Čarobni Hampi

Povijesni Hampi spominje se već u epu Ramayana kao kraljevstvo majmunskog boga Hanumana. Zbog toga je 1336. godine teluški princ Harihararaya odabrao to mjesto da sagradi novi glavni grad Vijayanagar koji je tijekom slijedećih par stoljeća izrastao u jedno od najvećih kraljevstava u indijskoj povijesti. U 16. stoljeću Vijayanagar je bio metropola s 500 tisuća stanovnika, međutim, sve je bilo gotovo već 1565. godine kada je konfederacija dekanskih sultanata poharala taj grad i sravnila ga sa zemljom. Ostaci te povijesne metropole razbacani su kilometrima oko današnjeg Hampija, mjesta s niti desetak tisuća stanovnika, a da biste posjetili (pješke) sve ruševine trebat će vam barem dva puna dana.

Današnji Hampi je već godinama poznat kao backpackerski raj zbog svoje opuštajuće atmosfere, izolirane pozicije, jeftinog smještaja i nevjerojatnog krajolika punog brežuljaka s okruglim stijenama i antičkih ostataka. Ipak, vlasti su odlučile stati na kraj nekontroliranoj bespravnoj gradnji duž 600-metarske glavne ulice, prije svega malih guest housea (hrv. gostinjaca) u službi turizma, pa su krajem 2012. počeli s rušenjem istih i izazvali prosvjede domaćina, ali i mnogobrojnih mladih posjetitelja sa Zapada. Danas u toj ulici nema više ničega osim ruševina, a život se preselio u uske uličice sjevernije od Hampi bazara gdje sam i sam našao simpatičan guest house za 300 rs/noć.

Terasa za uživanje u guest houseu Netra.

Prvi dan sam odlučio posjetiti samo bliže znamenitosti jer su još jedna noć u vlaku i rani dolazak u susjedni Hospet učinili svoje na mom slabašnom tijelu. :-) U samom centru Hampija nalazi se 50-metarski hram posvećen Virupakshi, inkarnaciji Shive, izgrađen 1442. godine, što ga čini jednim od najstarijih objekata na tom području. Hram se nalazi na jednom kraju ulice Hampi bazar, dok su na drugoj strani paralelne kolonade koje su okruživale antičku tržnicu i vodile do ogromnog kamenog monolitnog bika Nandua. Odmah iza te statue kreće strmi uspon s brojnim stepenicama koji vodi do brda Matanga, s kojeg se pruža jedan od najljepših panoramskih pogleda koji sam u životu vidio! Na suprotnoj strani brda nalazi se ogroman kompleks hrama Achyutaraya, do kojeg vodi još jedna dugačka antička trgovačka ulica okružena kolonadama. U tom sam trenutku shvatio koliko je veličanstven u svoje vrijeme morao biti ovaj grad, budući da se nisam niti približio glavnim znamenitostima - hramu Vittala i kompleksu Royal centre - a već mi je bilo dosta hodanja za prvi dan. Imao sam, međutim, sreću da sam na povratku u Hampi upoznao jednog zanimljivog 38-godišnjeg Poljaka, s kojim sam u sljedeća dva dana nadoknadio propušteno i propješačio 30 kilometara po okolnom području!

Hram Virupaksha u Hampiju.

Karakteristične stijene oko Hampija i bik Nandu koji odmara u hladu.

Pogled s brda Matanga na dugačku ulicu Hampi Bazar i hram Virupaksha u daljini.

Pogled na drugu stranu gdje su antička tržnica s kolonadama i hram Achyutaraya (ne vidi se na slici).

Hram Achyutaraya.

Slijedeći dan smo se Poljak i ja našli u 9 ujutro, razradili plan i odmah krenuli u obilazak svega što se može vidjeti na južnoj strani rijeke Tungabhadra. Krenuli smo u smjeru susjednog mjesta Kamalapuram, gdje se uz današnju cestu nalaze ostaci Royal centra, kompleksa na površini od oko pet kvadratnih kilometara, koji je sadržavao brojne građevine za život povlaštene elite. Teren je ovdje mnogo ravniji od ostatka Hampija, budući da su stijene lomljene kako bi se oko Royal centra napravile obrambene zidine. Tu se mogu naći svetišta s podzemnim komorama, danas većinom ispunjenim vodom, osmatrački tornjevi, prostorije za držanje slonova, ali i kompleks namijenjen isključivo ženskom djelu vladajuće dinastije. Nakon toga uputili smo se prema hramu Vittala, udaljenom 6 kilometara ukoliko se slijedi vijugavu cestu, pa smo probali pronaći prečicu kroz nasade banana i kokosovih palmi. Na Google mapama nisu, naravno, zabilježene žičane ograde koje su nam blokirale prolaz, tako da smo se morali vratiti na asfalt. Hram Vittala smatra se najznačajnijom građevinom povijesnog Vijayanagara. Sagrađen je početkom 16. stoljeća, iako zapravo nikada nije u potpunosti dovršen. Kompleks se sastoji od više monumentalnih objekata, ali meni najzanimljivija su bila kamena bojna kola s (kamenim) kotačima koji su se nekada mogli okretati.

Drevni ostaci u kompleksu Royal centra.

Bazen za elitu.

Rekao bih konjušnice, ali unutra su zapravo bili držani slonovi.

Lutanje kroz nasade banana.

Unutar hrama Vittala.

Kamena bojna kola s glavnim ulazom u kompleks hrama Vittala.

Zadnji dan smo prešli rijeku na jednom od tri raspoloživa mjesta gdje male barke služe kao javni prijevoz između naselja na suprotnim obalama. Glavni cilj je bio popesti se na brdo, na čijem je vrhu tzv. hram majmuna. Poučeni jučerašnjim iskustvom, odlučili smo ići dužim, ali sigurnijim putem - cestom. Krajolik je i dalje bio motivirajući faktor jer uživajući u pogledu na okrugle stijene, palme i zelena rižina polja vrijeme jednostavno proleti. Od podnožja do vrha brda ima 570 stepenica koje nisu predstavljale veliki problem. Bijeli hram na vrhu mnogi Hindusi smatraju rodnim mjestom boga majmuna Hanumana, ali je nama od te priče zanimljiviji bio pogled na okolne brežuljke i plantaže. Zanimljivo je, međutim, da je glavno svetište (nešto kao oltar) posvećeno bogu majmuna zatvoreno rešetkama, kako majmuni ne bi mogli krasti stvari iz njega (!?). No, dobro. Da se ne vraćamo istim putem natrag, nastavili smo hodati prema selu Anegundi gdje se nalazi još jedan "trajekt" za prelazak rijeke. Anegundi je starije mjesto od drevnog Hampija, ali je zbog svoje izolirane pozicije izbjeglo komercijalizaciju, tako da se u njemu još uvijek može uživati u pravim seoskim prizorima. 

Rižino polje uz cestu.

Hram majmuna na vrhu brda.

Pogled s vrha. U gornjem lijevom kutu vidite brdo Matanga s kojeg su slikane neke od fotografija iz prethodnog dana.

Jednostavno prekrsno.

Obala rijeke Tungabhadra.

U ovom je izvještaju bilo više slika nego inače, ali ovaj je kraj na mene ostavio toliko jak utisak da mi je stvarno bilo žao što moram tako brzo ići dalje. Slike, uostalom, ne mogu dočarati pravu ljepotu ovog kraja - tu jednostavno morate doći i vidjeti ga svojim očima. Hampi je stvarno raj za ljubitelje povijesti, prirode, dugih šetnji, odmaranja ili jednom riječju - uživanja.