Planinski Ooty

Autobus iz Mysorea putovao je gotovo šest sati, ali je netom prije zalaska sunca ipak stigao u svoje odredište u gorju Nilgiri. Budući da je tamilsko ime ovog grada Udhagamandalam, ne čudi što je među turistima još uvijek poznatiji kao Ooty. :-) 

Ooty je najznačajnija južnoindijska planinska postaja koju su osnovali Englezi početkom 19. stoljeća kako bi pobjegli od ljetnih vrućina u dolini. Karakteristična je po borovim šumama, lijepim šetnicama, jezerima i vodopadima te prekrasnim vidikovcima. Grad ima oko 100 tisuća stanovnika, a nalazi se na 2240 metara nadmorske visine. Tijekom dana zna biti i vruće, ali čim zađe sunce, temperatura pada na desetak do petnaest stupnjeva. Unatoč tome, nije hladno kao u Shimli, koja se nalazi na gotovo istoj visini, ali na sjeveru Indije. 

Poljak iz Hampija mi je javio da hotel u Goi, u kojem je tada boravio, od 23. prosinca povećava cijene za 50% zbog božićno-novogodišnjih blagdana pa me bilo strah da će se isto dogoditi u Ootyju, budući da se radi o popularnom izletištu koje živi od turizma. Srećom, već iz trećeg pokušaja našao sam hotel gdje su mi ponudili jednokrevetnu sobu za samo 275 rs/noć, s tim da i hotel i velika okućnica i sama soba izgledaju daleko bolje od dosadašnjeg prosjeka. Dan je već bio na izmaku pa mi nije preostalo drugo, nego isplanirati aktivnosti za preostala dva dana u planinama.

Okućnica hotela ima čak i malu kapelicu, tako da je božićni ugođaj bio prisutan i u Ootyju.

Odluka je pala: drugo jutro se napokon idem provozati u jednoj od glavnih atrakcija ovog kraja. Naime, s južne strane se, uz padine gorja Nilgiri, penje uskotračna pruga po kojoj, gotovo puževom brzinom, putuje tzv. vlak-igračka (toy-train). Plan je bio s vlakom ići do slijedećeg većeg grada na ruti - Coonoora, i vratiti se s autobusom, ali je ispalo obrnuto jer su 20 minuta prije polaska vlaka vagoni bili, kako se kaže, dupkom puni. Otišao sam do autobusnog kolodvora i uskočio u bus koji je upravo bio kretao za Coonoor. Ispalo je odlično jer smo u Coonoor došli pola sata prije vlaka, tako da sam imao dodatno vrijeme za razgledavanje gradića s okolnih brda i raniji dolazak na željezničku stanicu kako bih kupio kartu (samo 5 rupija!) i osigurao mjesto u povratnom vlaku. Inače, Ooty i Coonoor su udaljeni tek 19 kilometara, ali vremenski čak sat i deset minuta, zbog brojnih zavoja i svladavanja visinske razlike od četiristo metara. Zanimljivo je i da lokomotiva ne vuče vagone uzbrdo, nego ih gura, tako da prvi vagon ima neometani pogled prema naprijed. Puno se priča o atraktivnosti ove pruge, ali na ovoj gornjoj dionici (provozao sam se po 19 od ukupno 46 kilometara dugoj uskotračnoj pruzi između Ootyja i Mettupalayama) nije bilo ničeg posebno spektakularnog, iako je vožnja bila ugodna. I još jedna poveznica s prethodnim postom: u kupeu sam bio s četiri muškarca i dvije žene i svi muškarci su imali brkove, ali niti jedan bradu.

Vlak na željezničkoj stanici Coonoor, prije polaska prema Ootyju.

Negdje na pola puta prema Ootyju.

Krajolik uz prugu - lijep, ali ne i spektakularan.

Centar Coonoora.

Što se tiče samog Ootyja, taj grad zapravo i nema neku posebnu atrakciju zbog koje bi ga ljudi došli posjetiti. Tu se nalazi nekoliko, ni po čemu specifičnih, crkvi, isto toliko hindu hramova i tek nešto manje džamija - jako ravnomjerna raspodjela. Kilometar-dva južnije od centra grada nalazi se malo jezero gdje se možete provozati motornim brodićima, dok se uz jezero smjestio i minijaturni muzej s voštanim figurama slavnih osoba (doduše, imaju tek desetak figura za sada). Na drugoj strani grada su tvornica i muzej čaja, ali i prvi muzej čokolade u Indiji. Čokolada je u Ootyju posebna priča - ulice su krcate vitrina s dvadesetak i više vrsta lomljene čokolade kućne izrade, a cijena im se kreće od 40 do 60 rupija za 100 grama. Probao sam više vrsta i mogu reći da nisu ni do koljena hrvatskim čokoladama. Tu se još nalazi i nekoliko lijepih i urednih parkova, od kojih se posebno ističu park ruža (posebno atraktivan u proljeće) i botanički vrt. Centralno mjesto južnog dijela grada zauzima veliki hipodrom, čije utrke konja u proljeće predstavljaju pravi spektakl za ovaj kraj, dok ostatak godine hipodrom služi, kako u vodiču piše, kao odlagalište otpada, igralište za kriket i javni WC. S obzirom kako izgleda u prosincu, vjerujem da je svo troje istinito.

Jezero za opuštanje je 2 km južnije od centra grada.

Jedan od prakrasnih parkova u Ootyju.

Pogled na zapušteni hipodrom i dio grad iza njega.

Ono što privlači toliko ljudi u ovaj grad su šetnice, vidikovci i općenito priroda. Šetajući brdovitim ulicama grada stalno nailazite na nove vidikovce s kojih puca pogled na šarene fasade kućica, zimzelene šume i terasaste nasade nadaleko poznatog čaja iz gorja Nilgiri. Samo deset kilometara od centra grada nalazi se i najviša točka južne Indije - vrh Doddabetta. Lokalnim autobusom, koji se uspinjao sporije od vlaka-igračke, stigao sam do pristupne ceste udaljene oko tri kilometra od samog vrha, visokog 2660 metara. Nažalost, tu je sve krenulo naopako. Umjesto ugodne šetnje po svježem zraku, morao sam se izmicati motorima, autima i minibusevima koji su mahnito jurili prema vrhu, pritom me zapuhujući ispušnim plinovima i podignutom prašinom. Nisam tako zamišljao život u prirodi, posebno kada sam par stotina metara prije vrha ugledao ogroman prašnjav parking i masu glasnih ljudi svugdje oko sebe. Naravno, niti pogled na kraju nije bio lijep zbog lagane izmaglice i jake sunčeve svijetlosti. Veliko razočarenje! Spuštajući se do centra grada naišao sam na lijepi nasad čaja, čiji vlasnici uz cestu imaju i trgovinu s čajanom pa sam uz pravi domaći čaj pokušavao izbrisati nekoliko prethodnih sati i koncentrirati se na ono ispred sebe - sutrašnji povratak u nizinu, točnije u grad Madurai.

Pogled s 2660 metara visine na gorje Nilgiri.

Ulovljen trenutak s malo ljudi u kadru. Koliko bi ih bilo na vrhu da moraju hodati zadnja tri kilometra?

Trgovina čajem kojeg beru odmah iza kuće.

Nasadi čaja s druge strane ceste.