Madurai, Trichy i Rameswaram

Nakon naporne deveterosatne vožnje autobusom od Ootyja do Maduraija, koja je koštala nevjerojatnih 177 rs (17 kn), Madurai me dočekao na način na koji stvarno nisam očekivao. Znao sam da se na potezu od željezničkog kolodvora do glavne gradske atrakcije, kilometar udaljenog hrama Sri Meenakshi, nalazi barem pedesetak hotela pa sam vjerovao da neće biti problema s nalaženjem smještaja. Ali... Nakon što su mi u prva tri hotela rekli da su puni, što mi se u ovih 70 dana dogodilo samo još u Hyderabadu, vidio sam da bi moglo biti problema pa sam počeo brojati koliko ću hotela morati posjetiti prije nego se smjestim. Ispalo je da sam u sat i četrdeset minuta, koliko sam kružio ulicama, posjetio 13 hotela koji su bili puni, dva koja su s razlogom bila prazna, jer ono što sam vidio ne vrijedi ni pola cijene koju su tražili od mene, i jedan gdje su mi ponudili jednokrevetnu sobu na četvrtom katu zgrade za 360 rs, ali je nisam niti išao pogledati jer sam mislio da ću naći nešto povoljnije. Pogađate, morao sam se vratiti u taj hotel, u nadi da nisu u međuvremenu izdali i tu sobu. Međutim, ne samo da je nisu izdali, nego je i cijena odjednom neobjašnjivo pala na 300 rs/noć, što sam bez prigovora prihvatio. Čak je i soba ispala sasvim u redu, s balkonom koji gleda u odlagalište građevinskog otpada i televizijom koju ne mislim gledati. Ali, nek' se nađe. S obzirom da je bilo već devet sati navečer, otišao sam na večeru i na spavanje jer me drugi dan čekao cijelodnevni izlet u Trichy, a dan kasnije u četiri sata udaljeni Rameswaram. 

Trichy, ili punim imenom Tiruchirappalli, nalazi se oko tri sata vožnje sjeveroistočno od Maduraija. Grad ima oko milijun stanovnika i bogatu povijest dugu oko dva tisućljeća. Turistima je zanimljiv prije svega zbog hramova uklesanih u stijenu (eng. Rock cut temple), koja se uzdiže 83 metra iznad najužeg centra grada. Najstariji hram djelo je dinastije Pallava i datiran je u 6. stoljeće, dok je najveći dio koji danas vidimo sagrađen u 17. stoljeću, u vrijeme kraljevstva Nayak. Do vrha, s kojeg se očekivano pruža prekrasan pogled na grad, vodi 437 isklesanih stepenica, od kojih neke prolaze kroz tunele iskopane u stijeni. S vrha se u daljini nazire i najviši gopuram u Indiji, visok zavidna 73 metra, koji pripada ogromnom kvadratnom kompleksu hinduističkog hrama Sri Ranganathaswamy, posvećenog jednoj od inkarnacija Vishnua. Osim kroz najviši ulazni toranj, do samog svetišta morate proći i kroz šest manjih, ali jednako impresivnih gopurama, bogato ukrašenih šarenim figurama i prikazima iz indijske mitologije. Kompleks je toliko velik da se promet odvija i unutarnjim ulicama, koje prolaze između sedam ulaznih tornjeva, a kada se tomu pridodaju rijeke hodočasnika i lutajućih životinja, lako možete zamisliti kakva neopisiva gužva tamo vlada. Osim te dvije glavne atrakcije, vrijedni posjete su i hram Sri Jambukeshwara, posvećen Shivi, i Lourdes crkva koju krasi visoki neogotički zvonik.

Stijena s hramovima sa svetim jezerom u podnožju (Trichy).

Pogled s vrha stijene.

"Mali ja" pokraj najvišeg gopurama u Indiji.

Lourdes crkva u Trichyju.

Drugi dan otišao sam na cijelodnevni izlet (četiri sata vožnje vlakom u jednom smjeru) u Rameswaram. Taj se ribarski gradić od 40 tisuća stanovnika nalazi na otoku uz istočnu obalu Indije. Od tuda se, duž uskog pješčanog prolaza dugačkog 18 kilometara, može doći do „kraja“ ili tzv. Adamovog mosta. Od njega do Sri Lanke je morski međuprostor u dužini od 33 kilometra ispunjen brojnim grebenima i hridima koje je, prema legendi, izgradio slavni Rama sa svojom vojskom majmuna kada je otišao na Sri Lanku ubiti demona Ravana i tako spasiti princezu Situ. Zbog te legende Rameswaram je i danas veliki religijski centar u koji svakodnevno pristižu tisuće hodočasnika, prije svega kako bi vidjeli hram Sri Ramanatheswamy. Ono što je mene privuklo u taj gradić je ipak nešto drugo - Dhanushkodi. Radi se o ostacima nekadašnjeg ribarskog sela koje je u potpunosti uništeno 1964. godine kada je preko tog područja prešao snažan uragan. Lokalni autobus vozi do dvadesetak kilometara udaljenog "novog" Dhanushkodija, a zatim se treba ukrcati u posebne kamione marke Mahindra koji prevaljuju daljnjih pet kilometara vozeći po dubokom sitnom pijesku do ruševina "starog" Dhanushkodija. Tamo se mogu vidjeti ostaci nekadašnje crkve, poštanskog ureda, željezničke postaje i mnogih kuća koje nikada više nisu bile obnovljene. Krajolik i dalje izgleda apokaliptično, a "kvare" ga jedino drvene kućice prekrivene palminim lišćem, koje su sagradili lokalni trgovci školjkama te hranom i pićem. Iako mi je plan bio otići do samog kraja pješčanog mosta, zbog ograničenog vremena i jakog sunca, a koliko sam vidio i izuzetno teškog terena za hodanje (noga propada u pijesak), odlučio sam da je bilo dosta aktivnosti za jedan dan.

Most Pamban spaja Rameswaram s kopnom.

Novo naselje Dhanushkodi postalo je parking za rikše prema Rameswaramu i kamione prema ruševinama starog Dhanushkodija.

Lijepa plaža u novom Dhanushkodiju.

Ostaci crkve u starom Dhanushkodiju.

Kamion Mahindra parkiran pokraj ostataka starog željezničkog kolodvora.

Nakon dvaju izleta, napokon sam imao vremena razgledati sami grad Madurai (1,2 milijuna stanovnika) koji je jedan od najstarijih gradova Indije, a spominje se još u starogrčkim tekstovima. U Maduraiju se nalazi i najvažniji hram u južnoj Indiji - Sri Meenakshi. Taj kompleks, koji se u sadašnjem obliku može vidjeti od 17. stoljeća, prostire se na 6 hektara, a okružuje ga dvanaest gopurama (najviši ima 52 metra), po tri na svakoj strani svijeta. Radi se zapravo o dvojnom svetištu, budući da je jedan hram posvećen božici Parvati, a drugi Shivi, njezinom partneru. Tabla ispred južnog gopurama kaže da se na njemu nalazi nevjerojatnih 1511 statua, od životinja i običnih ljudi do krvoločnih demona i bogova s više pari ruku. Sve statue su prekrasno obojane pa tornjevi na neki način podsjećaju na torte. :-) Iako sam do sada imao više neugodnih iskustava unutar hinduističkih hramova (o tome jednom drugom prilikom), u ovaj sam ipak ušao i zaista uživao u mističnosti i arhitekturi mračnih unutarnjih koridora. Jedan dio je, već po običaju, zatvoren za ne-Hinduse, ali stvarno ne biste smjeli propustiti vidjeti ono što smijete: unutarnje sveto jezero s "plutajućim" hramom, hodnike sa stotinama stupova, ogromne kamene kipove raznih čudovišnih životinja, prekrasno obojane zidne ukrase i još mnogo zanimljivih detalja. Iskreno, da nema ovog važnog hrama, mislim da Madurai ne bi turistima bio nimalo zanimljiv jer se ostatak atrakcija svodi na palaču Tirumalai Nayak, koju karakterizira veliko unutrašnje kvadratno dvorište s masivnim paralelnim kolonadama i prekrasnu plavo-bijelu crkvu Svete Marije. Šetao sam ulicama centra grada puna dva sata i stvarno nisam naišao ni na što drugo vrijedno spomena.

Zapadni gopuram hrama Sri Meenakshi.

Između prvog i drugog gopurama.

Jedan od hodnika u unutrašnjosti hrama.

Kvadratno dvorište palače Tirumalai Nayak.

Detalj iz gore navedene palače.

Plavo-bijela crkva Sv. Marije u Maduraiju.

Još će mi jedna stvar iz Maduraija ostati u sjećanju. Naime, sve tri noći (26.12.-29.12.) su bile toliko tople da nisam mogao zaspati sve dok nisam maknuo plahtu sa sebe. Neobično je to doživjeti između Božića i Nove godine, ali nisam ljubitelj zime, tako da mi nije ni najmanje smetalo.
I za kraj bih zaključio priču o opsjednutosti muškaraca brkovima s jednim predizbornim plakatom iz Trichyja, koji potvrđuje moju procjenu da četiri od pet muškaraca u Indiji ima brkove.

Izbacite uljeza.