Udaipur - bijeli grad

Nakon vožnje autobusom duge 14 sati, stigao sam u Udaipur, grad u Radžastanu u kojem živi oko 400 tisuća stanovnika. Zbog bijelog kamena od kojeg su sagrađene zgrade često ga se naziva i „bijelim gradom“. Grad se nalazi na području punom brežuljaka s kojih se pruža lijep pogled na grad i jezera oko njega. Jezero Pichola, koje se nalazi u samom centru grada, nekada je bilo mnogo manje površine, ali je Maharana Udai Singh II, osnivač Udaipura, tijekom 16. stoljeća poplavio selo Picholi u dolini kako bi napravio novu obalu, dovoljno veliku za novoosnovani grad. Jezero je sada dugačko četiri i široko tri kilometra, a na nekim djelovima obale znaju se vidjeti krokodili, što ideju o kupanju u jezeru ne čini ni najmanje privlačnom. Usred jezera nalazi se i otok Jagniwas koji ne bi bio toliko poznat, da se na njemu ne nalazi luksuzan Lake Palace Hotel, sagrađen 1754. godine, u kojemu je sniman film iz serijala o James Bondu: Octopussy. Cijene noćenja u dvokrevetnoj sobi kreću se od 37500 Rs (oko 3500 Kn) na više, a pristajanje na otok je zabranjeno znatiželjnim turistima, ako nisu rezervirali smještaj.

Otok s Lake Palace Hotelom na lijevoj strani i brdo s Monsunskom palačom (spominje se kasnije u tekstu) u daljini na desnoj strani slike.

Moji troškovi smještaja su bili tek nešto niži - 200 rupija na noć, što je s obzirom na izgled, poziciju i uređenje kuće stvarno odlična cijena. Radi se o staroj tradicionalnoj obiteljskoj kući na četiri kata, krcatoj raznobojnih ukrasa i biljaka, na čijem se vrhu nalazi restoran s kojeg vidite dio jezera i okolna brda. Jedina slabija točka su minijaturne (ali čiste) kupaone. 

Unutarnje dvorište i stepenište u obiteljskom Nukkad guesthouseu.

Najveća atrakcija Udaipura je njegova Gradska palača (City palace), najveća u Radžastanu, dugačka 244 metra. U njoj se nalaze dva muzeja, luksuzni hoteli i restorani te Kristalna galerija u kojoj je predstavljena kolekcija kristalnih predmeta koju je Maharana Sajjan Singh naručio 1877. godine od jedne renomirane britanske kompanije. Budući da je Maharana umro prije dopreme navedene kolekcije, ona je ostala zapakirana u skladištu punih 110 godina, a kad su je ponovno otkrili, imali su što vidjeti: kristalne stolice i stolove, kristalne sjedeće garniture pa čak i kristalni krevet. Sve se to sada može vidjeti u galeriji, ako ste spremni platiti 500 rs za ulaznicu. Glavni razlog mog dolaska u palaču je jednosatna tura brodićem po jezeru Pichola, uz polusatno stajanje na otočiću Jagmandir, gdje se nalazi palača podignuta davne 1620. godine. Danas se tamo nalazi mali hotel, međutim, posjetitelji mogu slobodno šetati po prekrasnom parku ili popiti kavu u hotelskom restoranu, uz prekrasan pogled na Udaipur i Gradsku palaču.

Gradska palača gledana iz brodića.

Glavno dvorište unutar palače.

Palača na otočiću Jagmandir.

Još jedna zanimljivost ovog grada je kolekcija od dvadeset i dvije limuzine i oldtimera koji pripadaju dinastiji Maharana, a koja uključuje Cadillac iz 1938. sa sedam sjedećih mjesta i Rolls Royce Phantom iz 1934. koji se koristio prilikom snimanja filma Octopussy. Budući da je grad okružen brdima, morao sam otići do vrha jednog da vidim Udaipur iz ptičje perspektive. Iako je najpopularniji odlazak do visokog i pet kilometara udaljenog brda, na čijem se vrhu nalazi Monsunska palača (Monsoon palace) iz 19. stoljeća, nakon uspona na Girnar tražio sam nešto jednostavnije i našao brdo s vidikovcem kilometar južnije od Gradske palače. Uspon nije trajao više od deset minuta, a pogled je sasvim solidan. Na vrhu se nalazi hinduistički hram Karni Mata koji sam, pretpostavljate, zaobišao u širokom luku.

Pogled s vrha brda čije ime nisam uspio saznati

Udaipur je lijepi grad, ne prevelik, relativno uredan, a niti gužva u prometu (motornom i pješačkom) nije strašna, barem što se starog dijela grada tiče. Moglo bi se ovdje provesti duže vremena, a za zanimaciju se može upisati na jedan od brojnih tečajeva kuhanja lokalnih specijaliteta koji se oglašavaju na svakom koraku. Broj stranaca je neusporedivo veći u odnosu na nedavno posjećena mjesta, tako da se u ponudi može naći i europska hrana. Probao sam pizzu po treći put u Indiji i stvarno moram reći da se trebaju ostaviti toga, jer jednostavno nisu u stanju napraviti niti pizzu osrednje kvalitete. Uostalom, kako bi i mogli kada ne poznaju riječ "salama". Strpit ću se još par dana do povratka u Rijeku, a onda s guštom pojesti sendvič sa salamom i sirom. Eto vidite što Indija napravi od čovjeka. :-)

Junagadh i planina Girnar

Junagadh je grad od nekih dvjestotinjak tisuća stanovnika koji se sigurno ne bi našao na mojem popisu da nisam saznao za planinu Girnar u njegovoj neposrednoj blizini. Nakon svega mogu reći da grad zaslužuje veću pažnju turista, barem veću od ovih četiri-pet koliko sam ih vidio u dva puna dana provedena u tom gradu. Junagadh (doslovno značenje: stara utvrda) se razvio oko utvrde Uparkot, koju je vladar Chandragupta izgradio 319. godine p.n.e., iako je nakon toga mnogo puta nadograđivana. Povjesničari kažu da je utvrda bila pod opsadom čak 16 puta, a između 7. i 10. stoljeća bila je napuštena i do trenutka ponovnog otkrivanja obrasla prašumom. U centralnom djelu utvrde nalazi se palača koja je tijekom 15. stoljeća pretvorena u džamiju, tu su i dvije tisuće godina stare budističke nastambe isklesane u stijeni, ali meni najzanimljivija su dva rezervoara za vodu, jedan iz 15. stoljeća, a drugi star tisuću godina. Radi se o rupama dubokim 41 i 52 metra, iskopanim u živoj stijeni, do čijeg dna vode stepeništa, od kojih se jedno spušta spiralno do dna rezervoara, dok je drugo ravno, zbog čega se trebao napraviti dugačak usijek u stijeni. Zbog pomanjkanja svjetlosti na toj dubini (i stotina golubova koji se tamo gnijezde) silazak izgleda prilično zastrašujuće i mistično.

Bivša palača, a kasnije džamija, u utvrdi Uparkot.

Zidine utvrde s pogledom na planinu Girnar u daljini.

Prilaz manjem rezervoaru urezan je u živu stijenu.

Ulice oko utvrde nisu toliko prometne pa je bilo pravo zadovoljstvo otkrivati ih. Krcate su trgovina i uličnih štandova, a kao najljepši dio starog grada moram izdvojiti slikoviti Kružni trg (Circle chowk) i susjednu palaču Durbar hall. Kilometar sjevernije nalaze se tri zgrade, jedna do druge, koje predstavljaju pravi užitak za oči. Središnja građevina je Mahabat Maqbara, mauzolej Nawaba Mahabat Khana II, koji predstavlja kombinaciju europskog, hindu i islamskog stila gradnje. S jedne strane se nalazi neobično lijepa zeleno-bijela džamija, dok je s druge strane Vazirov mauzolej sa svoja četiri vanjska minareta sa spiralnim stepenicama. Popeo sam se na jedan od njih i vidio prizor kao iz bajke - ispred mene bili su tornjevi i kupole svih oblika i veličina, koje pripadaju svim trima građevinama. Stvarno prekrasno.

Mahabat Maqbara.

Ova prekrasna građevina je Vazirov mauzolej.

Pogled s jednog od minareta Vazirovog mauzoleja.

Toliko o samom gradu, a sada krećemo s pričom o planini Girnar. Četiri kilometra istočno od Junagadha počinje uspon od deset tisuća stepenica do vrha ove svete planine visoke 1117 metara. Stepenice su napravljene zbog tisuća hodočasnika triju religija koji svaki dan kreću na višesatni uspon odati počast svojim božanstvima. Najstariji hramovi sagrađeni su već u 12. stoljeću, a osim glavne skupine džainističkih, velik je broj hinduističkih hramova uz nekoliko manjih džamija. Nisam znao koliko bi mi vremena trebao oduzeti uspon do vrha, budući da se nikad nisam susreo s tom količinom stepenica. Tražio sam tu informaciju na internetu i saznao da većina hodočasnika kreće u ranu zoru, oko 6 ujutro. U Lonely planetu piše da budemo spremni izgubiti cijeli dan, dok sam na jednom blogu našao podatak da je jednoj indijskoj obitelji trebalo oko pet sati. S obzirom da se tu radi o obitelji (više osoba različite dobi), računao sam da bi meni moglo trebati oko četiri sata za uspon i tri za silazak. S tom informacijom krenuo sam u devet ujutro prema Girnar taletiju, selu u podnožju planine gdje počinju stepenice i točno u 9:30 zakoračio na prvu. Dalje će vas voditi priča u slikama jer ćete tako bolje vidjeti o kakvom se usponu radi i što se sve na putu može vidjeti. Uživajte!

Porta prije početka stepenica (čiji se komadić vidi u sjeni) nagovješta da ulazite u pakao. :-)

Nakon pedesetak stepenica ugledate ovo. Ukoliko niste u stanju samostalno se popesti do vrha, nosači zvani "dholis" rado će vas nositi na drvenom stolcu do vrha brda i nazad. Ako težite do 70 kg, cijena je 4000 rs, ako imate više od toga, cijena raste na 4500 rs. Ako je vaša težina negdje na granici, tu je javna vaga koja će odrediti u koju skupinu spadate. Na slici su nosiljke i vaga.

Prvih tisuću stepenica bilo je najteže, majica mi je bila natopljena znojem. Penjete se po ovakvom terenu, nezaštićenom od sunca, ali barem svakih par minuta imate štand s osvježenjima. Tu na početku vam društvo prave majmuni languri.

Uspon neočekivano postaje lakši, vjerojatno jer se tijelo prilagodilo novim uvjetima. Nakon dvije i pol tisuće stepenica već se vidi napredak. U daljini vidite obrise Junagadha, u podnožju brda je naselje Girnar taleti, a na brdu u prvom planu vidite bijele krovove kućica s osvježenjima, koje prate trasu stepenica. 

Negdje nakon tri i pol tisuće stepenica teren postaje stjenovit. Na dnu stepenica vidite brižne nosače kako na nosiljkama tegle jednog starčića. Pogled je sve bolji.

Nakon oznake za 3800. stepenicu nestaju oznake s našim brojkama (iako se navodno i dalje obilježavaju na njihovom pismu). Nakon četiri i pol tisuće prijeđenih stepenica dolazi se do nekakvih zidina i ulaza. Iza se nalazi prvi u nizu, ujedno i najveći kompleks hramova na planini.

Pogled odozgo na džainistički kompleks, čiji je najveći hram, izgrađen sredinom 12. stoljeća, posvećen 22. džainističkom Tirthankaru, Bhagavan Neminathu, koji se odrekao svih zemaljskih stvari i zadovoljstava, nakon što je na vlastitoj svadbi vidio kako kolju životinju. Otišao je na ovu planinu, meditirao i doživio nirvanu.

Nastavljam uspon uz sve bolji pogled. Nakon početnih problema i dalje ne osjećam prevelik umor, možda i zbog čestih stanki zbog fotografiranja.

Napokon na vrhu! Doduše, ne doslovno, budući da sam ispenjao tek šest tisuća stepenica, gdje se nalazi hinduistički hram Amba Mata, a najviši vrh ovog gorja je ispred mene. Inače, hram Amba Mata posjećuju pretežito mladenci kojima bi ova božica trebala donijeti sreću u zajedničkom životu.

Još je tristotinjak stepenica iza mene i sada stvarno mogu reći da sam na najvišem vrhu, na 1117 metara iznad razine mora. Tu se nalazi hram posvećen Guru Gorakhnatu, velikom učitelju yoge i čudotvorcu iz 12. stoljeća, koji je na ovom mjestu meditirao i navodno ostavio otisak stopala koji se i danas štuje kao relikviju.

Molim? Moram ići tamo da ispenjem svih deset tisuća stepenica? Ah, šta sada, vrati mi fotoaparat, vrijeme je da krenem dalje. Prvo nekih dvije tisuće stepenica nizbrdo pa opet uzbrdo oko 1700 stepenica (dio stepenica vidite dolje desno).

Ok, nizbrdo nije bilo teško, a ovaj luk označava početak završnog uspona.

Ovaj dio stvarno nije bio lagan. Dugačak niz stepenica sa stražnje strane brda, ali cilj je sve bliži - hram Dattatreya.

Zadnja fotografija prije dolaska na vrh, desetak stepenica ispod ulaza u hram, na čijoj se zadnjoj stepenici navodno nalazi oznaka "9999" na hindu pismu. Niti sam je vidio, niti uslikao, ali da, ovo je hindu hram, što znači da sam opet imao problema. Prvo me na ulazu neki tip dva puta nagovarao da kleknem i poklonim se statui s tri lica, Lordu Dattatreyi, dok sam na izlasku iz hrama pogledao na mobitel da zabilježim vrijeme dolaska na vrh i u tom me trenutku za ruku uhvatio neki drugi tip koji je tražio da obrišem sve slike hrama. Rekao sam mu da nisam slikao unutra i pokazao slike, ali je inzistirao da sam pogleda. Nije, naravno, našao takvu sliku, ali sam mu s guštom objasnio da mi se sere više od takvih ljudi i hindu hramova. Tip je samo šutio. Stvarno su mi zgadili tu religiju. Ispričavam se na ovome, ali toliko neugodnosti sam doživio od strane tih ljudi da ne mogu reći ništa pozitivno o njima. Moja je greška što sam i dalje uporno posjećivao njihova svetišta, u nadi da je ono prije bio izolirani slučaj. A nije bio.

Posljednji pogled na vrh koji sam ispenjao, uslikan prilikom spuštanja, negdje oko tisućite stepenice.

Dakle, uspon je trajao samo dva sata i dvadeset minuta, dok sam prilikom spuštanja više puta stajao kako bih uživao u pogledu ili popio čaj, tako da mi je trebalo čak tri sata i deset minuta. Ukupno gledajući, prošao sam 20 tisuća stepenica u pet sati, a da nisam osjetio nikakvu slabost u nogama, čak niti drugi dan, kada me čekala četrnaestosatna vožnja autobusom do Udaipura. Moram priznati da je to čak i mene samoga iznenadilo.

Dugujem vam još sliku zadnjeg hrama u kojem sam imao problema, jer vam želim pokazati o kakvoj se bijednoj konstrukciji radi: ogoljeni i neobrađeni betonski zidovi i plafon, bez prozora, s halogenom žaruljom iznad statue Dattatreye. S obzirom kakvi se hramovi mogu vidjeti na putu, oko ovoga su se stvarno mogli malo više potruditi. Barem ga obložiti kamenom, kojega im zaista ne nedostaje.

Izvor: http://1.bp.blogspot.com/

Otok Diu

Maleni otok Diu (22 tisuće stanovnika, veličina 11 km x 3 km) bio je portugalska kolonija sve do 1961. godine, kada je prešao u ruke Indije. Diu nije dio države Gujarat, s kojom je povezan preko dva mosta (treći se upravo gradi), nego je pod direktnom upravom Delhija. Glavne privredne grane ovog malog otoka su ribolov, turizam, sol i - alkohol. Naime, Diu nije pod upravom susjednog Gujarata, većinski muslimanske države u kojoj je alkohol strogo zabranjen, tako da tijekom vikenda mnogi stanovnici Gujarata „migriraju“ do tog otoka u potrazi za jefinim alkoholnim pićima, prije svega pivom i rumom.

Most između Gujarata i otoka Diu.

Isključivi razlog dolaska u Diu bio je odmor i opuštanje prije velikog napora koji me čeka u Junagadhu. Međutim, ono što sam vidio na nekoliko pješčanih plaža južno od gradića govori da rijetko tko ovdje koristi te plaže za kupanje i sunčanje. Stvar je u tome da je takvih plaža puno, a stanovnika malo, dok stranih turista nema više od par stotina. Od tri najbliže plaže, ja sam svoju bazu postavio na srednjoj, 500 metara dugačkoj pješčanoj plaži Chakratirth, gdje niti jednom nije bilo više od petero ljudi, ali je pozitivno to što nisam imao problema s nalaženjem mjesta za ručnik. :-) Inače, najpopularnija plaža je Nagoa beach koja se nalazi sedam kilometara zapadno od gradića i iskreno se nadam da se na njoj može naći više ljudi, budući da uz plažu postoji i nekoliko hotela i restorana, što ovdje nije slučaj. Temperatura mora je za mene smrzljivca bila preniska, samo 24 stupnja, tako da će Goa ostati jedino mjesto gdje sam se kupao.

Pusta pješčana plaža Chakratirth bila je ova četiri dana samo moja.

Što se tiče turističkih znamenitosti koje bi trebalo posjetiti, na prvom mjestu je svakako utvrda Diu, koju su podignuli Portugalci 1535. godine, a koju okružuje duboki opkop kako joj se ne bi moglo prići s kopnene strane. Unutar utvrde nalazi se nekoliko kružnih kula s topovima, par kapelica, svjetionik i druge popratne zgrade, dok je dio utvrde zatvoren za javnost jer služi kao zatvor. Ulaz je besplatan, ali to u ovom slučaju ne znači da je utvrda slabo održavana. U neposrednoj blizini nalaze se tri najveće crkve na otoku, sve izgrađene tijekom 16. i 17. stoljeća, koje se ni po čemu ne ističu od ostalih kolonijalnih crkvi u Indiji. Treba ipak napomenuti da je samo crkva Sv. Pavla i dalje u svojoj izvornoj funkciji, dok je crkva Sv. Tome pretvorena u mali muzej, a crkva Franje Asiškog u bolnicu. Dok se utvrda nalazi na krajnjem istoku otoka, dva kilometra zapadnije prostiru se, većim dijelom obnovljene, gradske zidine i to od južne do sjeverne obale, čime su svojevremeno pružale solidnu zaštitu gradu od prodora osvajača. Danas se po južnom dijelu zidina može i hodati, dok je najatraktivniji dio Zampa gateway, nekadašnji glavni ulaz u utvrđeni grad, izuzetno upečatljive bordo boje. Svakako bi trebalo i prošetati uskim gradskim uličicama koje kriju na desetke prekrasnih šarenih kućica, od kojih neke zaista izgledaju kao iz bajke. Jednu stvar sam primjetio prilikom traženja mjesta za ručak: iako su Indijci sada u velikoj većini na ovom otoku, izgleda da su preuzeli od Portugalaca naviku poslijepodnevne sieste, budući da su gotovo svi restorani zatvoreni između 15 i 18 sati, a oni koji rade poslužuju samo doručak (!?).

Pogled na utvrdu Diu sa svjetionika. Na moru vidite nešto slično brodu, ali se zapravo radi o starom zatvoru Fortim-do-Mar.

Opkop oko zidina utvrde.

Utjecaj mora i vjetra mogao bi uskoro ugroziti južni dio utvrde.

Crkva Sv. Pavla.

Nekadašnji glavni ulaz u stari Diu - Zampa gateway.

Jedna od dvije najzanimljivije kućice u starom gradu.

Tri kilometra zapadno od gradskih zidina nalaze se dva "tornja tišine" koje su Parsi, sljedbenici Zoroastrijanizma (čiji je osnivač Zoroaster, kod nas poznatiji kao Zarathustra) podigli kako bi tamo polagali tijela preminulih i prepustili lešinarima da odrade svoj dio posla. Iako sam bio razočaran izgledom okruglih kamenih tornjeva, ipak puno više cijenim ovakva stvarna mjesta, nego ona gdje se štuje kamen koji predstavlja neko božanstvo, a upravo to se događalo 500 metara niže u hramu Gangeswar, krcatom hodočasnika. Na povratku u Diu prolazio sam pokraj table "Naida caves" i otišao pogledati o čemu se radi, budući da Lonely planet to nigdje ne spominje. Informacije su i na internetu dosta šture, ali pretpostavlja se da su iz postojećeg prirodnog labirinta spilja, otvorenih s gornje strane, Portugalci vadili kamenje potrebno za izgradnju grada. Zbog toga su spilje pune pravilnih geometrijskih oblika i nečega što sliči na stepenice koje ne vode nigdje. Jako zanimljiv fenomen u kojem sam se zadržao duže od planiranog, jer sam dosta dugo lutao prolazima u potrazi za neobilježenim izlazom. S obzirom da vam ovo upravo pišem, znači da je potraga bila uspješna. :-)

"Toranj tišine", truplima i lešinarima nema ni traga.

Detalj iz spilja Naida.

Čudo prirode.

Nedaleko spilja se nalazi ova zanimljiva kućica i stepenište, međutim, nisam našao nikakve informacije o njihovom značaju i ulozi.

Sve u svemu, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da nisam pogriješio što sam došao ovdje. Pješčane plaže, malo ljudi, opuštajuća atmosfera, dovoljno turističkih atrakcija, jeftina piva i morska hrana glavni su aduti ovog malog otoka. Budući da je promet vrlo slabog intenziteta, a ceste u odličnom stanju, tu se vjerojatno isplati iznajmiti skuter i istražiti nekoliko manjih ribarskih sela i prekrasne pješčane plaže na drugoj strani otoka. Baterije su napunjene, a sada pravac Junagadha da vidimo mogu li izdržati uspon do vrha brda Girnar.

Dodatak: ovo pišem naknadno jer se tiče Diua. S kopnene strane se nalazi mala granica na kojoj se bus zaustavio prilikom odlaska s otoka, nakon čega je uslijedila detaljna kontrola prtljage u potrazi za alkoholom, koji je u Gujaratu strogo zabranjen. Carinik je tražio da otvorim vrećicu i kada je vidio bocu vode, promućkao ju je da vidi kako će tekućina reagirati. Kod nikoga nije ništa nađeno, ali baš me zanima kako kažnjavaju one koje ulove u švercanju boce ruma.

Mumbai - najmoderniji indijski grad

Za početak malo zanimljivosti iz povijesti ovog nevjerojatnog grada: Bombay je preimenovan u Mumbai 1996. godine, a ime je dobio prema božici Mumba, koju su štovali pripadnici starosjedilačkog naroda Koli. Nakon brojnih osvajanja, grad je došao pod upravu Britanaca 1665. godine, a samo tri godine kasnije iznajmili su ga Istočnoindijskoj kompaniji za 10 funti godišnje. Grad je još i tada bio smješten na sedam otoka koji su nestali tijekom 19. stoljeća kada se pristupilo isušavanju kanala da bi se dobilo više prostora za širenje grada. U tome su definitivno uspjeli, budući da prema službenom popisu stanovništva Mumbai ima 16,4 milijuna stanovnika - kao 4 Hrvatske! 

Nakon razdvajanja država Maharashtra i Gujarat 1960. godine, u Mumbaiju (Maharashtra) je došla na vlast regionalistička hindu-stranka Shiv Sena, koja je potpirivala mržnju prema muslimanima (Gujarat), što je rezultiralo velikim neredima u više navrata: više od 800 ljudi je poginulo u neredima nakon rušenja đamije 1992. godine, u bombaškim napadima 1993. godine poginulo je više od 300 ljudi, dizanjem u zrak lokalnog vlaka 2006. godine preko 200 ljudi, dok je najsvježiji primjer iz 2008. godine kada su koordiniranim napadima na deset gradskih znamenitosti poginule 173 osobe. Nakon tog napada osiguranje na ulicama je mnogo intenzivnije, a pripadnici vojske mogu se vidjeti kod svih važnijih ustanova i turističkih znamenitosti.


Stigao sam vlakom iz Goe rano ujutro na veličanstveni željeznički kolodvor Victoria terminus, kojeg bi se izgledom lako moglo smjestiti u London. Izgrađen 1887. godine, ovaj je kolodvor danas najprometniji u cijeloj Aziji. Neogotičku fasadu krase mu brojne kupole, manji i veći tornjevi, satni mehanizam i obojena stakla (vitraži). Mumbai je među backpackerima poznat kao grad s najskupljim smještajem, tako da sam dugo na internetu proučavao gdje bih se mogao smjestiti. Za buduće putnike u Mumbai ovo bi mogle biti korisne informacije: kilometar sjeverno od Victoria terminusa je New Vasantashram hotel koji je bio pun, a ima dormitorije za 200-250 rs. Južno od kolodvora, u kvartu Colaba, nalaze se još tri budget opcije: popularni Salvation Army Red Shield (dorm s uključenim doručkom za 250 rs, ali su kritike dosta loše i bio je pun kad sam došao), India guesthouse (jednokrevetna soba za 500 rs, check-out je u podne pa mi se nije dalo čekati da se oslobodi soba) i Delight guesthouse (jednokrevetna soba 500 rs, a dorm 300 rs i to je bilo jedino mjesto s odmah raspoloživim krevetom pa sam tamo i ostao).

Simbol britanske Indije - željeznički kolodvor Victoria terminus.

Odmah sam krenuo do dva najprepoznatljivija simbola Mumbaija: luksuznog hotela Taj Mahal Palace i slavoluka pobjede Gateway of India, oboje starih stotinjak godina, koji se nalaze kilometar sjevernije od mog hotela, a od kuda polaze brodići za otok Elephantu. Na tom, devet kilometara udaljenom, otoku nalazi se još jedan kompleks spilja urezanih u stijeni od kojih je najljepša prva, posvećena Shivi, koja se sastoji od nekoliko prostranih prostorija punih stupova i gravura na zidovima, od kojih se posebno ističe šest metara visoki prikaz Shive s tri lica koja predstavljaju njegove osobine kao stvaratelja, čuvatelja i uništavatelja univerzuma. U desetak spilja, isklesanih između 5. i 8. stoljeća, moglo bi se zaista uživati da par dana ranije nisam posjetio kompleks u Ellori koji je gotovo po svemu interesantniji od ovoga na Elephanti. Na kraju mi je čak bilo i žao što sam dao 250 rs za ulaznicu i 150 rs za brodić, što sigurno ne bi bio slučaj da sam ta dva kompleksa spilja posjetio obrnutim redoslijedom. Inače, na putu do otoka se prolazi pokraj vojne luke gdje su bili privezani nosač aviona, podmornica i nekoliko većih ratnih brodova, međutim, više puta smo opomenuti da nikako ne smijemo slikati taj dio obale. Naravno, vidio sam četvero ljudi koji su to poskrivečki ipak radili, jer Indijcima je valjda u krvi da krše sve moguće propise (da se nadovežem na tu konstataciju: dva dana kasnije sam pitao jednog dečka kako funkcionira sistem RAC karata, na što mi je on odgovorio da mogu slobodno ući u vlak, jer da ionako velik dio Indijaca s kartama na listi čekanja, s kojima nije dozvoljeno putovati, uđe u vlak jer, kako kaže, Indijci vole kršiti pravila. Dakle, itekako su oni svjesni toga.).

Najprepoznatljivije građevine Mumbaija, hotel Taj Mahal Palace i slavoluk pobjede Gateway of India, gledani s broda za Elephantu.

Prilaz otoku Elephanta.

Prva, najveća i najljepša spilja na otoku.

Jedna od desetak manjih spilja.

Nakon povratka na kopno, krenuo sam na sjever razgledati područje najbogatije muzejima, galerijama i prekrasnim kolonijalnim palačama. Meni najzanimljivije bile su zgrade Muzeja Prince of Wales, Visokog suda i Sveučilišta Mumbai s impresivnim 80-metarskim satnim tornjem te palača Bombay Municipal Corporation. Na tom području se nalaze i tri parka od kojih je najveći, Oval Maidan, taj dan bio poprište održavanja turnira u kriketu, nacionalnom sportu broj 1, pri čemu se natjecalo barem tisuću sportaša mlađih uzrasta istovremeno! Opasno je bilo prolaziti uz ogradu jer su (teniske) loptice letjele na sve strane, često na cestu ili u parkirane aute. 

Nedjeljni turnir u kriketu na Oval Maidanu, a u pozadini zgrada Visokog suda i Rajabai clock tower.

Zgrada Bombay Municipal Corporation.

Sljedeći dan propješačio sam sedamnaest kilometara, ako je vjerovati Google maps. Iz hotela sam u podne krenuo na sjever po dugačkoj ulici Marine drive, koja uz obalu vodi sve do popularne plaže Girguam. Hodajući tom ulicom primjetio sam dvije stvari: u dvadesetak minuta hoda nisam vidio niti jednu jedinu kantu za smeće, a s druge strane, prvi puta od dolaska u Indiju vidio sam nekoliko mladih parova da se ljube u javnosti, što potvrđuje priče o Mumbaiju kao najmodernijem, tj. najliberalnijem indijskom gradu. Neposredno prije dolaska na plažu, skrenuo sam u unutrašnjost u potrazi za kršćanskim mini-kvartom Kotachiwadi, u čijih se par uličica nalaze zadnji ostaci starog Bombaya - slikovite drvene dvokatnice i nekoliko manjih šarenih kućica, koje nekim čudom i dalje odolijevaju krupnom kapitalu na ovoj atraktivnoj lokaciji. Vratio sam se na plažu (Girguam Chowpatty) koja u večernjim satima navodno postaje omiljeno šetalište građana, ali je poslijepodne izgledala prilično prazno i zapušteno, nimalo atraktivno. Iznad plaže se nalazi simpatični park Kamala Nehru s kojeg možete uživati u pogledu na dio zaljeva s plažom, ulicom Marine drive i brojnim staklenim neboderima u pozadini.

Jedna od nekoliko preživjelih izvornih uličica starog Bombaya u kvartu Kotachiwadi.

Plaža Girguam, omiljeno šetalište u večernjim satima.

Pogled na grad iz parka Kamala Nehru.

Uputio sam se na sjever po ulici zanimljivog imena - Pedder road. Istočno od te ulice nalazi se najveći dio modernih nebodera, od kojih neki stvarno izgledaju atraktivno, dok je na više mjesta gradnja istih upravo u tijeku. Posjetio sam još jedan hinduistički hram (Mahalaxmi) zbog opisa u Lonely planetu i opet ostao razočaran jer nema ni traga "upadljivoj arhitekturi", ali me zato džamija Haji Ali nije ostavila ravnodušnim. Točnije, ono što sam vidio ispred džamije izgrađene u 19. stoljeću. Na doljnjoj slici vidite put (nasip) koji od kopna vodi do džamije, koja za vrijeme visoke plime postaje otok, budući da je nasip niži od razine okolnog terena. Taj nasip je dugačak petstotinjak metara, a cijelom je dužinom okružen stotinama fizički osakaćenih ili deformiranih ljudi, mladih i starih, koji traže milostinju. Koliko sam tamo patnje vidio u desetak minuta, nisam mislio da ću vidjeti tijekom cijelog svog života. Zastrašujuće! Nastavio sam put prema istoku gdje se nalazi 140 godina stari Mahalaxmi Dhobi Ghat, poznatiji kao najveća vešmašina na ljudski pogon na otvorenom. Radi se o dijelu grada gdje stotine i stotine ljudi svaki dan u 1026 betonskih korita pere i suši na tisuće kilograma robe i posteljine donešenih iz brojnih gradskih restorana, hotela i bolnica. Jedan manji dio kompleksa može se vidjeti s mosta pokraj želj. kolodvora Mahalaxmi, ali nije više bilo neke aktivnosti, budući da sam tamo došao netom prije zalaska sunca.

Prilaz džamiji Haji Ali.

Najveća praonica rublja u Indiji - Mahalaxmi Dhobi Ghat.

Spoj starog i novog tipa gradnje.

Zadnji dan nisam više imao snage za razgledavanje, nego sam samo šetao ulicama Colabe i izvršio dano obećanje da ću kupiti dvije majice u legendarnom Leopold caffeu. Uslijedio je odlazak do kolodvora i čekanje noćnog vlaka u kojem sam imao osigurano sjedeće mjesto, ali ne i ležaj (tzv. RAC karta). Do mene je, kako Murphyjev zakon kaže, sjeo najdeblji čovjek kojeg sam vidio u Indiji, a kako će se kasnije pokazati, i najglasniji hrkač kojeg sam u životu čuo. Čak su i ljudi iz susjednih kupea dolazili gledati tko to toliko glasno hrče. Nažalost, bila je to najgora noć u indijskim vlakovima, bez sna i uz veliku hladnoću, budući da sam sjedio pokraj prozora koji se nikada ne može do kraja zatvoriti (u sleeper klasi). Ipak će se kasnije pokazati da se isplatilo to otrpjeti, jer je boravak u Diu zaliječio sve rane.

Za kraj ovog izvještaja još dvije crtice o životu u Mumbaiju:

- O značenju Bollywooda za Indijce nema potrebe trošiti previše riječi. Međutim, filmske kompanije ponekad trebaju strance statiste, kako bi unijeli duh Zapada u film. Skauti koji rade za filmske studije šetaju oko turističkih znamenitosti tražeći strance koji izgledom odgovaraju njihovim potrebama. Ukoliko ste vi jedan od njih, očekujte cijelodnevni rad za oko 600 Rs (55 kuna).

- Većina vas je vjerojatno gledala film Slumdog Millionaire (Milijunaš s ulice). Radnja tog filma zbiva se u Dharaviju, najvećem slumu cijele Azije, koji se nalazi u Mumbaiju. Procjene govore da gotovo 55% stanovništva grada živi u slumovima. Dharavi je, zapravo, vrlo poduzetna sredina, uglavnom podijeljena na etničke zajednice od kojih se svaka bavi drugom djelatnošću - preradom plastike, lončarstvom, sušenjem hrane, štavljenjem kože i slično - čija se ukupna vrijednost procjenjuje na oko 650 milijuna dolara godišnje.