Hyderabad

Nakon vožnje vlakom duge 20 sati i prijeđenih 1106 kilometara, stigao sam u Secunderabad - grad blizanac Hyderabada (nešto kao Budim i Pešta), koje razdvaja kružno jezero Hussain. Hyderabad ima oko 6 milijuna stanovnika i četvrti je grad po veličini u Indiji, a nastao je krajem 16. stoljeća uslijed nedostatka zaliha pitke vode u susjednoj tvrđavi Golconda, dotadašnjem centru vladajuće dinastije. Zahvaljujući brojnim mugalskim vladarima, grad je s vremenom postao centar umjetnosti, kulture i znanja, odnosno centar islamske Indije. Danas je uz gradove Bangalore i Pune ujedno i centar indijske informatičke industrije. Jedna je zanimljivost vezana za nedavnu povijest ovog grada. Naime, nakon proglašenja neovisnosti Indije 1947. godine, tadašnji gradonačelnik odlučio je priključiti se Pakistanu te je proglasio neovisnost od Indije. Porasle su napetosti između Muslimana i Hindusa te je nakon intervencije vojske Hyderabad sljedeće godine „vraćen“ Indiji.

Nakon silaska iz vlaka u Secunderabadu, kupio sam kartu za gradsku željeznicu do kolodvora Kacheguda u Hyderabadu, gdje su krenuli problemi s nalaženjem smještaja. Preko interneta sam saznao za jako jeftin hostel udaljen deset minuta hoda od tog kolodvora pa sam ga išao provjeriti. I opet me ošamarila indijska diskriminacija: krevet u dormitoriju je za Indijce 80 rs, za mene 400 rs. E pa neće ići! Krenuo sam niz ulicu u potragu za nekim hotelom, a hotela nigdje. Pogledao sam kartu i vidio drugi željeznički kolodvor dva kilometra dalje pa sam krenuo prema njemu jer mi iskustvo kaže da se jeftiniji hoteli često mogu naći oko takvih mjesta. Na tom sam potezu pogledao 7-8 hotela i guesthousea, neki su bili preskupi (500-700 rs), a neki premračni ili prebučni, iako cjenovno u mom rangu (350-400 rs). I onda mi se opet osmjehnula sreća: kada sam u sljedećem hotelu odbio cijenu sobe od 500 rs, koja je jasno bila istaknuta na zidu, recepcioner me pitao koliko bi ja dao za nju? Rekao sam oko 300 rs (neki moj prosjek do sada), na što je ovaj glatko rekao: dogovoreno! Soba je vrlo dobra, pozicija hotela odlična, a takvu sam cijenu dobio jer su očito bili očajni (bio sam jedan od rijetkih gostiju u hotelu).

S obzirom da je propast utvrde Golconda zaslužna za nastanak Hyderabada, odlučio sam najprije posjetiti tu utvrdu. Na internetu sam saznao gdje staje lokalni autobus do Golconde, otišao sam na stanicu i čekao, čekao i čekao. Autobus broj 66G ukazao se nakon sat i pol, a 40 minuta kasnije iskrcao sam se u podnožju utvrde, udaljene desetak kilometara od centra grada. Najveći dio utvrde Golconda izgrađen je tijekom 16. stoljeća za vrijeme vladavine kraljeva iz dinastije Qutb Shahi, iako su pronađeni ostaci i iz ranijih razdoblja. Zidine od masivnog kamenja okružuju 120 metara visoko granitno brdo na kojem su izgrađene brojne palače, od kojih neke imaju gotovo savršenu akustiku koja je u davno vrijeme, navodno, služila kao mjera osiguranja, tj. obrane. Zanimljivo je i da utvrdu okružuju još dva obrambena zida mnogo šireg promjera, a prvi, kroz čija vrata prolaze vozila na putu do utvrde, dugačak je 11 kilometara. 

Pogled na utvrdu Golconda s podnožja kompleksa.

Ostaci palača unutar utvrde.

Pogled s vrha utvrde na donji dio kompleksa i periferiju Hyderabada.

Pogled s vrha na drugu stranu. Na lijevo vidite poslovne nebodere IT kompanija (tzv. Hitech city), a u sredini su grobnice kraljeva iz Qutb Shahi dinastije.

Budući da su grobnice s gornje slike udaljene tek petnaestak minuta hoda od utvrde, nije mi bilo druge, nego otići i do njih. U ovom se kompleksu nalaze posljednja počivališta sedmorice od ukupno devet kraljeva dinastije Qutb Shahi, zaslužnih za izgradnju Golconde, ali i simbola Hyderabada - Charminara. Prekrasne grobnice i nekoliko manjih džamija izgrađeni su tijekom 16. i 17. stoljeća i smješteni su u lijepom parku, a zbog malog broja posjetitelja cijelo područje djeluje izuzetno spokojno, baš kako i priliči takvom mjestu.

Sljedeći dan otišao sam na jednodnevni izlet do 56 kilometara udaljenog Bhongira. Malo vlakova staje na tom kolodvoru pa sam prvi put morao putovati s najnižom kategorijom vlaka (passanger), gdje nema rezervacije mjesta, ali zato karta košta samo 15 rs. Sva su se sjedeća mjesta popunila već nakon druge stanice pa je postalo prilično gužvovito, ali sat i pol, koliko je trajao put, ipak brzo prođe ako sjedite uz prozor. Za utvrdu koja se tamo nalazi saznao sam sasvim slučajno, a zaintrigirala me zbog izgleda samog brda, a ne fortifikacija podignutih u 12. stoljeću od strane vladara Tribhuvana iz kraljevstva Chalukya. Radi se o 150 metara visokom monolitu (stijena u jednom komadu) pravilnog polukružnog oblika - kao da je netko bacio divovsko jaje na zemlju. Utvrda je zbog svoje pozicije nekoliko stoljeća bila neosvojiva, a sadržavala je oružarnicu, konjušnice, podzemne prostorije, bunare, uklesane stepenice u stijeni pa čak i močvaru oko brda koja je dodatno otežavala posao osvajačima. Naravno da je i pogled s vrha prekrasan, ali ipak ne kao pogled na samo brdo. Na vrhu me, nažalost, opet dočekala skupina od petnaestak školaraca, tako da sam prvih 20 minuta potrošio odgovarajući na uobičajena pitanja i slikajući se sa svakim pojedinačno. Ako ništa drugo, obećano mi je da ću se pojaviti na facebooku. :-)

Pogled prema vrhu monolitne stijene u Bhongiru.

Utvrda i grad.

Jedan od spremnika s vodom na samom vrhu brda.

Zadnji dan ostavio sam za obilazak centra grada, a prvi je na redu bio simbol Hyderabada - Charminar (ulaznica 100 rs). Ovu veličanstvenu građevinu je 1591. godine sagradio Mohammed Quli Qutb, osnivač Hyderabada, kao spomen na taj događaj, ali i kao simbol pobjede nad kugom koja je uzrokovana nestašicom vode u susjednoj utvrdi Golconda. Glavna karakteristika Charminara su njegova četiri tornja visoka 56 metara, a na drugom katu, koji nije otvoren za javnost, nalazi se i najstarija džamija u gradu. U neposrednoj blizini svakako bi trebalo pogledati i drugu najveću džamiju u Indiji, koja može primiti oko deset tisuća vjernika, kao i dvije prekrasne zgrade s brojnim tornjevima/kupolama u kojima se danas nalaze Opća bolnica Osmania i Visoki sud.

Charminar - simbol Hyderabada.

Kaos na ulicama oko Charminara.

Nakon obilaska područja južno od rijeke Musi, uputio sam se na sjever do obala jezera Hussain. Na malom otočiću usred jezera su 1990. godine planirali postaviti 17 metara visok i 350 tona težak kip Bude, koji je klesan punih 5 godina. Prilikom prebacivanja na otočić teglenica je potonula. Srećom, kip je ostao neoštećen te je 2 godine kasnije podignut iz vode i postavljen na svoje mjesto. Do otočića vozi motorni brodić za 55 rupija, ali tamo zaista nemate što drugo raditi, nego pogledati kip i promotriti grad na obali jezera te se vratiti natrag na kopno. Odmah do parka Lumbini, od kuda se kreće prema otočiću, nalazi se park NTR (ulaznica 20 rs) koji me iznenadio svojom ljepotom i maštovitošću. Nakon dva mjeseca boravka u Indiji, zaista sam mislio da takvo nešto tamo ne može postojati. Radi se o umanjenoj verziji Gardalanda - punoj cvijeća, oblikovanih grmova, mostića, fontana, vlakića, dječjih igrališta, umjetničkih instalacija i, naravno, sprava i prostorija za zabavu djece i odraslih. Može se tamo izgubiti pola dana, ali ja sam morao nakon dva sata krenuti prema kolodvoru, gdje me čekao vlak za Hospet, najbliži grad mojem sljedećem odredištu - Hampiju.

Kip Bude na otočiću usred jezera Hussain.

Prekrasno uređen park NTR.

Jedna od instalacija za zabavu u parku NTR.

Primjetio sam da u Hyderabadu nema puno turista sa Zapada, točnije, u četiri dana vidio sam ih samo desetak. Šteta, jer grad s okolicom zaista ima što za ponuditi i ja sigurno nisam požalio što sam ga uvrstio u svoj itinerar.

Za kraj dvije zanimljivosti:

1. U Hyderabadu se nalazi Ramoji Film City, najveći kompleks za snimanje filmova na svijetu. Prostire se na 670 hektara, a Indijci ga zovu Tollywood. Tu se snimaju južnoindijski filmovi, prije svega teluškog, tamilskog i hinduskog izričaja.

2. Iako zvuči nevjerojatno, u Hyderabadu možete svakodnevno skijati. Na snijegu. Tome je zaslužan „Snow world“ - ogromna dvorana u kojoj svakih sat vremena pada snijeg, uz zvučnu i svjetlosnu pratnju. Za cijenu od 300 rupija možete skijati, grudati se, spuštati snježnim toboganima ili se jednostavno doći osvježiti. S obzirom da nisam ljubitelj snijega i zime, bit ćete uskraćeni za slike i izvještaj iz te atrakcije.