Nakon čarolije u Hampiju, stiglo je i prvo razočarenje na ovom putu. Stigao sam u Tirupati, u čijem se susjedstvu nalazi jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta u Indiji - Tirumala. Na sveto brdo Tirumala svaki se dan u prosjeku slije oko 50 tisuća hodočasnika, a samih zaposlenika i volontera ima čak 15 tisuća. Svi oni dolaze da bi vidjeli moćnog Gospodina Venkateshwara - jednog od uobličenja Vishnua. Odmah po dolasku primjeti se neuobičajeno velik broj "ćelavaca". Naime, mnogi hodočasnici doniraju svoju kosu kao zahvalu božanstvu na ispunjenim željama. Osim brojnih uličnih frizera, tu se stoga mogu naći i poduzetnici koji su prepoznali vrijednost te „sirovine“ koju zatim prodaju proizvođačima perika na Zapadu. Hodočasnici prvo stignu u tranzitni grad Tirupati od kuda autobusima idu uzbrdo po serpentinama do 18 km udaljenog brda. Postoji i mogućnost pješaćenja (15 km) po, kako kažu, najuređenijoj šumskoj stazi u cijeloj Indiji. Do nedavno je, međutim, bilo zabranjeno koristiti je između 16 popodne i 6 ujutro zbog učestalih napada leoparda!
Ono što je mene toliko razočaralo i naljutilo su table s obavjestima na svim prilaznim putevima koji vode do središnjeg hrama, na kojima piše da ne-Hindusi mogu ući u hram isključivo ako popune formular u kojem izražavaju svoju iskrenu vjeru u Venkateshwara! Ako se tome doda i zabrana unošenja bilo kakvih elektronskih naprava (dakle, nema slikanja), postalo mi je jasno da me taj hram neće vidjeti. Došao sam u Tirumalu uživo vidjeti hram koji mi se svidio na slikama, ali iz principa se neću zaklinjati na vjernost crnoj statui unutar hrama. Pokušavao sam dobrih sat vremena naći neki vidikovac da uslikam hram barem iz daljine, ali nisam našao prikladnu poziciju. Vratio sam se stoga u Tirupati i odmah išao kupiti kartu za raniji vlak od planiranoga, u nadi da ću u susjednom Kanchipuramu imati više sreće prilikom posjete hramovima.
Vlak najniže kategorije kretao je iz Tirupatija rano ujutro, u 4:25, i četiri sata kasnije stigao u stotinjak kilometara udaljeni Kanchipuram, nekadašnji glavni grad Pallava kraljevstva. Kanchipuram je, stoga, poznat i kao grad hramova, a iz opisa u vodiču ja sam odlučio posjetiti njih četiri. Svi su bili specifični po nečemu: hram Sri Ekambaranathar zbog svog 59 metara visokog i bogato ukrašenog gopurama (ulaznog tornja) te stabla manga starog, navodno, 3500 godina; hram Kailasanatha zbog starosti (7. stoljeće) i prekrasnih gravura na zidovima; hram Kamakshi Amman zbog svoje zlatne vimane povrh glavnog svetišta koja predstavlja leteću kočiju bogova, dok je 12 stoljeća star hram Vaikunta Perumal, sa svojim stupovima u obliku lavova, začetnik stila koji je kasnije kulminirao gradnjom palača s tisuću stupova. Da nije nakon razgledavanja bilo predugog čekanja autobusa za Mamallapuram (Mahabalipuram), ovaj izlet bi dobio čistu peticu.
Nakon dva sata vožnje ponovo sam stigao na obalu Bengalskog zaljeva, točnije u Mamallapuram. Ovaj uspavani gradić od desetak tisuća stanovnika također je jednom bio glavni grad Pallava kraljevstva i važna trgovačka luka. O njegovom značaju govore mnogi antički ostaci na obali i brdašcu koji su kao cijelina uvršteni u Unescovu kulturnu baštinu. Shore temple (eng. hram na obali), iako nevelik, predstavlja vrhunac arhitekture Pallava. Izvorno iz 7. stoljeća, ali kasnije nadograđen, ovaj je hram povezan s izlaskom i zalaskom sunca kada njegove zrake padaju direktno na lingam, jedan od simbola Shive. Kilometar prema unutrašnjosti nalazi se brežuljak s mnoštvom ostataka nekadašnje metropole. Skupina od pet izrezbarenih monolitnih kamenih blokova ("five Rathas") predstavljaju bojna kola junaka iz Mahabharate, po kojima su monoliti dobili ime. Svi su bili ispod naslaga pijeska, dok ih prije 200 godina nisu otkrili i iskopali Britanci. Tu se nalazi i nekoliko spilja ukopanih u stijene s prikazima događaja iz hindu mitologije, zatim visoka okomita stijena s prekrasnim reljefom (Arjuna's Penance), polukružna gromada koja balansira na rubu provalije i nekoliko manjih hramova. Budući da se cijeli taj kompleks nalazi u lijepo uređenom parku ispresijecanom puteljcima, brdašce je postalo omiljeno izletište za školarce i obitelji, a zbog količine antičkih ostataka ovdje se može provesti nekoliko ugodnih sati u šetnji i razgledavanju remek-djela arhitekture Pallava. A kada vam bude dosta povijesti, jednostavno se spustite do pješčane plaže ili sjednite u jedan od mnogih restorana uz nju i uživajte u zalasku sunca i zvuku valova.
Ono što je mene toliko razočaralo i naljutilo su table s obavjestima na svim prilaznim putevima koji vode do središnjeg hrama, na kojima piše da ne-Hindusi mogu ući u hram isključivo ako popune formular u kojem izražavaju svoju iskrenu vjeru u Venkateshwara! Ako se tome doda i zabrana unošenja bilo kakvih elektronskih naprava (dakle, nema slikanja), postalo mi je jasno da me taj hram neće vidjeti. Došao sam u Tirumalu uživo vidjeti hram koji mi se svidio na slikama, ali iz principa se neću zaklinjati na vjernost crnoj statui unutar hrama. Pokušavao sam dobrih sat vremena naći neki vidikovac da uslikam hram barem iz daljine, ali nisam našao prikladnu poziciju. Vratio sam se stoga u Tirupati i odmah išao kupiti kartu za raniji vlak od planiranoga, u nadi da ću u susjednom Kanchipuramu imati više sreće prilikom posjete hramovima.
Vlak najniže kategorije kretao je iz Tirupatija rano ujutro, u 4:25, i četiri sata kasnije stigao u stotinjak kilometara udaljeni Kanchipuram, nekadašnji glavni grad Pallava kraljevstva. Kanchipuram je, stoga, poznat i kao grad hramova, a iz opisa u vodiču ja sam odlučio posjetiti njih četiri. Svi su bili specifični po nečemu: hram Sri Ekambaranathar zbog svog 59 metara visokog i bogato ukrašenog gopurama (ulaznog tornja) te stabla manga starog, navodno, 3500 godina; hram Kailasanatha zbog starosti (7. stoljeće) i prekrasnih gravura na zidovima; hram Kamakshi Amman zbog svoje zlatne vimane povrh glavnog svetišta koja predstavlja leteću kočiju bogova, dok je 12 stoljeća star hram Vaikunta Perumal, sa svojim stupovima u obliku lavova, začetnik stila koji je kasnije kulminirao gradnjom palača s tisuću stupova. Da nije nakon razgledavanja bilo predugog čekanja autobusa za Mamallapuram (Mahabalipuram), ovaj izlet bi dobio čistu peticu.
 |
| Gopuram visok 59 metara u hramu Sri Ekambaranathar. |
 |
| Kompleks hrama Kamakshi Amman. |
 |
| Najstariji hram u gradu - Kailasanatha. |
 |
| Kao što mu ime govori, ovo je hram na obali ("Shore temple"). |
 |
| Čudo prirode na lijevoj strani i koza koja moli u prvom planu. |
 |
| Spilja Mahishamardini i hram Olakkannesvara iznad njega. |
 |
| Povijesni ostaci u opuštajućem krajoliku. |
 |
| Detalj s plaže. |
 |
| Prekrasna reljefna stijena Arjuna's Penance. |
Nema komentara:
Objavi komentar