Chennai

Većini poznatiji kao Madras, Chennai (6 milijuna stanovnika) je peti grad po veličini u Indiji. Na tom je području trgovina cvjetala već prije 2000 godina. U 16. stoljeću su ih otkrili Nizozemci i Portugalci, dok u 17. stoljeću Britanci tu grade utvrdu St. George, čime su udareni temelji uspostave madraške regije, jedne od 4 takve u britanskoj imperijalnoj Indiji. U ovom se gradu može naći mnogo kršćanskih crkava, a malo je poznata činjenica da se, osim katedrale Sv. Tome, koju su 1504. godine sagradili Portugalci, a u kojoj se navodno nalazi grob Tome apostola s nekoliko njegovih relikvija, nekoliko kilometara od centra grada nalazi i brdo Chinnamalai na kojemu je Sv. Toma skrivečki živio u spilji od 58. g.n.e. Tu se nalazi, prema vjerovanju, i njegov otisak dlana utisnut u glini.

Iako je moj prvotni plan bio provesti 3 dana u Chennaiju, ipak sam odlučio zamjeniti ga mirnijim Mamallapuramom, a ovaj velegrad pokušati razgledati u jednom danu, prije noćnog vlaka za Mysore. Budući da su mi dvije karte za vlak oko Božića i Nove godine i dalje duboko na listi čekanja, iskoristio sam priliku i posjetio Ured za rezervaciju karata za turiste, koji se nalazi samo u većim gradovima. Taj ured jedini raspolaže s ograničenim brojem karata (najčešće samo par komada) na značajnijim željezničkim linijama, koji je namjenjen isključivo stranim turistima. Taj dio je uspješno riješen: zamjenske karte su kupljene, a ove na listi čekanja otkazane. Odmah sam se uputio do utvrde St. George, međutim, na ulazu mi je rečeno da je zbog praznika utvrda zatvorena. Šteta, jer se unutar kompleksa nalazi nekoliko zanimljivih stvari, gdje bih sigurno izgubio 2-3 sata. Nije mi bilo druge, nego krenuti južnije prema pješčanoj plaži Marine, dugoj petnaestak kilometara, a širokoj toliko da se more niti ne vidi s ceste. Plaža ima puno popratnih sadržaja i parkova, tako da zaista ne čudi što je krcata ljudi. Nažalost, previše sam vremena izgubio da bih prije sumraka stigao do kvarta Mylapore, gdje se nalazi nekoliko interesantnih sakralnih objekata, tako da sam laganim korakom krenuo natrag prema kolodvoru. Premalo vremena sam ostavio za Chennai, ali moram priznati da su me veći gradovi počeli malo umarati zbog svog intenziteta (previše buke, vozila i ljudi), tako da ne žalim previše zbog tog propusta.

Željeznički kolodvor Chennai Central.

Palače pokraj kolodvora.         

Pješčana plaža Marine.

Život na ulici.   

Večera prije puta: mix raita (na vrhu), dva chapatija i dal makhani (desno) za 11 kuna.

U nedostatku teksta o Chennaiju, imam još dva kratka zapažanja iz indijske svakodnevnice:
1. O opsjednutosti Indijaca košuljama pisao sam već nakon par dana provedenih u toj zemlji iz jednostavnog razloga što je bilo preočito. Međutim, tek prije par tjedana sam shvatio da ima strašno puno brkatih muškaraca, čak i onih kojima su dlake na licu tek počele rasti, a to, vjerujte mi, izgleda očajno. Pratio sam malo stanje iz grada u grad i nisam vidio nikakva odstupanja pa sada mogu reći da otprilike 4 od 5 muškaraca ima brkove! A kada se brkovima i košuljama pridodaju češljevi, koji se i prodaju i koriste svugdje na ulici, sve me nekako podsjeća na stare jugoslavenske filmove. Što bi značilo da bi za nekoliko desetljeća muškarci u Indiji mogli izgledati kao mi danas. :-)
2. Ne sjećam se da li sam to već spominjao, ali u Indiji veliki postotak proizvoda ima unaprijed definiranu maksimalnu maloprodajnu cijenu ili MRP (maximum retail price). Proizvod se može prodavati jeftinije, iako sam to vidio samo oko Zlatnog hrama u Amritsaru, ali se nikako ne bi smio prodavati za viši iznos. Domišljati Indijci zato koriste strane turiste da zarade nešto sa strane jer njima i ta viša cijena izgleda jeftino. Meni je trebalo oko dva tjedna da primjetim tu oznaku i sjećam se da sam puno puta bio preplatio maksimalnu maloprodajnu cijenu. Kasnije sam u nekoliko navrata rekao prodavaču da cijena nije 35, nego 20 rupija i on bi mi uz osmijeh prodao za tih 20. Doduše, kada mi naplate 30 umjesto 27 rupija, stvarno nema smisla objašnjavati čemu služi ta oznaka MRP. Ako će ih te 3 rupije učiniti sretnima, neka im ostanu.

Boca vode od 2 litre: na vrhu je datum proizvodnje, ispod oznaka serije, a odmah iza piše "Mrp Rs 30", dakle ne smije se prodavati za više od 30 rupija.

Još jedan primjer s nekih grickalica, Mrp je 10.00 Rs.

I da, maksimalnu maloprodajnu cijenu ne određuje država, nego proizvođač. Cilj je da prodavač dobije dovoljnu kompenzaciju za prodaju nekog proizvoda, a da proizvod istovremeno ostane cijenovno konkurentan, budući da mu se zna cijena, tj. ona ne ovisi o marži ili pohlepi prodavača.