Kanyakumari - najjužnija točka Indije

Kanyakumari ili Cape Comorin je gradić od nekih 20 tisuća stanovnika koji predstavlja najjužniji dio indijskog potkontinenta i samo zbog te činjenica se isplati doći ovdje. Na ovom mjestu sunce izlazi iz mora i zalazi u more, a u isto vrijeme možete vidite spoj tri svjetska mora - Indijskog oceana, Arapskog mora i Bengalskog zaljeva. Snažan vjetar koji ovdje konstantno puše stvara probleme brojnim turistima (odnoseći im kape i slične laganije stvari), dok su se lokalni trgovci i ribari, svaki na svoji način, već prilagodili takvim uvjetima. I ovdje je bilo problema s nalaženjem smještaja jer su ostala još dva dana do Nove godine, ali sam nakon upita u sedam punih hotela odlučio vratiti se do željezničkog kolodvora i potražiti tzv. retiring room (soba za odmor), koji većina kolodvora ima za putnike koji stižu ili odlaze u "nezgodno" vrijeme. Ne samo da je na prvom katu kolodvorske zgrade bilo slobodnih soba, nego sam dobio upravo ono što trebam - mjesto za spavanje, a ne dvokrevetnu sobu s balkonom, televizijom, poslugom u sobu i slično. Radi se o sobici površine 2x1,5 metar s krevetom i stolićem. I to je to. Cijena je 150 rs/noć. Jedini problem je što se takve sobe mogu koristiti maksimalno 24 sata pa sam drugi dan opet morao iskušati sreću po okolnim hotelima (našao sam jedan relativno brzo za 500 rs/noć).

Glavna atrakcija Kanyakumarija su dva otočića udaljena oko 400 metara od obale - na jednom je memorijalni spomenik posvećen velikom indijskom filozofu i duhovnom vođi Swamiju Vivekanandi koji je prije 121 godinu na tom izoliranom mjestu meditirao i, spoznavši svoju životnu misiju, krenuo na put promovirajući ideju o socijalnoj pravdi u Hinduizmu (pitanje kasta), dok se na susjednoj hridi nalazi 40 metara visoka statua tamilskog pisca Thiruvalluvara koja se zbog svoje veličine i monumentalnosti često naziva indijskim Kipom slobode. Šetajući prvo jutro gradom vidio sam kilometarsku kolonu ljudi koji stoje u redu za nešto, međutim, iako je prizor bio zanimljiv, nije me pretjerano zanimalo o čemu se radi. Drugo jutro sam saznao pa mi nije bilo druge nego stati na kraj kolone i nakon dva sata i petnaest minuta čekanja ukrcati se u jedan od tri broda koji bez prestanka prebacuju ljude s kopna na otočiće. Ipak mogu reći da se isplatilo vidjeti Kanyakumari s morske strane i osjetiti pravu jačinu vjetra koji tamo puše.

Pogled s kopna na otočiće i brod koji po jakom vjetru i velikim valovima prevozi posjetitelje.

Pogled na Kanyakumari i kip Thiruvalluvara na susjednoj hridi.

Od ovog mjesta prema jugu nema dugo, dugo, dugo ničega - osim mora.

Nemoguće je prilikom šetnje uz more ne primjetiti visoku kružnu građevinu podignutu na samoj obali koja izgledom jako podsjeća na višeetažnu garažu za aute (zbog prilagodbe invalidima). Radi se o vidikovcu s kojeg se pruža lijep pogled na more, šumu kokosovih palmi, šetnicu i gore spomenute otoke. Jedini je problem bio vjetar, s najjačim udarima na ovom području, koji mi je onemogućavao snimanje videa jer se kamera ne može držati ni približno mirno. Na samoj obali se nalaze i tri memorijalna centra, međusobno udaljena tristotinjak metara, koji su posvećeni Mahatmi Gandhiju (neko vrijeme je njegov pepeo nakon kremacije bio čuvan na ovom mjestu), Kamaraju (jednom od najmoćnijih političara Indije nakon neovisnosti) te već spomenutom Swamyju Vivekanandi (ovdje je detaljno opisan njegov životni put). 

Vidikovac, šetnica i statua Thiruvalluvara u daljini.

Memorijali posvećeni Kamaraju (lijevo) i Gandhiju (desno).

U samom centru se nalazi i važan hinduistički hram Amman Kumari, posvećen djevici (hindu: kanya) Kumari, koja je jednom rukom pobijedila zle demone i tako svijetu osigurala slobodu. Naravno, Hinduisti to ne smatraju samo lijepom pričom o pobjedi dobra nad zlom, nego činjenicom koja se sigurno dogodila, a u njenu čast su ovdje uveli još jednu, meni neshvatljivu odredbu da muškarci mogu ući u samo svetište isključivo bez majice. Kilometar dalje, u blizini slikovite ribarske uvale, nalazi se još jedna lijepa sniježno-bijela crkva čudnog imena - Our Lady of Ransom Shrine. Ne bih je ovdje spominjao da se slučajno nisam u sumrak, zadnjeg dana u godini, našao u njezinoj blizini kada je zabljesnula i skoro me oslijepila njezina ukrasna rasvjeta. Mislio sam da samo Hindusi pretjeruju s dekoracijom, ali ovo je stvarno neukusno (iako atraktivno) za jedan vjerski objekt:

Ribarske barke u uvali pokraj crkve iz gornje priče.

Sat vremena prije sumraka odlučio sam otići do dugačkog lukobrana i ispratiti posljednji zalazak sunca u 2013. godini. Iako su jak, ali ne i hladan vjetar i ljepota prizora djelovali opuštajuće, osjećao sam da nešto nije u redu. Ubrzo me počela hvatati drhtavica pa sam odmah po zalasku sunca i usputnom slikanju osvijetljene crkve otišao u hotel, legao u krevet i nadao se da će me taj osjećaj slabosti ubrzo proći. Ukratko - nije. Pišem ovaj izvještaj 3. siječnja jer nisam imao snage to ranije napraviti. Prvog dana 2014. godine sam putovao šest sati vlakom, od čega sam jedan sat proveo u WC-u, čekao autobus dva sata duže nego je bilo planirano prema voznom redu, pritom se dobro upoznavši s javnim WC-om na kolodvoru Kottayam, i onda nekim čudom uspio izdržati pet sati vožnje uzbrdo do Munnara bez potrebe "pražnjenja". Jako naporan dan, a tek malo bolji je bio drugi dan u novoj godini. Ako ništa drugo, za utjehu mi ostaje uspomena na posljednji zalazak sunca u Kanyakumariju:

Jedna zanimljivost za kraj: iz Kanyakumarija kreće najduža željeznička linija u Indiji, sve do grada Jammu na krajnjem sjeveru zemlje. Jednom tjedno vlak Himsagar express kreće na put dug 3714 kilometara, za što mu treba oko 71 sat. Zanima vas cijena? Za osnovnu kartu u najnižoj kategoriji koju nije potrebno rezervirati, ali ne garantira sjedeće mjesto, trebate platiti 50 kuna. To je, međutim, ravno samoubojstvu. Mnogo prikladnija karta, ona koja garantira i sjedeće i ležeće mjesto, košta oko 85 kuna. Koliko ono košta karta od Rijeke do Zagreba?