Otok Diu

Maleni otok Diu (22 tisuće stanovnika, veličina 11 km x 3 km) bio je portugalska kolonija sve do 1961. godine, kada je prešao u ruke Indije. Diu nije dio države Gujarat, s kojom je povezan preko dva mosta (treći se upravo gradi), nego je pod direktnom upravom Delhija. Glavne privredne grane ovog malog otoka su ribolov, turizam, sol i - alkohol. Naime, Diu nije pod upravom susjednog Gujarata, većinski muslimanske države u kojoj je alkohol strogo zabranjen, tako da tijekom vikenda mnogi stanovnici Gujarata „migriraju“ do tog otoka u potrazi za jefinim alkoholnim pićima, prije svega pivom i rumom.

Most između Gujarata i otoka Diu.

Isključivi razlog dolaska u Diu bio je odmor i opuštanje prije velikog napora koji me čeka u Junagadhu. Međutim, ono što sam vidio na nekoliko pješčanih plaža južno od gradića govori da rijetko tko ovdje koristi te plaže za kupanje i sunčanje. Stvar je u tome da je takvih plaža puno, a stanovnika malo, dok stranih turista nema više od par stotina. Od tri najbliže plaže, ja sam svoju bazu postavio na srednjoj, 500 metara dugačkoj pješčanoj plaži Chakratirth, gdje niti jednom nije bilo više od petero ljudi, ali je pozitivno to što nisam imao problema s nalaženjem mjesta za ručnik. :-) Inače, najpopularnija plaža je Nagoa beach koja se nalazi sedam kilometara zapadno od gradića i iskreno se nadam da se na njoj može naći više ljudi, budući da uz plažu postoji i nekoliko hotela i restorana, što ovdje nije slučaj. Temperatura mora je za mene smrzljivca bila preniska, samo 24 stupnja, tako da će Goa ostati jedino mjesto gdje sam se kupao.

Pusta pješčana plaža Chakratirth bila je ova četiri dana samo moja.

Što se tiče turističkih znamenitosti koje bi trebalo posjetiti, na prvom mjestu je svakako utvrda Diu, koju su podignuli Portugalci 1535. godine, a koju okružuje duboki opkop kako joj se ne bi moglo prići s kopnene strane. Unutar utvrde nalazi se nekoliko kružnih kula s topovima, par kapelica, svjetionik i druge popratne zgrade, dok je dio utvrde zatvoren za javnost jer služi kao zatvor. Ulaz je besplatan, ali to u ovom slučaju ne znači da je utvrda slabo održavana. U neposrednoj blizini nalaze se tri najveće crkve na otoku, sve izgrađene tijekom 16. i 17. stoljeća, koje se ni po čemu ne ističu od ostalih kolonijalnih crkvi u Indiji. Treba ipak napomenuti da je samo crkva Sv. Pavla i dalje u svojoj izvornoj funkciji, dok je crkva Sv. Tome pretvorena u mali muzej, a crkva Franje Asiškog u bolnicu. Dok se utvrda nalazi na krajnjem istoku otoka, dva kilometra zapadnije prostiru se, većim dijelom obnovljene, gradske zidine i to od južne do sjeverne obale, čime su svojevremeno pružale solidnu zaštitu gradu od prodora osvajača. Danas se po južnom dijelu zidina može i hodati, dok je najatraktivniji dio Zampa gateway, nekadašnji glavni ulaz u utvrđeni grad, izuzetno upečatljive bordo boje. Svakako bi trebalo i prošetati uskim gradskim uličicama koje kriju na desetke prekrasnih šarenih kućica, od kojih neke zaista izgledaju kao iz bajke. Jednu stvar sam primjetio prilikom traženja mjesta za ručak: iako su Indijci sada u velikoj većini na ovom otoku, izgleda da su preuzeli od Portugalaca naviku poslijepodnevne sieste, budući da su gotovo svi restorani zatvoreni između 15 i 18 sati, a oni koji rade poslužuju samo doručak (!?).

Pogled na utvrdu Diu sa svjetionika. Na moru vidite nešto slično brodu, ali se zapravo radi o starom zatvoru Fortim-do-Mar.

Opkop oko zidina utvrde.

Utjecaj mora i vjetra mogao bi uskoro ugroziti južni dio utvrde.

Crkva Sv. Pavla.

Nekadašnji glavni ulaz u stari Diu - Zampa gateway.

Jedna od dvije najzanimljivije kućice u starom gradu.

Tri kilometra zapadno od gradskih zidina nalaze se dva "tornja tišine" koje su Parsi, sljedbenici Zoroastrijanizma (čiji je osnivač Zoroaster, kod nas poznatiji kao Zarathustra) podigli kako bi tamo polagali tijela preminulih i prepustili lešinarima da odrade svoj dio posla. Iako sam bio razočaran izgledom okruglih kamenih tornjeva, ipak puno više cijenim ovakva stvarna mjesta, nego ona gdje se štuje kamen koji predstavlja neko božanstvo, a upravo to se događalo 500 metara niže u hramu Gangeswar, krcatom hodočasnika. Na povratku u Diu prolazio sam pokraj table "Naida caves" i otišao pogledati o čemu se radi, budući da Lonely planet to nigdje ne spominje. Informacije su i na internetu dosta šture, ali pretpostavlja se da su iz postojećeg prirodnog labirinta spilja, otvorenih s gornje strane, Portugalci vadili kamenje potrebno za izgradnju grada. Zbog toga su spilje pune pravilnih geometrijskih oblika i nečega što sliči na stepenice koje ne vode nigdje. Jako zanimljiv fenomen u kojem sam se zadržao duže od planiranog, jer sam dosta dugo lutao prolazima u potrazi za neobilježenim izlazom. S obzirom da vam ovo upravo pišem, znači da je potraga bila uspješna. :-)

"Toranj tišine", truplima i lešinarima nema ni traga.

Detalj iz spilja Naida.

Čudo prirode.

Nedaleko spilja se nalazi ova zanimljiva kućica i stepenište, međutim, nisam našao nikakve informacije o njihovom značaju i ulozi.

Sve u svemu, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da nisam pogriješio što sam došao ovdje. Pješčane plaže, malo ljudi, opuštajuća atmosfera, dovoljno turističkih atrakcija, jeftina piva i morska hrana glavni su aduti ovog malog otoka. Budući da je promet vrlo slabog intenziteta, a ceste u odličnom stanju, tu se vjerojatno isplati iznajmiti skuter i istražiti nekoliko manjih ribarskih sela i prekrasne pješčane plaže na drugoj strani otoka. Baterije su napunjene, a sada pravac Junagadha da vidimo mogu li izdržati uspon do vrha brda Girnar.

Dodatak: ovo pišem naknadno jer se tiče Diua. S kopnene strane se nalazi mala granica na kojoj se bus zaustavio prilikom odlaska s otoka, nakon čega je uslijedila detaljna kontrola prtljage u potrazi za alkoholom, koji je u Gujaratu strogo zabranjen. Carinik je tražio da otvorim vrećicu i kada je vidio bocu vode, promućkao ju je da vidi kako će tekućina reagirati. Kod nikoga nije ništa nađeno, ali baš me zanima kako kažnjavaju one koje ulove u švercanju boce ruma.