze razbacane desecima kilometara naokolo, nisam niti mogao, niti imao snage to sam organizirati. Saznao sam da Turistički ured Kerale (DTPC) nudi svakodnevne ture po okolici pa sam se išao raspitati i saznao da imaju problem skupiti troje ljudi (minimum za kombi), osim vikendom. S obzirom da nije bio vikend, proučio sam na stranici Tripadvisor što se stvarno ne bi smjelo propustiti i primjetio sam da su Indijci uglavnom oduševljeni svime, dok Zapadnjaci većinu atrakcija smatraju precijenjenima i ni po čemu jedinstvenima (nekoliko manjih vodopada, dva jezera, neki vidikovci, životinjski rezervat gdje je glavna atrakcija ugrožena vrsta koze i slično), uz par izuzetaka, a to su Top station i plantaže čaja. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam saznao da postoje redovni autobusi do 35 kilometara udaljenog vidikovca Top station koji na putu prolaze pokraj brojnih plantaža, što je značilo da ću sam moći vidjeti najvažnije atrakcije Munnara. A to je značilo i da ću imati još jedan dan za oporavak od bolesti koja je napokon počela popuštati.

Pogled na centar starog Munnara.

Život u glavnoj ulici.

Drugo jutro krenuo sam pješke po cesti koja vodi uzbrdo prema Top stationu jer sam znao da se odmah izvan Munnara nalaze lijepi nasadi čaja i izvorna planinska sela. I zaista, pogled na zelene terasaste nasade oko metar visokih grmova bio je prekrasan. Što sam se više udaljavao od grada, to su se površine pod čajem povećavale. Nakon više od sat vremena hoda, zaustavio sam se na jednom raskršću i pridružio lokalnoj mladeži koja je čekala autobus. Nakon samo pet minuta, autobus je stigao i krenuo u najluđu brdsku vožnju, krateći zavoje i prestižući sve što bi se našlo ispred nas. Nekada mi se stvarno čini da vozače autobusa plaćaju po kilometraži, a ne po satu. Ono što sam u četrdesetak minuta lude vožnje uspio vidjeti su dva jezera, jedan mali vodopad i nepregledni nasadi čaja. I onda razočarenje - par stotina metara prije dolaska do vidikovca Top station ušli smo u područje magle (ili oblaka) koji su cijelo vrijeme onemogućavali bilo kakav panoramski pogled:

Na tom sam vidikovcu prvi puta u ovih 80 dana sreo nekoga iz bivše Jugoslavije, točnije dva prijatelja iz Slovenije. Kažu da su razočarani s muzejom čaja koji su ranije posjetili jer su im unutra petnaest minuta objašnjavali kako treba pravilno napraviti čaj, kako ga servirati i kako ga popiti, da bi na kraju svi posjetitelji dobili vrući čaj iz automata (!?). Isto tako su mi potvrdili priče s interneta da ta planinska jezera i mali vodopadi zapravo nisu vrijedni posjete jer sve to možemo naći u svojim zemljama, bez smeća na svakom koraku. Indijci ne mogu i zato su od ovoga napravili spektakl. Ovdje sam naišao na tablu koja kaže da na ovom mjestu raste biljka Strobilanthus čiji veliki plavi cvijet cvate tek svakih 12 godina, a posljednji put je to bilo u prosincu 2006. Za kraj vam ostavljam nekoliko slika nasada čaja koje sam vidio između Munnara i Top stationa, za koje stvarno ne mogu zamisliti da ih je moguće ubrati ručno.