Mumbai - najmoderniji indijski grad

Za početak malo zanimljivosti iz povijesti ovog nevjerojatnog grada: Bombay je preimenovan u Mumbai 1996. godine, a ime je dobio prema božici Mumba, koju su štovali pripadnici starosjedilačkog naroda Koli. Nakon brojnih osvajanja, grad je došao pod upravu Britanaca 1665. godine, a samo tri godine kasnije iznajmili su ga Istočnoindijskoj kompaniji za 10 funti godišnje. Grad je još i tada bio smješten na sedam otoka koji su nestali tijekom 19. stoljeća kada se pristupilo isušavanju kanala da bi se dobilo više prostora za širenje grada. U tome su definitivno uspjeli, budući da prema službenom popisu stanovništva Mumbai ima 16,4 milijuna stanovnika - kao 4 Hrvatske! 

Nakon razdvajanja država Maharashtra i Gujarat 1960. godine, u Mumbaiju (Maharashtra) je došla na vlast regionalistička hindu-stranka Shiv Sena, koja je potpirivala mržnju prema muslimanima (Gujarat), što je rezultiralo velikim neredima u više navrata: više od 800 ljudi je poginulo u neredima nakon rušenja đamije 1992. godine, u bombaškim napadima 1993. godine poginulo je više od 300 ljudi, dizanjem u zrak lokalnog vlaka 2006. godine preko 200 ljudi, dok je najsvježiji primjer iz 2008. godine kada su koordiniranim napadima na deset gradskih znamenitosti poginule 173 osobe. Nakon tog napada osiguranje na ulicama je mnogo intenzivnije, a pripadnici vojske mogu se vidjeti kod svih važnijih ustanova i turističkih znamenitosti.


Stigao sam vlakom iz Goe rano ujutro na veličanstveni željeznički kolodvor Victoria terminus, kojeg bi se izgledom lako moglo smjestiti u London. Izgrađen 1887. godine, ovaj je kolodvor danas najprometniji u cijeloj Aziji. Neogotičku fasadu krase mu brojne kupole, manji i veći tornjevi, satni mehanizam i obojena stakla (vitraži). Mumbai je među backpackerima poznat kao grad s najskupljim smještajem, tako da sam dugo na internetu proučavao gdje bih se mogao smjestiti. Za buduće putnike u Mumbai ovo bi mogle biti korisne informacije: kilometar sjeverno od Victoria terminusa je New Vasantashram hotel koji je bio pun, a ima dormitorije za 200-250 rs. Južno od kolodvora, u kvartu Colaba, nalaze se još tri budget opcije: popularni Salvation Army Red Shield (dorm s uključenim doručkom za 250 rs, ali su kritike dosta loše i bio je pun kad sam došao), India guesthouse (jednokrevetna soba za 500 rs, check-out je u podne pa mi se nije dalo čekati da se oslobodi soba) i Delight guesthouse (jednokrevetna soba 500 rs, a dorm 300 rs i to je bilo jedino mjesto s odmah raspoloživim krevetom pa sam tamo i ostao).

Simbol britanske Indije - željeznički kolodvor Victoria terminus.

Odmah sam krenuo do dva najprepoznatljivija simbola Mumbaija: luksuznog hotela Taj Mahal Palace i slavoluka pobjede Gateway of India, oboje starih stotinjak godina, koji se nalaze kilometar sjevernije od mog hotela, a od kuda polaze brodići za otok Elephantu. Na tom, devet kilometara udaljenom, otoku nalazi se još jedan kompleks spilja urezanih u stijeni od kojih je najljepša prva, posvećena Shivi, koja se sastoji od nekoliko prostranih prostorija punih stupova i gravura na zidovima, od kojih se posebno ističe šest metara visoki prikaz Shive s tri lica koja predstavljaju njegove osobine kao stvaratelja, čuvatelja i uništavatelja univerzuma. U desetak spilja, isklesanih između 5. i 8. stoljeća, moglo bi se zaista uživati da par dana ranije nisam posjetio kompleks u Ellori koji je gotovo po svemu interesantniji od ovoga na Elephanti. Na kraju mi je čak bilo i žao što sam dao 250 rs za ulaznicu i 150 rs za brodić, što sigurno ne bi bio slučaj da sam ta dva kompleksa spilja posjetio obrnutim redoslijedom. Inače, na putu do otoka se prolazi pokraj vojne luke gdje su bili privezani nosač aviona, podmornica i nekoliko većih ratnih brodova, međutim, više puta smo opomenuti da nikako ne smijemo slikati taj dio obale. Naravno, vidio sam četvero ljudi koji su to poskrivečki ipak radili, jer Indijcima je valjda u krvi da krše sve moguće propise (da se nadovežem na tu konstataciju: dva dana kasnije sam pitao jednog dečka kako funkcionira sistem RAC karata, na što mi je on odgovorio da mogu slobodno ući u vlak, jer da ionako velik dio Indijaca s kartama na listi čekanja, s kojima nije dozvoljeno putovati, uđe u vlak jer, kako kaže, Indijci vole kršiti pravila. Dakle, itekako su oni svjesni toga.).

Najprepoznatljivije građevine Mumbaija, hotel Taj Mahal Palace i slavoluk pobjede Gateway of India, gledani s broda za Elephantu.

Prilaz otoku Elephanta.

Prva, najveća i najljepša spilja na otoku.

Jedna od desetak manjih spilja.

Nakon povratka na kopno, krenuo sam na sjever razgledati područje najbogatije muzejima, galerijama i prekrasnim kolonijalnim palačama. Meni najzanimljivije bile su zgrade Muzeja Prince of Wales, Visokog suda i Sveučilišta Mumbai s impresivnim 80-metarskim satnim tornjem te palača Bombay Municipal Corporation. Na tom području se nalaze i tri parka od kojih je najveći, Oval Maidan, taj dan bio poprište održavanja turnira u kriketu, nacionalnom sportu broj 1, pri čemu se natjecalo barem tisuću sportaša mlađih uzrasta istovremeno! Opasno je bilo prolaziti uz ogradu jer su (teniske) loptice letjele na sve strane, često na cestu ili u parkirane aute. 

Nedjeljni turnir u kriketu na Oval Maidanu, a u pozadini zgrada Visokog suda i Rajabai clock tower.

Zgrada Bombay Municipal Corporation.

Sljedeći dan propješačio sam sedamnaest kilometara, ako je vjerovati Google maps. Iz hotela sam u podne krenuo na sjever po dugačkoj ulici Marine drive, koja uz obalu vodi sve do popularne plaže Girguam. Hodajući tom ulicom primjetio sam dvije stvari: u dvadesetak minuta hoda nisam vidio niti jednu jedinu kantu za smeće, a s druge strane, prvi puta od dolaska u Indiju vidio sam nekoliko mladih parova da se ljube u javnosti, što potvrđuje priče o Mumbaiju kao najmodernijem, tj. najliberalnijem indijskom gradu. Neposredno prije dolaska na plažu, skrenuo sam u unutrašnjost u potrazi za kršćanskim mini-kvartom Kotachiwadi, u čijih se par uličica nalaze zadnji ostaci starog Bombaya - slikovite drvene dvokatnice i nekoliko manjih šarenih kućica, koje nekim čudom i dalje odolijevaju krupnom kapitalu na ovoj atraktivnoj lokaciji. Vratio sam se na plažu (Girguam Chowpatty) koja u večernjim satima navodno postaje omiljeno šetalište građana, ali je poslijepodne izgledala prilično prazno i zapušteno, nimalo atraktivno. Iznad plaže se nalazi simpatični park Kamala Nehru s kojeg možete uživati u pogledu na dio zaljeva s plažom, ulicom Marine drive i brojnim staklenim neboderima u pozadini.

Jedna od nekoliko preživjelih izvornih uličica starog Bombaya u kvartu Kotachiwadi.

Plaža Girguam, omiljeno šetalište u večernjim satima.

Pogled na grad iz parka Kamala Nehru.

Uputio sam se na sjever po ulici zanimljivog imena - Pedder road. Istočno od te ulice nalazi se najveći dio modernih nebodera, od kojih neki stvarno izgledaju atraktivno, dok je na više mjesta gradnja istih upravo u tijeku. Posjetio sam još jedan hinduistički hram (Mahalaxmi) zbog opisa u Lonely planetu i opet ostao razočaran jer nema ni traga "upadljivoj arhitekturi", ali me zato džamija Haji Ali nije ostavila ravnodušnim. Točnije, ono što sam vidio ispred džamije izgrađene u 19. stoljeću. Na doljnjoj slici vidite put (nasip) koji od kopna vodi do džamije, koja za vrijeme visoke plime postaje otok, budući da je nasip niži od razine okolnog terena. Taj nasip je dugačak petstotinjak metara, a cijelom je dužinom okružen stotinama fizički osakaćenih ili deformiranih ljudi, mladih i starih, koji traže milostinju. Koliko sam tamo patnje vidio u desetak minuta, nisam mislio da ću vidjeti tijekom cijelog svog života. Zastrašujuće! Nastavio sam put prema istoku gdje se nalazi 140 godina stari Mahalaxmi Dhobi Ghat, poznatiji kao najveća vešmašina na ljudski pogon na otvorenom. Radi se o dijelu grada gdje stotine i stotine ljudi svaki dan u 1026 betonskih korita pere i suši na tisuće kilograma robe i posteljine donešenih iz brojnih gradskih restorana, hotela i bolnica. Jedan manji dio kompleksa može se vidjeti s mosta pokraj želj. kolodvora Mahalaxmi, ali nije više bilo neke aktivnosti, budući da sam tamo došao netom prije zalaska sunca.

Prilaz džamiji Haji Ali.

Najveća praonica rublja u Indiji - Mahalaxmi Dhobi Ghat.

Spoj starog i novog tipa gradnje.

Zadnji dan nisam više imao snage za razgledavanje, nego sam samo šetao ulicama Colabe i izvršio dano obećanje da ću kupiti dvije majice u legendarnom Leopold caffeu. Uslijedio je odlazak do kolodvora i čekanje noćnog vlaka u kojem sam imao osigurano sjedeće mjesto, ali ne i ležaj (tzv. RAC karta). Do mene je, kako Murphyjev zakon kaže, sjeo najdeblji čovjek kojeg sam vidio u Indiji, a kako će se kasnije pokazati, i najglasniji hrkač kojeg sam u životu čuo. Čak su i ljudi iz susjednih kupea dolazili gledati tko to toliko glasno hrče. Nažalost, bila je to najgora noć u indijskim vlakovima, bez sna i uz veliku hladnoću, budući da sam sjedio pokraj prozora koji se nikada ne može do kraja zatvoriti (u sleeper klasi). Ipak će se kasnije pokazati da se isplatilo to otrpjeti, jer je boravak u Diu zaliječio sve rane.

Za kraj ovog izvještaja još dvije crtice o životu u Mumbaiju:

- O značenju Bollywooda za Indijce nema potrebe trošiti previše riječi. Međutim, filmske kompanije ponekad trebaju strance statiste, kako bi unijeli duh Zapada u film. Skauti koji rade za filmske studije šetaju oko turističkih znamenitosti tražeći strance koji izgledom odgovaraju njihovim potrebama. Ukoliko ste vi jedan od njih, očekujte cijelodnevni rad za oko 600 Rs (55 kuna).

- Većina vas je vjerojatno gledala film Slumdog Millionaire (Milijunaš s ulice). Radnja tog filma zbiva se u Dharaviju, najvećem slumu cijele Azije, koji se nalazi u Mumbaiju. Procjene govore da gotovo 55% stanovništva grada živi u slumovima. Dharavi je, zapravo, vrlo poduzetna sredina, uglavnom podijeljena na etničke zajednice od kojih se svaka bavi drugom djelatnošću - preradom plastike, lončarstvom, sušenjem hrane, štavljenjem kože i slično - čija se ukupna vrijednost procjenjuje na oko 650 milijuna dolara godišnje.