Jaipur - ružičasti grad

Put od Pushkara do Jaipura nije tekao prema planu, jer sam mislio ići s direktnim busom kojeg nisam mogao naći niti uz pomoć lokalnih ljudi. Zato sam uletio u prvi bus za susjedni Ajmer. Nakon pola sata spore vožnje iskrcao sam se kod autobusnog kolodvora, napravio 10 koraka i čuo kako kondukter iz jednog busa u pokretu viče "Jaipur! Jaipur!". Zaderao sam se i ja "Jaipur!", dobio njegovu potvrdu, malo potrčao i uletio u bus. To se zove brzi transfer. Da stvar bude bolja, u međuvremenu mi je stigla potvrda od jednog Couchsurfera da mogu prespavati kod njega te dvije noći. Inače, između ta dva grada je autocesta s tri trake u svakom smjeru i solidnim asfaltom, a i bus je bio malo slabija verzija naših, tako da je vožnja od dva i pol sata bila sasvim ugodna, a koštala je samo 122 rupije.

I onda se opet ukazao velegrad i treći krak tzv. Zlatnog trokuta (Delhi-Agra-Jaipur). Nažalost, u najgorem obliku do sada. Vozači rikši naporni do besvjesti, ljudi na ulici me žele odvesti da pogledam tvornicu srebra ili tekstila, djeca trče za mnom i konstantno ponavljaju mantru "Hello, money, hello, money", na prilazu jednom hramu žena mi na silu pokušava napraviti onu crvenu točku na čelu, tzv. treće oko i češće nego inače čujem onu tipičnu "which country?" Ma dajte ljudi, pustite me na miru! Hodao sam tako od autobusnog kolodvora do hrama majmuna oko sat vremena, a ti su mi ljudi životnu energiju sveli na minimum. Srećom pa je posjet hramovima Galta i Surya Mandir na uzvisini iznad Jaipura bio pun pogodak, jer majmuni nisu bili agresivni, što često znaju biti, nego razigrani, tako da je bio gušt promatrati njihove vratolomije i ponovno napuniti baterije.

Majmuni u potrazi za hladom pokraj hrama Galta.

Usamljeni majmun promatra Jaipur.

U 18 sati sam se dogovorio s mojim domaćinom preko Couchsurfinga da ćemo se naći u Amberu, mirnoj četvrti Jaipura, udaljenoj desetak kilometara od centra grada. Njegovo ime je Hitesh, profesionalni je igrač kriketa i dosta je popularan u Jaipuru. S obzirom na njegove obveze na fakultetu i u klubu, neće imati puno vremena za druženje, ali je zato njegov bratić na raspolaganju cijeli dan. Nakon doručka u obitelji, otišli smo s motorom do jednog jezerca gdje sam vidio ulaz na ogromne zidine, slične Kineskom zidu, koje se vide svugdje oko grada. Pitao sam da li se smije hodati po njima? Rekao je da ne zna, ali da mi nitko neće ništa napraviti i ako me vidi gore. I tako sam odlučio popesti se na zidine i definitivno nisam požalio. Pogledajte samo ove slike utvrda Amber i Jaigarh (sagrađenih između 16. i 18. stoljeća) i okolnih fortifikacija i sve će vam biti jasno:

Pokraj ovog jezerca je jedan od ulaza na zidine.

Druga strana brda i pogled na četvrt Amber.

Pogled na utvrdu Amber (u sredini) i Jaigarh (gore lijevo) s vrha zidina.

Pogled na utvrdu Amber sa zidina utvrde Jaigarh. S druge strane jezera vidite zidine s čijeg je vrha uslikana prethodna slika.

S obzirom da sam cijeli dan proveo u kvartu Amber, zadnji dan sam morao rezervirati za posjet znamenitostima Jaipura. U njemu živi oko 3,3 milijuna stanovnika, a osnovan je 1727. godine i prvi je planski izgrađen sjevernoindijski grad. Godine 1876. Maharadža Ram Singh naredio je da se sve zgrade unutar gradskih zidina oboje u ružičasto, boju gostoprimstva, kako bi uveličao dolazak Kralja Edvarda VII. Od toga dana, Jaipur je poznat pod nazivom „ružičasti grad“, a u današnje vrijeme stanovnici starog grada su zakonski obvezani očuvati tu boju na svojim fasadama. Jaipur je i indijski centar za trgovinu dragim kamenjem. Mnogi turisti sa Zapada ovdje nasjednu na neku od varki lokalnih trgovaca: kupite manje vrijedno poludrago (ili čak lažno) kamenje za nerelano nisku cijenu, pri čemu vam trgovac kaže da ćete u Europi moći to prodati za višestruko veći iznos. Čak vam da adresu njegovog „suradnika“, koji je, gle slučajnosti, upravo iz zemlje u kojoj živite i pokaže fotografiju kako se njih dvoje rukuju, da sve izgleda profesionalno. Naravno, adresa koju ste dobili je lažna, a „suradnik“ iz Europe se vjerojatno nalazi u susjednoj prostoriji. Pohlepa i želja za lakom zaradom glavni su razlog što ovakva vrsta prijevare i dalje uspijeva kod lakovjernih Zapadnjaka.

Najprepoznatljiviji simbol Jaipura je Hawa Mahal, prekrasna zgrada izgrađena 1799. godine, čija je svrha bila omogućiti dvorjankama pogled na zbivanja na ulici, bez da ih itko izvana vidi. Zapravo je riječ o prilično nefunkcionalnoj zgradi za bilo što drugo, osim njezine originalne svrhe.

Hawa Mahal

S obzirom da sam morao nekako potrošiti desetak sati do vlaka za Haridwar, odlučio sam posjetiti ZOO. Ulaznica je bila 150 rupija, naravno samo za turiste, a s obzirom kako sam se unutra osjećao, oni su trebali meni platiti zato što im je ZOO dobio novu atrakciju. Sjedio sam na klupici i jeo, a ljudi su se zaustavljali 2 metra od klupice i slikali se tako da im budem u kadru. Samo ih je troje tražilo dopuštenje da se slika sa mnom. U početku simpatično, ali je već nakon tjedan dana postalo zamarajuće. ZOO je, ako nekog to zanima, u očajnom stanju, buka s ulice i smeće posvuda, a jedini plus su krokodili i bijeli tigar.

Nakon toga otišao sam do tornja Iswari koji dosta podsjeća na minaret, ali je zapravo podignut u čast pobjede sina osnivača Jaipura u jednoj bitci i odličan je izbor ako želite vidjeti stari dio grada iz visine. Ulaznica je samo 20 rupija. S obzirom da me Gradska palača nije zanimala, a Jantar Mantar je sličan onome u Delhiju, odlučio sam opet malo hodati. Na litici iznad grada nalazi se (još jedna) utvrda Nahargarh, a s obzirom da vaš izvjestitelj s terena uživa u panoramama, nije mu bilo druge nego popesti se na brdo. Na karti sam našao mjesto od kuda kreće pješački put prema utvrdi, došao sam do podnožja, a tamo me vozač rikše uvjerava da ima sat vremena teškog uspona do gore uz opasnost od zmija i da me on može odbacit obilaznom cestom za 200 rupija. Iskreno, vrh brda je stvarno izgledao daleko, ali rekoh, nisam do sada koristio rikšu pa neću ni sada. Pogledao sam na sat, krenuo i našao se gore ravno 18 minuta kasnije! Još jedno muljanje vozača rikši je izbjegnuto. Utvrda Nahargarh je sagradena u 18. stoljeću i ne mogu reći da je po bilo čemu posebna, ali zato ima restoran s pogledom na grad, gdje sam uživao u svom ručku.

Pogled na grad s vrha Nahargarha.

Jedna "romantična" iz vrta u utvrdi.

Trebam reći da sam imao problem s vlakom, jer sam na dan odlaska prema Haridwaru još uvijek bio na listi čekanja. Od svog domaćina u Amberu sam saznao da ima puno buseva na toj relaciji, a kako se pozicija moje rezervacije nije mjenjala, krenuo sam navečer na autobusni kolodvor kupit kartu za noćni bus. Kada sam izvadio novčanik da platim 425 rupija za bus, shvatio sam da mi je ostalo samo 220 rupija. Mjenjačnice u sklopu kolodvora nije bilo, ali sam se sjetio još jednom pogledati stanje rezervacije za vlak. I napokon - karta je potvrđena, imam osiguran ležaj! Samo 3 sata prije polaska vlaka. I tako sam se uputio na željeznički kolodvor Jaipur junction, kupio si nekakve grickalice i vodu, sjeo u čekaonicu i počeo pisati ovaj izvještaj. Sutra ujutro sam u Haridwaru!

Lista s popisom onih koji su "upali" u vlak, iako su bili na listi čekanja.

Pushkar

Prva vožnja indijskim autobusima bila je nezaboravno iskustvo. Vožnja od 5 sati koštala je desetak kuna, a takvu vožnju mnogi plaćaju puno više u, recimo, Disneylandu. Svi tipovi cesta su se izmjenjivali na tom putu, od autoputa s ležećim policajcima (?!), preko obične ceste pune rupa do poluasfaltiranih puteva širokih oko 3 metra, sve začinjeno s kravama koje slobodno prelaze preko ceste. Ili stoje na cesti, zašto ne? Kada bi se na ovim najužim cestama mimoilazili s drugim vozilom, oba bi jurila maksimalnom brzinom po sredini ceste i u zadnji, ali stvarno zadnji tren prikočila i naglo skrenula prema rubu ceste, tako da prođu jedan pokraj drugoga. Stvarno zastrašujuće! Ali adrenalin radi svoje, tako da jedva čekam sljedeću vožnju :-)

Pushkar je selo sagrađeno oko svetog hinduskog jezera, koje je prema legendi nastalo kada je Brahma na tom mjestu ispustio lotusov cvijet. Pushkar ima samo 15 tisuća stanovnika i zanimljiv je spoj hinduskog svetišta s preko 400 manjih hramova i niskobudžetne turističke meke. Oko jezera su se izredala 52 gata (stepeništa), pomoću kojih se bosonogi hodočasnici mogu spustiti do svete vode. Jedan od tih gatova je i Gandhi ghat, gdje je svojevremeno prosut pepeo tog velikog borca za indijsku neovisnost, a gdje sam naišao i na ugraviranu posvetu obitelji Bučić iz Hrvatske na jednoj mramornoj ploči. Budući da se radi o jednom od svetijih mjesta za Hinduse, restorani nude isključivo vegetarijansku kuhinju, u kojoj je zabranjena čak i upotreba jaja, a strogo je zabranjena i konzumacija alkohola, na što vas podsjećaju deseci tabela s upozorenjima oko cijelog jezera.

Pushkar i sveto jezero. U pozadini je brdašce s čijeg je vrha uslikana posljednja slika.

Pushkar jednom godišnje ugošćuje i sajam deva, koji se održava u listopadu ili studenom i traje 8 dana. U ovo malo mjesto slije se oko 200 tisuća ljudi i 50 tisuća deva i konja. Na sajmu se mogu vidjeti svirači zmijama, natjecanja u veličini brkova i vezivanju turbana ili koliko ljudi može stati na devina leđa, a sve se završi ritualnim pranjem tisuća hodočasnika u vodama jezera. Cijene smještaja u to doba skoče i do 5 puta (trenutno sam smješten u Mayur guesthouse u dvokrevetnoj sobi za 250 rupija na noć), naplaćuje se spavanje na krovovima hotela, a dupkom puni budu i privremeni šatori koje hoteli podignu na periferiji mjesta. Srećom, sajam počinje tek za tjedan dana, tako da je sada još relativno mirno.

Glavna ulica uz jezero pretvorena je u tržnicu svega i svačega i pravi je raj za zaljubljenike u shoping. Naravno, cijene su fleksibilne pa sve ovisi o vašoj vještini cjenkanja. Bez obzira na živost u toj ulici, mjesto se ipak čini mnogo usporenije i ležernije od ostatka Rajastana. Na to sigurno ima utjecaj i činjenica da su uličice oko jezera vrlo uske, tako da je promet dosta otežan, a krave koje posvuda leže to nimalo ne olakšavaju.

Prizor s glavne ulice pretvorene u tržnicu.

Osim navedenih hramova i gatova, oko Pushkara se nalaze i dva brdašca na vrhu kojih se nalaze mala svetišta, a odlična su za protegnut noge (pola sata do sat vremena laganog hoda do vrha) i promatranje gradića oko svetog jezera. Jednu od panoramskih fotki imate ovdje:

Dodatak: pišem ovo zato što sam večeras prije zalaska sunca otišao i do onog drugog brda, na čijem se vrhu nalazi hram posvećen božici Saraswati. Mislio sam da neće biti neke razlike u pogledu, ali bio je i čišći zrak i veća uzvisina u odnosu na dan ranije. Na vrhu brda naišao sam na starčića koji kuha čaj i kavu za posjetitelje i odmah se sjetio kave koju smo moj frend Peter i ja popili na vrhu planine St. Catherine na egipatskom Sinaju. Ovaj put sam uzeo masala chai (čaj s mlijekom i nekim začinom koji pijem svaki dan kao zamjenu za kavu jer je okus dosta sličan), platio ga 40 rupija, što je duplo skuplje nego bilo gdje u gradu, i promatrao zalazak sunca na jednoj i Pushkar na drugoj strani brda. Gušti su gušti. Ili kako ona reklama kaže: neke se stvari ne mogu kupiti novcem! :-)

Puskar s jezerom na jednoj strani...

... a zalazak sunca na drugoj strani brda.

Jodhpur - plavi grad

Jodhpur (900 tisuća stanovnika) je poznat i kao „plavi grad“ zbog starih kuća, čije su fasade Brahmini farbali plavom bojom koja je označavala njihov stalež. Danas se sve više kuća unutar gradskih zidina, dugih 10 km, farba tom bojom, bez obzira na stalež, a sve kako bi grad privukao dodatne posjetitelje. Također, smatra se da ta boja odbija insekte.

Ipak, top atrakcija ovog grada je velebna palača-utvrda Mehrangarh, mnogi kažu najveličanstvenija u cijeloj Indiji, koja je podignuta na 120 metara visokoj klisuri iznad starog grada. Zidovi utvrde visoki su između 6 i 36 metara, a s obzirom da je utvrda djelomično isklesana iz stijene, a za sve ostale djelove se isto koristio kamen s klisure, utvrda se savršeno stapa s njom. Gradnju utvrde je u 15. stoljeću započeo osnivač Jodhpura - Jodha, ali se konstantno nadograđivala od strane kasnijih vladara. Veličanstveni Mehrangarh, udaljen samo 10 minuta hoda po strmom puteljku od mog pansiona Shivam, pogledajte na sljedećih par slika:

Pogled s terase restorana u sklopu Shivam paying guesthouse

Jedan od brojnih gradskih tankova s vodom s utvrdom u pozadini 

Straznja strana utvrde

Detalj unutrasnjih zidina

Neprobojni opasac utvrde Mehrangarh

Ono što je začuđujuće, ulaz u samu utvrdu se uopće ne naplaćuje! Doduše, autobusi stranih turista neprestano pristižu i svi oni automatski kupuju ulaznicu za muzej unutar utvrde koja košta 400 rupija, ali ja sam besplatan ulaz iskoristio za posjetu utvrdi u 3 navrata: ujutro, tijekom dana i prije zatvaranja. Tu, međutim, nije kraj priče o Mehrangarhu jer se upravo s njega pruža veličanstven pogled na plavo obojane fasade kućica u starom gradu:

Drugi dan svog boravka u Jodhpuru iskoristio sam za jutarnji posjet utvrdi, a onda nastavio prašnjavim ulicama do 7 km udaljene palače Umaid Bhawan, istovremeno odbijajući na desetke ponuda za vožnju rikšom. Vjerojatno do tamo ne bih ni išao da je nisam vidio s moje terase. Sagrađena je 1929. godine za jednog Maharadžu, sastoji se od 365 soba, a saznao sam da ju je tri tisuće radnika gradilo 15 godina i pritom iskoristilo sto vagona mramora i burmanske tikovine za uređenje interijera.

Na povratku sam svratio do autobusnog kolodvora Raika bagh, kako bi kupio kartu za sutrašnji odlazak u Pushkar i doživio prvu epizodu iz serijala indijske stvarnosti. Otišao sam na šalter gdje čeka desetak ljudi i pitao kartu za Pushkar. Čovjek ne priča engleski pa me preusmjeri na drugi šalter gdje čeka petnaestak ljudi, a novi se stalno ubacuju ispred mene, iako za to nisam ostavio mjesta. Ubacuju se isključivo ispred mene, ne drugih. Napokon dođem na red, a tip kaže da moram ići do druge zgrade preko puta perona. Odem preko puta do identične zgrade, čekam samo 5 minuta, tražim kartu za Pushkar, a tip kaže da kartu za Pushkar moram kupiti u zgradi preko puta. Ok, nije mi jasno, ali u toj zgradi blagajnik barem priča engleski. Odem opet do njega, naravno uz neizbježno čekanje, objasnim mu šta su mi rekli preko puta, a on kaže: ne tu, za Pushkar druga zgrada! Ništa, očito sam prepušten samom sebi, razmislio sam malo, pogledao ljude oko sebe i našao jednog tipa mojih godina i pitao ga da li zna engleski. Objasnim mu situaciju i molim za pomoć. On ode do najbližeg šaltera, popriča s istim tipom koji me već poslao u drugu zgradu i pozove me da dođem. Ispunio sam nekakvu rezervaciju, platio kartu i zahvalio tipu na pomoći - sve je bilo gotovo u minuti. Na putu natrag razmišljao sam o tome zašto mi nije odmah prodao tu kartu kad je očito može i on sam izdati? Od previše razmišljanja me počela bolit glava pa sam sjeo na terasu pansiona, naručio čaj s mlijekom i smirio se gledajući utvrdu.

Dokaz da im na kolodvoru Raika bagh engleski nije jača strana. Ili da nisu imali dosta mjesta na zidu.

Jaisalmer - zlatni grad

Za razliku od Bikanera, Jaisalmer je bio čista uživancija u prekrasnom okruženju. Jaisalmer (70 tisuća stanovnika) je osnovan 1501. godine, a poznat je i kao „zlatni grad“, zbog boje utvrde i starih zgrada rađenih od tvrdog pustinjskog kamena. Utvrda je prije desetak godina bila ozbiljno ugrožena zbog drenažnih cijevi koje su počele propuštati vodu i smekšavati tvrdu stijenu, zbog čega su se 3 od ukupno 99 kula urušile. Britanske i indijske neprofitne organizacije skupile su sredstva za neophodne popravke, tako da je utvrda na vrijeme spašena.

Utvrda iznad Jaisalmera

Na ovoj slici možete vidjeti dva suncobrana koji pokazuju poziciju naše terase

Ona je jedinstvena i po tome što u njoj i dalje živi preko 3 tisuće ljudi, koji su uglavnom orijentirani na pružanje usluga turistima (sobe, restorani, masaže, agencije, suvenirinice i sl.). Mene je preko Couchsurfinga ugostio Raj, vlasnik pansiona Surja, koji se nalazi unutar vanjskih zidina utvrde s nevjerojatnim pogledom na grad. Stvarno je bilo teško odlučiti da li ići lutati uličicama utvrde ili sjediti na terasi i promatrati grad.

Kao što vidite, ipak sam se odlučio malo relaksirati

Grad je zbog svog smještaja duboko u pustinji Thar postao centar safarija. Od tuda svakog dana kreće na desetine tura, koje ukljućuju vožnju džipovima do udaljenijih mjesta. Tamo vas čekaju deve s njihovim vodićima, s kojima krećete na safari preko pustinjskih prostranstava i noćenje ispod zvijezdanog neba. Budući da je sezona safarija nedavno počela, pojavili su se novi kampovi u pustinji, a Raj je, kao vlasnik pansiona koji prodaje takve aranžmane, morao otići vidjeti kako izgledaju ti novopodignuti kampovi. Pozvao je i mene, a kako sam ionako imao namjeru otici u Khuri, selo u pustinji, odlučio sam prihvatiti njegov poziv.

Nakon sat vremena vožnje stigli smo do prvog kampa gdje nas je dočekao njegov vlasnik i poveo da razgledamo smještajne objekte i zajedničke prostorije. Tako smo razgledali još 4 nova kampa, a s obzirom da sam ja šetuckao naokolo i slikao, Raj mi je kasnije objasnio da je vlasnicima kampova govorio da sam zastupnik jedne europske putničke agencije koja je zainteresirana za suradnju i slanje turista u te kampove :-). Svi ti kampovi nalaze se na području zvanom Sam sand dunes, a da bi dobili predodžbu kako to izgleda tu su vam dvije slike:

Smještaj je ili u šatorima (tents) ili u kružnim kućicama (huts)

U središtu svakog kampa nalazi se kružna terasa gdje se tijekom večernjih i noćnih sati održavaju razna događanja uglavnom s lokalnim muzičarima i plesačicama

Drugi dan otišao sam napraviti krug oko svetog jezera Gadi Sagar koje se nalazi samo 200 metara od glavne ceste koja okružuje grad, ali nekim čudom ne dopire gotovo nikakva buka do njegovih pustih obala. U kruženju oko jezera jedino društvo bile su mi krave, ptice i žabe - napokon sam. Nisam mislio da će to biti moguće u Indiji. Stvarno ne znam zašto tu nema više turista (kojih je utvrda krcata), jer je pogled na hramove na obali jezera i utvrdu u pozadini kao iz bajke.

I za kraj javljanja iz Jaisalmera par zapažanja. Kao prvo, počeo sam se već privikavati na to pa me sve rjeđe uspiju zbuniti, ali Indijci ne klimaju glavom gore-dolje kao znak potvrde, nego naprave neki zanimljivi kružni potez glavom koji više podsjeća na NE, nego na DA. Drugo: vozači rikši i trgovci su za sada daleko najmanje naporni upravo ovdje, iako u vodiču piše suprotno. Treće: s terase pansiona se u daljini vide 2 vjetroparka i uspio sam izbrojati nekih šezdesetak stupova (koliko ih još nema cijela Hrvatska), a koji stvarno izgledaju atraktivno. U svakom slučaju, lijepo je znati da se okreću zelenoj energiji, ali je zanimljivo da solarne kolektore nisam vidio niti na jednom krovu, iako je danas temperatura 34 stupnja, a sunce prži kao ludo. Četvrto: oba dana nad gradom stalno jure vojni avioni, a vidi se i dosta vojske na ulicama. Zbog svoje pozicije (100 km od granice s Pakistanom) ovaj grad ima važnu stratešku poziciju i nadam se da se u ovom slučaju radi samo o vojnoj vježbi, a ne o nekoj stvarnoj prijetnji. Peto: lažem sve u šesnaest! Znam da nije nešto za pohvalit se, ali znao sam da će me stalno to pitati tako da sam ja zapravo drugi put u Indiji, ali sam prvi put bio samo 3 tjedna pa sam sada došao na duže razdoblje. Oženjen sam već 5 godina, ali žena nije mogla doći sa mnom jer radi u banci pa ne može dobiti toliko slobodnih dana. Za utjehu, čujemo se svaki dan. Djece nemamo, ali planiramo. Sva takva pitanja mi non stop postavljaju pa sam odlučio standardizirati odgovore prema onome sto bi oni htjeli čuti. Za sva druga pitanja odgovor izađe sam od sebe. Lako moguće da će mi trebati neko vrijeme za prilagodbu kad se vratim kući pa vas molim za razumjevanje. I za kraj jedna preporuka: ako budete jednom išli u Indiju, svakako svratite do Jaisalmera. Ja nisam požalio, nećete ni vi.

Bikaner

Dakle, Bikaner. Imam nekako podijeljena mišljenja o njemu. No, prvo ono najbitnije: rijetko koji turist će doći u Bikaner, a da ne posjeti Deshnok, selo udaljeno 30 km od grada, u kojem se nalazi hram Karni Mata, jedinstven čak i za indijske uvjete. U njemu je utočište našlo na stotine miševa (točnije štakora), koje redovnici brižno hrane i čuvaju, a koji predstavljaju reinkarnirane potomke Hindu božice Karni Mata. Kažu da je sreća ukoliko jedan od njih pređe preko vaših nogu, a da si to bolje predočite, potrebno je reći da se u hram može ući jedino bosonog! Iako stotine turista svakodnevno dolazi u posjet hramu, nije zabilježen niti jedan slučaj trovanja povezan s mišjom nečistoćom. Barem tako kazu :-) Do njega je najbolje ići lokalnim busom koji do tamo vozi oko 40-50 minuta, a košta samo 20 rupija.

Miševi se hrane mliječnom tekućinom u koju hodočasnici ubacuju razne vrste slatkiša

Osim Deshnoka, u Bikaneru i nema baš nekih zanimljivosti što se vidi i po malom broju turista koji ga posjećuju. Tu je utvtda koja se ne može uspoređivati s drugima u Rajastanu jer nije sagrađena na brdu, nego u razini grada. Morao sam nekako potrošiti punih 10 sati do noćnog vlaka za Jaisalmer. Propješačio sam stari grad, tržnice, potez od kolodvora do utvrde barem 3 puta i onda su me 2 tipa pozvala na čaj. Procjenio sam ih, nisu izgledali problematično pa sam prihvatio poziv. Pili smo čaj nekih pola sata, pričali o svemu, spomenuli su da su vlasnici dućana s tekstilom, ali nisu tražili da idem pogledat njihov dućan. Sve je izgledalo ok, dok se u razgovor nije umješao treći, inače jedan od konkurenata ove dvojice. Malo su se porječkali, a jedan mi je objasnio da nije bilo kulturno upadati s ponudama, dok oni opušteno pričaju sa mnom. Situacija se primirila, ali taj konkurent je sve promatrao sa strane. Kad je jedan od te dvojice prijatelja otišao, konkurent mi se opet približio, ovaj koji je ostao me zamolio da odem i zahvalio na društvu. Bilo mi je neugodno jer da nema mene, ne bi bilo ni problema. Otišao sam, okrenuo se kad sam prešao cestu i imao šta vidjeti: njih dvoje se tuklo, a rulja se skupila oko njih i navijala. A sve zbog mene, turista koji im ionako sigurno ne bi ništa kupio.

Ostala su još 4 sata do vlaka pa sam se vratio do kolodvora, a tamo se za mene odmah zakačio Rajesh, 18-godišnjak koji radi na popravcima mobitela i za što dobije plaću od 10 tisuća rupija. Pričali smo dobra 2 sata i mogu reći da je to bilo prvo u potpunosti pozitivno iskustvo s domaćima. On je jednostavno htio pričati sa strancem na engleskom, a kad ga je nazvao stariji brat, Rajesh me zamolio da mu kažem par riječi, da ne ispadne da izmišlja :-)

Tijekom našeg druženja, u čekaonicu je ušetala krava i krenula prevrtati kante za smeće, idealna prilika za slikanje:

Bikaner je bio zanimljiv i zbog deva koje se koriste za vuču zaprežnih kola, dok volovi i krave umiru od dosade na ulici. Nije fer :-) Evo jednog primjera takvog slučaja ispred utvrde da ne ispadne da nisam stavio niti jednu sliku te znamenitosti.

Sljedeće je javljanje iz Jaisalmera, tzv. Zlatnog grada, gdje sam našao domaćina preko Couchsurfinga, a koji živi unutar utvrde!

Zapažanja o životu u Delhiju

Ne mogu reći da sam skupio neko bogato iskustvo po tom pitanju, ali ipak sam primjetio par zanimljivih stvarčica o načinu života u indijskoj prijestolnici:

1. muškarci su opsjednuti košuljama! Vjerujte mi, ne bih to primjetio da nije stvarno očito. Po mojoj slobodnoj procjeni oko 95% muškaraca neovisno o dobi nosi košulje! Bili oni na ulici, vozili rikšu ili zaprežna kola, sjedili ili radili u kafiću ili čak uličnoj radionici, bili u muzeju ili na odmoru u parku - oni su u košuljama. Ne znam od kuda im ta opsesija, ali je fascinantna.

2. život je na ulici, one su krcate ljudi u bilo koje doba dana (ili noći), čak i one najmanje sporedne i slijepe uličice (zalutao sam u par takvih) su pretvorene u prodavaonice svega i svačega i zalogajnice na otvorenom i sve nađu kupce. O minimalnim tehničkim i higijenskim uvjetima nema ni riječi. Dok sam večerao u jednom uličnom restorančiću na Main bazaaru u Paharganju (backpackerski geto u centru grada) došao je neki Zapadnjak mojih godina, naručio, a kada je stigla hrana pitao je radnika gdje može oprati ruke prije jela. Radnik je otišao do frižidera, uzeo jednu od boca vode koje su inače na prodaju i pozvao tipa da dođe do ulaza. Tamo je ovaj otvorio bocu, nagnuo je i sretna mušterija je imala čiste ruke. A ta zalogajnica mi čak izgleda sasvim pristojno.

Zalogajnica iz gornje priče

3. smeće i samo smeće. Nažalost, osim siromaštva, prašine, vječne buke i gužve, ovo je jedina stvar na koju se teško naviknuti. Dobro, sad kad sam pročitao šta sam napisao ispada da i nije jedina :-) Tu i tamo se nađe kanta za smeće, ali ljude valjda nije briga. Vidio sam i plakate po gradu gdje se ljude pokušava osvjestiti o ekologiji, ali trebat će puno više od plakata da se svijest ljudi promjeni. Na ulazima u turističke znamenitosti i u metrou obavezno budu upozorenja da je pljuvanje kažnjivo po zakonu, a kazna je 200 rupija. Uz ceste se mogu naći pravi pravcati deponiji po kojem prekopavaju i djeca i odrasli. Tužna i ružna slika. Trgovci znaju pometati ispred svojih dućana, ali čemu? Oni ne skupe to smeće i bace u kantu, nego ga pogurnu malo dalje na cestu. Zar je to rješenje?

4. Metro (podzemna željeznica) je odlično organizirana. Barem nešto funkcionira bez problema. Vlakovi su novi, uredni i klimatizirani, imaju vagone i šaltere za karte samo za žene, sva uputstva i informacije o linijama i presjedanjima su i na engleskom jeziku - stvarno savršeno. Karte se plaćaju ovisno o relaciji, tj. na svakoj stanici metroa imate na više mjesta velike plakate gdje je posebno označena vaša trenutna stanica, a kod imena svih drugih stanica stoji broj koji označava cijenu do nje. Kod plaćanja dobijete plastični žeton (token) kojeg približite senzoru prilikom ulaska, odnosno ubacite u aparat prilikom izlaska iz stanice. Sve je vrlo jednostavno i svakom bih preporučio korištenje metroa u New Delhiju jer se cijene karata kreću od 10 do 20 rupija za važnije relacije. Primjetio sam da u nekim vlakovima piše da su neka sjedala rezervirana za "differently abled" ljude. Nije moje poznavanje engleskog perfektno, ali mislim da su se na krivi način poigrali riječima "enabled" i "disabled". Ta sjedala su dakle za "drukčije omogućene" ljude?

5. Promet čudno funkcionira, ali funkcionira. Vozi se lijevom stranom što je ostavština Britanaca. Iako motori i rikše svako toliko zalutaju na desnu stranu. Prednost ima onaj tko se više gura i ima glasniju trubu. A to definitivno nisu vozači rikši na pedale i njih zbog toga žalim jer im je i inače najteže. Semafora ima, ali se u strogom centru grada uzimaju s rezervom, osim kada ih kontolira prometna policija. U širem centru, gdje su i šire ceste s 2-3 trake u oba smjera, ipak semafori imaju svoju ulogu. Pješaci se moraju izboriti za prijelaz preko ceste i zato je najbolje pričekati da se skupi kritična masa ljudi pa krenuti za njima, baš kao u Egiptu. S vremenom čovjek ipak nauči sam probiti svoj put do druge strane ceste. Tek na tim širokim cestama gdje se poštuju semafori možete s manjom brigom prijeći preko ceste preko obilježenog pješačkog prijelaza. Zabilježio sam i 2 zanimljiva slučaja iscrtavanja po cesti, a jedan možete vidjeti na slijedećoj slici:

6. Hrana je odlična (posebno ako si vegetarijanac i voliš ljuto). Daleko od toga da sam probao sve, a sigurno niti neću, ali ovo što sam probao je sve od reda odlično. Razne juhe, riža na sto načina, tjestenina u obliku lepinja ili kroštula punjenih željenim nadjevom, razne mješavine povrća pa hrana s uličnih štandova kakvu u Hrvatskoj nemamo priliku vidjeti i neizostavni curry. I povrh svega, u ova četiri dana još nisam pokvario želudac :-) Tu vam je par slikica mojih narudžbi u već spomenutoj zalogajnici koja mi je nekako prirasla srcu zbog svoje pozicije (direktno na Main bazaaru pa je gušt gledati što se događa na ulici):

Paratha sa sirom 30 rs

Mango lassi 40 rs i pržena riža s povrćem 70 rs

Zeleni čaj 20 rs, vege juha s gljivama 50 rs i curry sa sirom i pomidorima 80 rs

Thali 80 rs i chapati 5 rs

Juha od povrća 40 rs i naan sa sirom 30 rs

Pakora sa sirom 60 rs i dal makhani 50 rs

I za kraj zadnjeg javljanja iz Delhija, podijelit ću s vama par zanimljivosti koje sam saznao u vezi indijske prijestolnice:

- najmanje 8 gradova postojalo je u raznim povijesnim razdobljima na području današnjeg Delhija, a posljednji od njih, osnovan u 17. stoljeću, zvao se Shahjahanabad.

- Jainistički hram u starom Delhiju ima ptičju bolnicu i oporavilište, ali prihvaća samo ptice koje se hrane biljkama, dok se ptice koje se hrane i kukcima ne zadržava zbog strogih pravila te vjere o isključivo vegetarijanskoj prehrani.

- Gandhi Smriti naziv je mjesta gdje je hinduistički ekstremist 30. siječnja 1948. ubio Mahatmu Gandhija. Betonski put točno označava njegove posljednje korake koji završavaju u malom paviljonu, mjestu gdje je izdahnuo.

- osim uobičajenih, New Delhi ima i dva neobična muzeja: muzej lutaka s preko 6500 primjeraka iz 85 zemalja svijeta i muzej wc-a koji prati njihovu povijest od 2500. pr.n.e. do današnjih dana.

Toliko iz Delhija, krećemo prema Rajastanu s očajnog željezničkog kolodvora Sarai Rohilla.

Novo lice starog grada

New Delhi ima oko 13 milijuna stanovnika, leži na obalama rijeke Yamuna, a glavnim gradom Indije postao je 1931. godine, točno 20 godina nakon što su Britanci najavili napuštanje dotadašnjeg glavnog grada - Kolkate. Tih 20 godina trajala je izgradnja novog dijela grada - New Delhija (Novog Delhija), koji se projektiran južnije od starog Delhija kao tipičan europski grad sa širokim avenijama, brojnim parkovima, fontanama i statuama te impozantnim palačama.

Nakon što sam upoznao stari dio grada, krenuo sam na tu južnu stranu. Za početak sam ipak odlučio posjetiti povijesne ostatke u tom dijelu grada: Purana quila i Humayunovu grobnicu. Samo želim reći nešto da ne bi bilo nesporazuma: nemam vas namjeru zamarati suhoparnim podacima, nego želim podijeliti s vama svoja zapažanja, dakle što se meni svidjelo, a što ne. Eventualno ću napisati par osnovnih podataka i koju zanimljivost, a dodatne informacije, ako vas zanimaju, potražite sami na internetu.

Purana quila je kompleks zgrada unutar zidina utvrde, koja je u 16. stoljeću sagrađena na mjestu povijesne Indraprasthe. Zidine su duge oko 2 km, a stare zgrade stvarno izgledaju moćno.

Na putu do Humayunove grobnice sam imao namjeru prošetati po zoološkom vrtu, ali je bio zatvoren i to samo petkom, a ne ponedjeljkom kako je pisalo u vodiču za Indiju. Baš šteta. A što reći o Humayunovoj grobnici? Ako mu je to samo grobnica, kako mu je onda izgledala kuća? :-) Ne, zaista, to je nešto nevjerojatno: ogromna zgradurina okružena parkovima i kanalima s vodom, a zbog čega? Zbog malog i nimalo posebnog sarkofaga u centralnom djelu grobnice. Ali da je tzv. grobnica lijepa, to je istina. Uvjerite se i sami:

Pogled s ulaza u kompleks

Grobnica? Pogledajte doljnju sliku...

Sarkofag, sve je ovo sagrađeno samo zbog njega

Drugi dan sam odlučio prošetati po tom novom djelu grada. Potez od India gate (slavoluk pobjede) do zgrade Parlamenta dug je oko 3 km, a povezuje ih četverotračna cesta s ograničenim prometom, dok se naokolo nalaze bazeni, fontane i kanali s vodom i sve ukrašeno lijepim grmovima i drvoredima u cvatu. Jedan potpuno drukčiji grad. Tu se inače nalaze brojne vladine zgrade i Nacionalni muzej Indije.

Kilometar dalje nalazi se Jantar Mantar, astronomski centar s nevjerojatnim strukturama koje su omogućavale promatranje kretanja nebeskih tijela. Ovo zapravo više podsjeća na rad neshvaćenog umjetnika, ali navodno su rezultati mjerenja bili izuzetno precizni. 

Mala digresija. Kada sam krenuo od te glavne vertikale New Delhija prema Jantar Mantaru, zaustavio me vozač rikše i pitao gdje idem. Kažem mu: Jantar Mantar, nije daleko, hodat ću. A on odgovori: ne gospodine, to je jedan kilometar odavdje. Jedan kilometar, gospodine! Kad sam to čuo, odmah sam sjeo u rikšu i... Da, možeš mislit. Svaki dan prehodam 10 do 15 km, nije lako, ali je predstavljanje jednog kilometra kao udaljenosti koju ne možeš proći pješke stvarno pretjerana.

Za kraj predzadnjeg dana u Delhiju odlučio sam opet uskočiti u metro i otići do druge strane rijeke Yamuna, do hrama Akshardham. Znao sam otprilike što mogu očekivati, ali ono što sam vidio je bilo iznad tih očekivanja. Da ne bude sve tako dobro, sve elektronske naprave su morale biti ostavljene na ulazu, a prokrijumčarit se stvarno nije moglo ništa jer su onda slijedile i ručna kontrola i ona preko detektora.

Hram je malo rečeno impresivan! Osim što je ogroman, ne može se naći niti 10 cm prostora koji nije izrezbaren! Na zidovima i svodovima ima na tisuće precizno izrezbarenih geometrijskih oblika, raznih životinja, ljudi i božanstava. Svugdje su natpisi što neki detalj predstavlja i zašto je recimo tu sedam lavova, a tamo 9 slonova. Sve ovdje ima simboliku. Da sam mogao slikati, vjerujem da bih ovdje mogao ispucati stotine slika. Za utjehu, meni ostaje sjećanje, a vas će morati zadovoljiti ove slike s interneta.