Aurangabad, Lonar i Ellora

Nakon dolaska u Aurangabad u pet ujutro, požurio sam do autobusnog kolodvora da bih stigao na bus za Lonar koji kreće u 5:30, ako je vjerovati voznom redu objavljenom na internetu. Naravno, taj autobus ne postoji pa sam išao na prvi bus do Jalne, grada na pola puta do Lonara, gdje sam presjeo na bus za Sultanpur, od kuda je novi bus trebao još oko pola sata vožnje do mog odredišta. Ništa lakše. :-) I onda kreće priča o Lonaru: prije 50 tisuća godina na ovom je mjestu u zemlju udario meteorit i ostavio ožiljak širok dva kilometra i dubok 170 metara. Znanstvenici smatraju da je sam meteorit i dalje zakopan oko šesto metara ispod jugoistočnog ruba kratera, u današnje vrijeme ispunjenog slanom vodom s dodatkom sumpora. Čak je i NASA nedavno pokazala zainteresiranost za ovaj fenomen. Šetnja uz samu obalu jezera, pravilnog kružnog oblika, predstavlja pravo zadovoljstvo, iako je veći dio staze u dosta lošem stanju, pun prepreka i potencijalnih opasnosti. Za napraviti puni krug trebala su mi dva sata, a u šumi uz jezero, koja na nekim mjestima izgleda kao prava džungla, mogu se vidjeti majmuni, paunovi i mnogo vrsta egzotičnih ptica, ali i desetak hinduističkih hramova izgrađenih tijekom 12. i 13. stoljeća, od kojih su neki u ruševnom stanju, a neki obnovljeni i još uvijek u funkciji. U samom selu nalazi se i zanimljivi hram Daityasudan, izgrađen u 10. stoljeću, koji i po stilu gradnje i po (erotskim) motivima dosta podsjeća na daleko poznatiji kompleks hramova u Khajurahu. Iako je ovo mjesto zaista vrijedno divljenja, zbog nekog je razloga turistički u potpunosti zapostavljeno. Tomu sam i sam svjedočio, budući da u dva sata šetnje oko jezera nisam sreo baš nikoga (osim gore navedenih, izuzetno plašljivih, životinja), ali i zbog pozornosti koju sam privukao u selu, zbog koje sam osjetio veliko olakšanje prilikom ulaska u autobus za Aurangabad. Ne bih rekao da u Lonar svrati više od par turista tjedno. Mnogi će reći - i bolje da je tako.

Panoramska snimka jezera s vrha kratera.

Put koji vodi oko jezera.

Na obali jezera.

Jedan od napuštenih hramova u podnožju kratera.

Hram Daityasudan u Lonaru.

Grad Aurangabad je vrhunac doživio tijekom vladavine cara Aurangzeba krajem 17. stoljeća, kada su izgrađene mnoge impozantne građevine, među kojima se ističe Bibi-qa-Maqbara, poznatija kao „siromašna“ replika Taj Mahala. Danas je ovaj grad s oko milijun stanovnika jedan od najbrže rastućih gradova u Indiji, iako moram reći da ne izgleda nimalo simpatično - previše prašine i smeća, neuređenih javnih površina i prometne buke, uz vrlo malo atraktivnih elemenata. Bibi-qa-Maqbaru se ipak isplati posjetiti (ulaznica 100 rs). Radi se o mauzoleju koji je Aurangzebov sin, Azam Shah, izgradio za svoju majku, Rabiu-ud-Daurani. Iako su doljnji dijelovi građevine obloženi bijelim mramorom, po uzoru na Taj Mahal, veći dio je napravljen od betona i gipsa, koji su zatim ukrašeni raznoraznim ornamentima. Struktura izuzetno podsjeća na "original" iz Agre, budući da ima karakterističnu ovalnu kupolu, četiri minareta, simetrične prilazne putove s uređenim parkom na sve četiri strane pa čak i prepoznatljive bazene ispred prednje strane mauzoleja, doduše, bez vode prilikom moje posjete. Na povratku sam svratio i do Panchakkija (doslovni prijevod: vodeno kolo) koji se u svoje vrijeme smatrao izuzetnim inžinjerskim pothvatom. Riječ je o sistemu podzemnih cijevi koje su dopremale vodu iz šest kilometara udaljene rijeke kako bi pokretale mlin koji je bez ljudske (ili životinjske) pomoći mljeo žito za brojne hodočasnike. Osim mlina, sada se tamo nalazi nekoliko bazena punih riba i ogromno banyan drvo (ono ispod kojeg je Buda doživio nirvanu) koje stvara toliko potreban hlad. 

Nije Taj Mahal, ali nije ni loš - Bibi-qa-Maqbara u Aurangabadu.

Bibi-qa-Maqbara gledana iz parka.

Drvo Banyan u Panchakkiju.

Poticanje turizma na indijski način (prizor iz Aurangabada).

Iako se dva kilometra sjeverno od Bibi-qa-Maqbare nalaze dva manja kompleksa od ukupno deset budističkih spilja (6. i 7. stoljeće), rijetko tko će ih uključiti u svoj itinerar. Naime, Aurangabad služi i kao baza za izlete u mnogo veće komplekse spilja uklesanih u stijene u Ajanti i Ellori. Oba su kompleksa pod zaštitom UNESCO-a. Budući da se kompleks spilja u Ellori nalazi samo 30 kilometara od grada, dvostruko bliže od onih u Ajanti, odlučio sam posjetiti samo njih. Taj se kompleks sastoji od 12 budističkih, 17 hinduističkih i 5 džainističkih spilja. Isklesane su između 5. i 11. stoljeća, a prostiru se duž dvokilometarske kamene padine. 

Završni dio hinduističkog kompleksa spilja.

Budistički kompleks spilja.

Od budističkih spilja moram spomenuti onu pod brojem 10 koja stvarno izgleda fascinantno. U njoj se nalazi ogromni kip Bude, ali još je impresivniji polukružni rebrasti svod koji zbog igre svijetla i sjene izgleda kao iz neke druge dimenzije. Hinduistička grupa spilja je daleko kompleksnija po stilu gradnje od budističkih. Zanimljiva je posljednja spilja u nizu zbog veličine unutarnjih prostorija i ogromnih nosivih stupova, ali i terase s koje se pruža pogled na manji vodopad koji pada preko nekoliko manjih spilja. Ipak, ništa se ne može usporediti s hramom Kailasa, posvećenom bogu Shivi, kojeg je sredinom 8. stoljeća započeo kralj Dantidurga, a s poslom nastavio kralj Krishna I iz dinastije Rashtrakuta. Kailasa se smatra najvećim monolitskim objektom na svijetu, a za njegovu izgradnju trebalo je otklesati preko 200 tisuća tona kamenja da bi se dobio današnji oblik, što dovoljno govori o zahtjevnosti gradnje i riziku od pogreške prilikom klesanja. Ovdje se, dakle, ne radi o spilji, nego o hramu "izrezanom" iz dijela stijene, od vrha prema dnu. Teško je riječima opisati ovaj monolit, ali spomenut ću samo da se tu nalazi nekoliko kamenih slonova u prirodnoj veličini, prikazi priča iz Ramayane i Mahabharate uklesanih u bočne stijenke hrama, cijelo mnoštvo bogova, božica i mitoloških stvorenja, dva obeliska i još mnogo, mnogo zanimljivih detalja, ali to ćete najbolje vidjeti na slikama. Džainistička grupa spilja udaljena je oko kilometar od ostalih, a odlikuje ih visoka razina dekorativnosti, uz prikaze džainističkih svetaca i biljnog svijeta, ali ju možete i izostaviti, budući da ne nudi ništa novo iz arhitektonskog kuta gledanja. Iako sam planirao potrošiti oko tri sata na razgledavanje spilja u Ellori, ostao sam dva sata duže, što dovoljno govori o atraktivnosti ovog kompleksa.

Svod u budističkoj spilji broj 10.

Prednja strana hrama Kailasa u Ellori.

Podsjećam da je hram Kailasa monolit!

Pogled na hram iz jedne od bočnih spilja.

"Dvorište" hrama Kailasa.

Napomena: prema TRAI zakonu kojeg je Indija donijela prije godinu dana, stranom turistu se indijska sim kartica automatski deaktivira tri mjeseca nakon kupovine, bez obzira na valjanost vize. To se i meni dogodilo, a s obzirom da mi na tri mjesta nisu, kao strancu, htjeli prodati novu sim karticu, sljedeća dva tjedna ovisim o nalaženju wifi-ja ili odlasku u internet caffe. Zato ovaj post malo kasni.