1. Kvaliteta zraka je u Pokhari bila odlična, vjerojatno zahvaljujući dosta slabom prometu na ulicama oko jezera. Kathmandu je, nažalost, druga priča. Slobodno mogu reći da je kvaliteta zraka gora nego u bilo kojem indijskom gradu. Razlog treba tražiti i u geografiji, jer se grad nalazi u tzv. Katmandskoj dolini, dakle okružen je planinama i onečišćeni zrak nema gdje otići. Naravno da stari automobili, ali prije svega autobusi i kamioni, nimalo ne pomažu u tome. Osim toga, tu je problem i slabog održavanja prometnica koje su velikim djelom ostale bez asfalta pa se tampon ispod njega s vremenom pretvori u prašinu koju svojim prolaskom vozila dižu u zrak. Otprilike svaki deseti čovjek ima na licu zaštitnu masku, a ostali pljuju (izvlačeći ono zeleno iz sinusa) više nego u Indiji, što sam prije mislio da je nemoguće. Vjerujem da je to povezano s onečišćenjem zraka. I ono na što se nisam uspio naviknuti niti nakon 6 dana u tom gradu je situacija kada navečer u nekoj slabo osvjetljenoj uličici naletiš na dva tipa u crnoj robi i crnim maskama na licu. Srce mi je svaki put preskočilo u takvim situacijama.
 |
| Zaštitna maska na licu tipa dolje desno. |
2. Već sam rekao da je Nepal krcat dućana s alkoholnim pićima. Međutim, oni ih ne zovu liquer store, nego cold store, što god im to značilo. Cijela zemlja je prekrivena reklamama za pive Carlsberg, Tuborg Gold i San Miguel, dok se reklame domaćih piva Everesta i Gorkhe ne mogu naći nigdje. Cijene piva nisu ni najmanje privlačne: u dućanima one koštaju oko 150 npr (domaće) pa sve do 220 npr (Carlsberg). To je, dakle, 10 do 15 kuna za bocu od 0.65 litara. Najjeftiniju pivu u nekom restoranu našao sam u Pokhari i iznosila je 200 npr (Everest), ali samo u sklopu "happy hour" promocije. Život je tamo jeftin, ali opijanje definitivno nije.
3. Kad sam došao navečer nakon dugog puta u Kathmandu, išao sam prošetati kroz stari grad i naletio na uličicu krcatu mesnica otvorenog tipa. Tu mislim na to da se manje životinje čak i kolju u prostoriji s otvorenim vratima, utrobe ponekad stoje vani, a meso leži na drvenoj dasci krcatoj prašine i muha i čeka kupce. Bila je večer pa sam mislio svratiti tijekom dana i uslikati, ali sam se toga sjetio tek zadnji dan. Tražio sam i tražio, ali tu uličicu više nisam mogao naći. Jedino sam naletio na dvije slične mesnice i ribarnicu, ali daske nisu bile pune pa ni slike nisu atraktivne, ali vam barem pokazuju o kakvim higijenskim uvjetima se tu radi.
 |
| Mesnica... |
 |
| ... i ribarnica. |
4. Nepal ima nepalske rupije, a Indija indijske rupije. Nepalske rupije se mogu koristiti samo neposredno uz indijsku granicu, ali su zato indijske rupije prihvaćene u cijelom Nepalu. Trgovci će računati deset indijskih kao šesnaest nepalskih rupija, a taj omjer nikada nećete dobiti u mjenjačnici, tako da je čak i dobro imati indijske rupije kod sebe. I onda dolazi jedan problem: prihvaćaju se samo novčanice od 50 i 100 indijskih rupija. One više vrijednosti se ne primaju zbog velike količine krivotvorenih novčanica tih apoena, a one niže vrijednosti zbog svoje istrošenosti.
5. Kathmandu je popularno odredište za backpackere još od kada ga je otkrila hipi subkultura. Popularne su bile sve droge, a ubrzo mi je postalo jasno da je ponuda i dalje velika. Svaki izlazak iz hotela u večernjim satima značio je i bar 5 ponuda za najbolji, najjeftiniji ili najjači hašiš. Zadnji dan su mi počeli prilaziti i po danu. A to "prilaženje" znači da vi hodate, oni vas ugledaju i krenu za vama, a kada dođu uz vas pitaju vas potiho da li trebate hašiš. Ostave vas već nakon prvog "ne", što je stvarno pohvalno :-)
6. U Kathmanduu i Pokhari se mogu naći i marketi sa samoposlugom, što je velika stvar za zapadnjake, pogotovo ako ne znaju ni riječ njihovog jezika. Međutim, cijene su za past u nesvijest! Čokolade od 100 grama su 180 npr (10 kn) na više, paketić keksa 80 npr na više, paketić žvakaćih guma je isto oko 80 npr, čokoladica Snickers je 120 npr, pive su od 220 npr na više... Poanta je da su sve to proizvodi iz Europe ili Amerike, ali se u malim količinama mogu naći i pojedini proizvodi indijskih proizvođača koji budu barem 3-4 puta jeftiniji. Ti marketi su krcati turista, ali ih Nepalci zaobilaze u širokom luku. Ako zamislite da je prosječna plaća nekog niže kvalificiranog radnika u Nepalu oko 7000 npr (to sam saznao od Nepalca pa podaci vjerojatno nisu "statistički"), onda znate koliko ga privlači čokolada vrijedna 250 npr (više od njegove dnevnice).
Nema komentara:
Objavi komentar