Kolkata

Nakon neuobičajeno ugodne noćne vožnje vlakom, oko 9 sati ujutro stigao sam u Kolkatu, glavni grad indijske države Zapadni Bengal. Kolkata ima oko 15 milijuna stanovnika (zajedno s gradom Howrah na drugoj strani rijeke Hooghly), a do 2001. godine bila je poznatija kao Calcutta. Drugi je najveći grad Indije, centar obrazovanja i kulture, ali i grad s najvećim kontrastom između bogatih i siromašnih građana. Dva su glavna uzroka tog kontrasta: jedan je proglašenje Kolkate glavnim gradom kolonijalne Indije, što je za posljedicu imalo gospodarski rast, dok je drugi podjela kolonijalne Indije 1947. godine na tadašnju Indiju i Pakistan, čiji je dio nekada bio i Bangladeš. Od tamo je iznenada u vrlo kratkom vremenskom razdoblju stiglo čak 4 milijuna Hindusa u strahu od odmazde Muslimana iz istočnog Bengala (današnjeg Bangladeša). Kolkata nije mogla prihvatiti toliki broj ljudi pa su se izbjeglice smjestile u mnogobrojnim slumovima na području grada, bez posla i nade u bolju budućnost. Nešto slično vidio sam na jugu grada, u okolici hrama Kaligat, koji arhitektonski nije nimalo zanimljiv, ali je važan zbog toga što je grad vjerojatno po njemu dobio ime.

Sklepane kućice oko hrama Kaligat. Na desnoj strani vidite čovjeka koji piša. Nažalost, po cijeloj Indiji viđam ljude koji pišaju u javnosti bez i najmanje volje da se pokušaju prikriti. Jednostavno stanu i obave svoje. U svakoj ulici i parku možete osjetiti miris mokraće. 

Još sklepanih brvnara uz prljav i smrdljiv kanal Tolly.

Kolkata je poznata i kao dom Majke Tereze (1910-1997). Rođena u Skopju kao Agnes Gonxha Bojaxhiu, ova se Albanka vrlo rano priključila irskom redu časnih sestara i podučavala preko jednog desetljeća školsku djecu u Kalkuti. Užasnuta neopisivim siromaštvom s kojim se susretala, ustanovila je novi red časnih sestara i dobrotovornu organizaciju, u čijim su se prostorima od 1952. godine brinule o umirućima i krajnje siromašnim građanima. Majka Tereza je 1979. godine nagrađena Nobelovom nagradom za mir, a 2003. godine Vatikan ju je proglasio blaženom. Iako je njena dobrotovorna organizacija postala međunarodno priznata, Majka Tereza je nastavila živjeti krajnje jednostavnim životom, što se može vidjeti i u njezinoj izvorno očuvanoj sobi, koja je postala sastavni dio malog muzeja o njezinom životu. Tamo možete vidjeti njezine prastare istrošene sandale, kalendar iz njezine sobe gdje su bile upisane obveze i za datume nakon njezine smrti, krsni list na hrvatsko-srpskom jeziku ili fotografiju iz 1986. godine kada je u Hrvatskoj otvorila, kako kažu, prvu misiju u nekoj komunističkoj zemlji. Jedino mjesto gdje je dopušteno fotografiranje je, začuđujuće, njezin grob:

Posljednje počivalište Majke Tereze (1910.-1997.).

Zbog činjenice da je Kolkata bila glavni grad Indije za vrijeme britanske vladavine, centar grada je prepun palača i vjerskih objekata kolonijalnog tipa, parkova, drvoreda i širokih avenija - slično New Delhiju. Imaju i najstariju podzemnu željeznicu u Indiji, par tramvajskih linija i dvadesetak brodskih linija koje presjecaju rijeku Hooghly, nekad zvanu i Ganga (nema veze s Gangesom). Ipak, prometna kultura im je miljama daleko od europskog standarda. Pješak nema nikakva prava i, iako su raskršća glavnih avenija sa po 5-6 traka opremljena semaforima, zeleno svjetlo za pješake znači samo da sada možete probati prijeći cestu. Jako opasno za ljude koji vjeruju semaforima. Jedino što vozači poštuju su naredbe policije koja često "asistira" semaforima. Jedan od simbola ovog grada je palača Victoria Memorial, prekrasna zgrada od bijelog mramora koja je podignuta u spomen na dijamantni jubilej britanske kraljice Viktorije. U neposrednoj blizini nalazi se katedrala Sv. Pavla, izgrađena 1847. godine u tipičnom britanskom stilu. Iako je izvana atraktivna, unutrašnjost, a posebno svod, nisu bogato ukrašeni. Od desetak palača u centru grada teško je objektivno izdvojiti neku, ali meni su se posebno svidjele dvije: zgrada kompanije Standard Chartered i palača Metropolitan.

Victoria Memorial

Katedrala Sv. Pavla

Zgrada Standard Chartered

Palača Metropolitan

Za kraj sam ostavio odlazak do dvaju obalnih hramova na sjeveru grada, svaki sa svoje strane rijeke. Ukrcao sam se u bus broj 54 iz centra grada do Belur Matha, samo kako bih se provozao preko još jednog simbola Kolkate - 705 metara dugačkog metalnog mosta koji spaja Kolkatu i Howrah u blizini glavnog željezničkog kolodvora. Vožnja kroz zakrčene gradske ulice trajala je 50 minuta, a cijena karte je bila 8 rupija. Nažalost, niti u Belur Mathu fotografiranje nije bilo dopušteno, ali me utješilo to što uživo hram ne izgleda toliko lijepo kao na slikama s interneta. Srećom, oko dva kilometra sjevernije, na drugoj strani rijeke, nalazi se kompleks Dakshineswar do kojeg vozi jedna od mnogih brodskih linija (karta za vožnju od dvadesetak minuta košta 10 rs). Fotografiranje je dopušteno, a i kompleks je nekako fotogeničniji od prethodnoga. Centralni hram, izgrađen sredinom 19. stoljeća, posvećen je božici Kali, a značajan je i zbog toga što je s ovog mjesta na svoje duhovno putovanje krenuo indijski mudrac Ramakrishna, koji je još krajem 19. stoljeća propovijedao o ujedinjenju svih religija.

Brodić koji vozi na relaciji Belur Math-Dakshineswar.

Hram Kali u kompleksu Dakshineswar.

Simbol Kolkate - most Howrah.

I jedno upozorenje za buduće putnike: navečer sam se uputio prema željezničkom kolodvoru Howrah, od kuda mi kreće noćni vlak prema Puriju. Kolodvor treba shvatiti ozbiljno jer takav protok ljudi, taksija i autobusa u večernjim satima nisam nigdje vidio. Jedan krivi korak ili zastajkivanje i bit ćete pregaženi, od vozila ili ljudi, svejedno vam je. Povrh toga, kolodvor ima čak 23 perona, a prvi je od posljednjeg udaljen desetak minuta hoda, tako da bi trebalo doći barem sat vremena prije polaska vlaka.