Iako sam već par dana u Rijeci, bio bi red da dovršim putopis i opišem događaje od Udaipura do povratka u Hrvatsku. Isto tako, bez obzira što više ne putujem, blog će biti aktivan barem još mjesec dana, jer tema za pisanje ima dovoljno. Bit će tu još puno zapažanja, mišljenja, opisa zanimljivih događaja i prikaza smiješnih slika, tako da ne odustanete od čitanja dok vam ne kažem da je stvarno gotovo. :-)
Dakle, napokon sam dočekao zadnju noćnu vožnju vlakom jer sam znao da će to biti zadnji put da se smrzavam u Indiji. Stigao sam rano ujutro u New Delhi, ali na kolodvor Hazrat Nizamudin, poprilično udaljen od centra. S obzirom na moju naviku (i potrebu) planiranja puta, znao sam da moram izaći iz glavne kolodvorske zgrade, otići petstotinjak metara na lijevo i tamo negdje pričekati bus 181 koji vozi do Paharganja. Sve je išlo kao podmazano: stigao sam u poznati kvart, otišao u isti hotel u kojem sam bio prije stotinjak dana i dobio sobu koja bi mi do večernjeg odlaska prema aerodromu trebala služiti za odmor i skladištenje robe koju sam planirao kupiti (čajevi, začini itd.). Imao sam u planu posjetiti i Qutub Minar, ostatke jednog od mnogih gradova koji su postojali na području današnjeg New Delhija, a kojeg sam nekim čudom propustio posjetiti, ali me potraga za najpovoljnijim tekstilom, čajevima i začinima toliko iscrpila da jednostavno više nisam imao snage za razgledavanjem ičega.
Problem je bio u tome što nisam imao informaciju koliko bi trebali koštati čajevi ili začini pa se nisam mogao niti pravilno postaviti prilikom cijenkanja. Zato sam otišao do državnih trgovina, tzv. government emporiums, koje imaju fiksne cijene i kao takve su dobar orijentir za pravu vrijednost neke robe. One se, međutim, nalaze dva kilometra dalje pa sam taj potez prošao dva puta zapisujući cijene svega što me zanimalo. Na kraju sam bio lud kad sam se vratio na Main bazar, spreman za cijenkanje, i u sva tri dućana sa začinima i čajevima vidio da su cijene fiksne! Probao sam ih spustiti, ali su mi i sami ponovili da se to neće dogoditi. Takva kupovina postaje dosta zahtjevna, jer više ne znaš gdje se očekuje od tebe cijenkanje, a gdje ono nije preporučljivo. Čak niti na Main bazaru. Ipak, nekih razlika u cijeni je bilo, tako da sam kod svakog kupio nešto, a na kraju sam morao kupiti i torbu da sve to utrpam u nju. Zaključio sam i da je možda i najbolja hrana koju sam jeo u cijeloj Indiji bila ona na samom početku puta, kada sam svaki dan više puta svraćao u mali ulični restorančić na Main bazaru, čije je ime Madan cafe (možda se sjećate slika raznih vrsta hrane koje sam objavio ma početku puta, sve je to bilo napravljeno ovdje).
Vrijeme od osam ujutro do deset navečer je prošlo začas pa sam se odjavio iz hotela i s 11 kila teškom ručnom torbom krenuo prema aerodromu Indira Gandhi, još jednom se uvjerivši da metro u ovom gradu funkcionira i izgleda savršeno. U dva sata ujutro imao sam povratni let prema Zurichu koji je trajao osam sati, iako sam zbog vremenske razlike tamo stigao već u 6:25. Oba leta na toj relaciji, koju odrađuje Swiss airlines, su bila nevjerojatno ugodna i mirna, s odličnom uslugom i bez ikakvih turbulencija. Tri sata pauze u Zurichu je isto brzo prošlo, a nakon jednosatnog leta do Ljubljane imao sam zanimljiv susret s djelatnicima carine. Pozvali su me sa strane, otvorili torbu i ugledali hrpu vrećica sa sadržajem sličnim marihuani (listići čaja) i malo jačim drogama (prah od začina raznih boja). Nisu imali izbora, nego otvoriti nekoliko vrećica i provjeriti sadržaj. Zanimao ih je i sadržaj jedne crne vrećice u kojoj sam nosio pijesak iz pustinje u Radžastanu. :-) Ipak je sve prošlo u redu pa sam nakon petnaest minuta kontrole izašao van, direktno na mečavu koja se spustila na Ljubljanu. Ali dobro, tako nekako sam i zamišljao kraj svog putovanja. Tri sata kasnije, u Rijeci me je dočekala kiša i sada mi je stvarno bilo jasno da je Indija daleko iza mene.
Dakle, napokon sam dočekao zadnju noćnu vožnju vlakom jer sam znao da će to biti zadnji put da se smrzavam u Indiji. Stigao sam rano ujutro u New Delhi, ali na kolodvor Hazrat Nizamudin, poprilično udaljen od centra. S obzirom na moju naviku (i potrebu) planiranja puta, znao sam da moram izaći iz glavne kolodvorske zgrade, otići petstotinjak metara na lijevo i tamo negdje pričekati bus 181 koji vozi do Paharganja. Sve je išlo kao podmazano: stigao sam u poznati kvart, otišao u isti hotel u kojem sam bio prije stotinjak dana i dobio sobu koja bi mi do večernjeg odlaska prema aerodromu trebala služiti za odmor i skladištenje robe koju sam planirao kupiti (čajevi, začini itd.). Imao sam u planu posjetiti i Qutub Minar, ostatke jednog od mnogih gradova koji su postojali na području današnjeg New Delhija, a kojeg sam nekim čudom propustio posjetiti, ali me potraga za najpovoljnijim tekstilom, čajevima i začinima toliko iscrpila da jednostavno više nisam imao snage za razgledavanjem ičega.
Problem je bio u tome što nisam imao informaciju koliko bi trebali koštati čajevi ili začini pa se nisam mogao niti pravilno postaviti prilikom cijenkanja. Zato sam otišao do državnih trgovina, tzv. government emporiums, koje imaju fiksne cijene i kao takve su dobar orijentir za pravu vrijednost neke robe. One se, međutim, nalaze dva kilometra dalje pa sam taj potez prošao dva puta zapisujući cijene svega što me zanimalo. Na kraju sam bio lud kad sam se vratio na Main bazar, spreman za cijenkanje, i u sva tri dućana sa začinima i čajevima vidio da su cijene fiksne! Probao sam ih spustiti, ali su mi i sami ponovili da se to neće dogoditi. Takva kupovina postaje dosta zahtjevna, jer više ne znaš gdje se očekuje od tebe cijenkanje, a gdje ono nije preporučljivo. Čak niti na Main bazaru. Ipak, nekih razlika u cijeni je bilo, tako da sam kod svakog kupio nešto, a na kraju sam morao kupiti i torbu da sve to utrpam u nju. Zaključio sam i da je možda i najbolja hrana koju sam jeo u cijeloj Indiji bila ona na samom početku puta, kada sam svaki dan više puta svraćao u mali ulični restorančić na Main bazaru, čije je ime Madan cafe (možda se sjećate slika raznih vrsta hrane koje sam objavio ma početku puta, sve je to bilo napravljeno ovdje).
Vrijeme od osam ujutro do deset navečer je prošlo začas pa sam se odjavio iz hotela i s 11 kila teškom ručnom torbom krenuo prema aerodromu Indira Gandhi, još jednom se uvjerivši da metro u ovom gradu funkcionira i izgleda savršeno. U dva sata ujutro imao sam povratni let prema Zurichu koji je trajao osam sati, iako sam zbog vremenske razlike tamo stigao već u 6:25. Oba leta na toj relaciji, koju odrađuje Swiss airlines, su bila nevjerojatno ugodna i mirna, s odličnom uslugom i bez ikakvih turbulencija. Tri sata pauze u Zurichu je isto brzo prošlo, a nakon jednosatnog leta do Ljubljane imao sam zanimljiv susret s djelatnicima carine. Pozvali su me sa strane, otvorili torbu i ugledali hrpu vrećica sa sadržajem sličnim marihuani (listići čaja) i malo jačim drogama (prah od začina raznih boja). Nisu imali izbora, nego otvoriti nekoliko vrećica i provjeriti sadržaj. Zanimao ih je i sadržaj jedne crne vrećice u kojoj sam nosio pijesak iz pustinje u Radžastanu. :-) Ipak je sve prošlo u redu pa sam nakon petnaest minuta kontrole izašao van, direktno na mečavu koja se spustila na Ljubljanu. Ali dobro, tako nekako sam i zamišljao kraj svog putovanja. Tri sata kasnije, u Rijeci me je dočekala kiša i sada mi je stvarno bilo jasno da je Indija daleko iza mene.
Nema komentara:
Objavi komentar