Puri s okolicom

Prvi vlak na mom putovanju koji je krenuo i stigao na odredište prema voznom redu doveo me na obalu Bengalskog zaljeva, u Puri. Taj je grad poznat po svojoj dugačkoj pješćanoj plaži, hipi atmosferi tijekom 1970-ih i festivalu izrade skulptura u pijesku. Ujedno je i jedan od najsvetijih indijskih gradova, budući da je Puri, uz Bhubaneswar i Konark, dio istočnoindijskog „Zlatnog trokuta“, skupine najposjećenijih svetišta Hindusa u ovom dijelu Indije. Razlog dolaska tolikog broja hodočasnika jest hram posvećen Jagannathu - gospodaru univerzuma i inkarnaciji boga Vishnua. Hram je izgrađen 1198. godine, okružuju ga dva paralelna zida, a centralni toranj visok je čak 58 metara. Statue Jagannatha, njegovog brata Balbhadra i sestre Subhadre nalaze se u glavnoj dvorani hrama, a svećenici ih nekoliko puta dnevno uređuju i preoblače, ovisno o vrsti religijskog obreda. Nevjerojatno zvuči podatak da hram zapošljava čak 6 tisuća muškaraca čija je jedina obveza provedba zahtjevnih ritualnih radnji i briga o božanskim statuama! Nažalost, u ovaj hram turistima (zapravo, svim ne-Hindusima) uopće nije dozvoljen ulazak, ali se njegov značaj može osjetiti na okolnim ulicama, krcatim hodočasnika i prodavača.

Jedan od 4 ulaza u kompleks s hramom Jagannath Mandir u pozadini.

Planirao sam Konark i Bhubaneswar obići u vlastitom aranžmanu, tj. koristeći lokalni prijevoz, ali su tri grupe znamenitosti u glavnom gradu države Odisha, Bhubaneswaru (800 tisuća stanovnika), međusobno previše udaljene da bi to bilo izvedivo u jednom danu. Puno agencija u Puriju nudi takve ture, tako da sam se malo raspitao i odabrao jednu u trajanju od 12 sati (430 rs) koja pokriva udaljenost od 230 km. Ujutro smo se tako zaputili u Bhubaneswar, za koji legende kažu da je nekada imao preko 7 tisuća hramova, ali čak ih i u današnje vrijeme ima oko petsto. Najznačajniji od njih je hram Lingaraj Mandir - još jedan koji ne dopušta ulaz ne-Hindusima, a koji je sličan i po veličini i po starosti onome u Puriju. Razlika je u tome što je ovaj posvećen Tribhuvaneswaru, gospodaru triju svjetova. Njega predstavlja granitni kamen koji se svakodnevno polijeva mješavinom vode, mlijeka i marihuane! Zahvaljujući platformi izgrađenoj izvan zidina koje okružuju hram, turisti ovdje barem imaju mogućnost vidjeti kompleks iz daljine.

Pogled na hram Lingaraj Mandir s platforme.

U blizini Lingaraj Mandira posjetili smo još dva impozantna hrama, a zatim nastavili prema brdašcima na periferiji grada, gdje se nalaze dva kompleksa spilja - Udayagiri i Khandagiri. Pretpostavlja se da su te, rukom isklesane spilje udubili džainistički isposnici (asketi) kao svoja skloništa još u 1. stoljeću prije Krista. Neke spilje su jednostavne, dok su druge ukrašene isklesanim slonovima, zmijama ili figurama ljudi. Udayagiri spilje su ljepše, kompleksnije i brojnije od ovih na susjednom brdašcu, ali se zato iznad Khandagiri spilja pruža prekrasan pogled na grad i susjedni kompleks. Nakon toga smo stali na dva sata u zoološki vrt koji je poznat u cijeloj Indiji po infrastrukturi (safari, vlakić, žičara, brodići...), ali prije svega po svojim stanovnicima: desetak plavookih bijelih tigrova. Osim njih, mogu se još vidjeti nosorozi, lavovi, žirafe, više vrsta krokodila, kao i ostale manje životinje uobičajene za zoološke vrtove. S obzirom da smo tu bili usred dana, po najvećoj vrućini (da, ovdje je vruće), većina ih je drijemala u hladu. Saznao sam i da se ovdje nalazi jedan strvinar za kojeg su u početku sumnjali da radi za pakistansku obavještajnu službu. :-)

Jedna od spilja u Udayagiri kompleksu.

Nosorog, jedna od rijetkih "aktivnih" životinja u ovom ZOO.

Desetak kilometara od Bhubaneswara nalazi se selo Dhauli, a na brdu povrh njega još jedna budistička stupa sagrađena 1972. godine od strane japanske budističke zajednice. Stupa je atraktivna, od bijelog kamena i s lijepim pogledom na dolinu, ali nakon onih u Nepalu sve druge izgledaju beznačajno. Za kraj nam je preostalo posjetiti Konark, selo u kojemu se nalazi jedan od najpoznatijih hramova u Indiji, izgrađen u 13. stoljeću i uvršten u Unescov popis kulturne baštine - Hram sunca (ulaznica 250 rs). Vjeruje se da ga je sagradio kralj Narashimhadev kao spomen na svoju pobjedu nad muslimanskom vojskom. Cijeli hram je zamišljen kao nebeska bojna kola Surye, boga sunca. Sedam ogromnih kamenih konja, koji predstavljaju dane u tjednu, vuku gigantska kamena kola (hram s pedesetmetarskim tornjem) koja pokreću 24 trometarska kamena kotača, a koji predstavljaju sate u jednom danu. Pazilo se i na položaj hrama u odnosu na sunce, tako da sunčeve zrake u zoru i sumrak padaju na točno označena mjesta u svetištu. Na toj masivnoj građevini mogu se još naći i brojne skulpture bogova, slonova, žirafa (!), ljudi u svakodnevnim poslovima, ali i seksualnim aktivnostima. Šteta što smo imali samo jedan sat na raspolaganju jer bi se u razgledavanju detalja na ovoj veličanstvenoj građevini moglo potrošiti barem još sat-dva.

Hram Sunca u Konarku.

Jedan od sedam konja koji "vuku" hram.

Jedan od 24 kotača koji "nose" hram. Ako vam se kotač čini poznatim, to je vjerojatno zato što se ste ga stiliziranog vidjeli na indijskoj zastavi.

Nakon zanimljive ture po okolnim mjestima, preostao mi je dan uživanja i odmaranja. Prijepodne sam krenuo u laganu šetnju gradskim ulicama, dok sam na povratku išao po plaži. Pješčana plaža seže unedogled (nisam došao do "kraja"), široka je i do stotinjak metara, a hod po pijesku je izrazito težak jer noga stalno propada u njega. Zapadna strana je više urbanizirana, ali i čišća od istočne, gdje se nalazi malo ribarsko selo s bezbroj čamaca i ljudi koji ih popravljaju na plaži. 

Pogled s plaže na zapadni dio grada.

Šetnja plažom u sumrak.

Malo ribarsko selo na istočnoj periferiji Purija sa stotinama barki u moru i na suhom vezu.

I za kraj jedna informacija u vezi cijene voća. Tek sam se u Kolkati i Puriju uvjerio kako se me "opelješili" u Nepalu. U Kolkati sam kupio 4 banane srednje veličine (malo manje od naših) za 10 rupija, što je jedna kuna. U Puriju sam dobio 5-6 onih minijaturnih bananica za istu cijenu. I sve je to bila početna cijena, bez cjenkanja. Mislim, zašto se natezati, ako si zadovoljan s cijenom u startu? Međutim tjedan-dva prije toga sam na stajalištu između Pokhare i Kathmandua za 70 npr (4 kune) dobio 2 mandarine i 2 mini banane i odmah sam pomislio da je to previše, ali nisam bio siguran da li se treba o cijeni dogovoriti unaprijed ili je fiksna. Par dana kasnije sam u Kathmanduu kupio 2 mandarine, 2 banane srednje veličine i jednu jabuku za 150 npr, što je oko 9 kuna. Doduše, početna cijena je bila 270 npr, tako da se očito trebalo žestoko cjenkati. Na kraju je ispalo, barem u mojem slučaju, da je u Indiji cijena bila fiksna, a u Nepalu fleksibilna.