utorak, 31. prosinca 2013.

Madurai, Trichy i Rameswaram

Nakon naporne deveterosatne vožnje autobusom od Ootyja do Maduraija, koja je koštala nevjerojatnih 177 rs (17 kn), Madurai me dočekao na način na koji stvarno nisam očekivao. Znao sam da se na potezu od željezničkog kolodvora do glavne gradske atrakcije, kilometar udaljenog hrama Sri Meenakshi, nalazi barem pedesetak hotela pa sam vjerovao da neće biti problema s nalaženjem smještaja. Ali... Nakon što su mi u prva tri hotela rekli da su puni, što mi se u ovih 70 dana dogodilo samo još u Hyderabadu, vidio sam da bi moglo biti problema pa sam počeo brojati koliko ću hotela morati posjetiti prije nego se smjestim. Ispalo je da sam u sat i četrdeset minuta, koliko sam kružio ulicama, posjetio 13 hotela koji su bili puni, dva koja su s razlogom bila prazna, jer ono što sam vidio ne vrijedi ni pola cijene koju su tražili od mene, i jedan gdje su mi ponudili jednokrevetnu sobu na četvrtom katu zgrade za 360 rs, ali je nisam niti išao pogledati jer sam mislio da ću naći nešto povoljnije. Pogađate, morao sam se vratiti u taj hotel, u nadi da nisu u međuvremenu izdali i tu sobu. Međutim, ne samo da je nisu izdali, nego je i cijena odjednom neobjašnjivo pala na 300 rs/noć, što sam bez prigovora prihvatio. Čak je i soba ispala sasvim u redu, s balkonom koji gleda u odlagalište građevinskog otpada i televizijom koju ne mislim gledati. Ali, nek' se nađe. S obzirom da je bilo već devet sati navečer, otišao sam na večeru i na spavanje jer me drugi dan čekao cijelodnevni izlet u Trichy, a dan kasnije u četiri sata udaljeni Rameswaram. 

Trichy, ili punim imenom Tiruchirappalli, nalazi se oko tri sata vožnje sjeveroistočno od Maduraija. Grad ima oko milijun stanovnika i bogatu povijest dugu oko dva tisućljeća. Turistima je zanimljiv prije svega zbog hramova uklesanih u stijenu (eng. Rock cut temple), koja se uzdiže 83 metra iznad najužeg centra grada. Najstariji hram djelo je dinastije Pallava i datiran je u 6. stoljeće, dok je najveći dio koji danas vidimo sagrađen u 17. stoljeću, u vrijeme kraljevstva Nayak. Do vrha, s kojeg se očekivano pruža prekrasan pogled na grad, vodi 437 isklesanih stepenica, od kojih neke prolaze kroz tunele iskopane u stijeni. S vrha se u daljini nazire i najviši gopuram u Indiji, visok zavidna 73 metra, koji pripada ogromnom kvadratnom kompleksu hinduističkog hrama Sri Ranganathaswamy, posvećenog jednoj od inkarnacija Vishnua. Osim kroz najviši ulazni toranj, do samog svetišta morate proći i kroz šest manjih, ali jednako impresivnih gopurama, bogato ukrašenih šarenim figurama i prikazima iz indijske mitologije. Kompleks je toliko velik da se promet odvija i unutarnjim ulicama, koje prolaze između sedam ulaznih tornjeva, a kada se tomu pridodaju rijeke hodočasnika i lutajućih životinja, lako možete zamisliti kakva neopisiva gužva tamo vlada. Osim te dvije glavne atrakcije, vrijedni posjete su i hram Sri Jambukeshwara, posvećen Shivi, i Lourdes crkva koju krasi visoki neogotički zvonik.


Stijena s hramovima sa svetim jezerom u podnožju (Trichy).
Pogled s vrha stijene.
"Mali ja" pokraj najvišeg gopurama u Indiji.
Lourdes crkva u Trichyju.
Drugi dan otišao sam na cijelodnevni izlet (četiri sata vožnje vlakom u jednom smjeru) u Rameswaram. Taj se ribarski gradić od 40 tisuća stanovnika nalazi na otoku uz istočnu obalu Indije. Od tuda se, duž uskog pješčanog prolaza dugačkog 18 kilometara, može doći do „kraja“ ili tzv. Adamovog mosta. Od njega do Sri Lanke je morski međuprostor u dužini od 33 kilometra ispunjen brojnim grebenima i hridima koje je, prema legendi, izgradio slavni Rama sa svojom vojskom majmuna kada je otišao na Sri Lanku ubiti demona Ravana i tako spasiti princezu Situ. Zbog te legende Rameswaram je i danas veliki religijski centar u koji svakodnevno pristižu tisuće hodočasnika, prije svega kako bi vidjeli hram Sri Ramanatheswamy. Ono što je mene privuklo u taj gradić je ipak nešto drugo - Dhanushkodi. Radi se o ostacima nekadašnjeg ribarskog sela koje je u potpunosti uništeno 1964. godine kada je preko tog područja prešao snažan uragan. Lokalni autobus vozi do dvadesetak kilometara udaljenog "novog" Dhanushkodija, a zatim se treba ukrcati u posebne kamione marke Mahindra koji prevaljuju daljnjih pet kilometara vozeći po dubokom sitnom pijesku do ruševina "starog" Dhanushkodija. Tamo se mogu vidjeti ostaci nekadašnje crkve, poštanskog ureda, željezničke postaje i mnogih kuća koje nikada više nisu bile obnovljene. Krajolik i dalje izgleda apokaliptično, a "kvare" ga jedino drvene kućice prekrivene palminim lišćem, koje su sagradili lokalni trgovci školjkama te hranom i pićem. Iako mi je plan bio otići do samog kraja pješčanog mosta, zbog ograničenog vremena i jakog sunca, a koliko sam vidio i izuzetno teškog terena za hodanje (noga propada u pijesak), odlučio sam da je bilo dosta aktivnosti za jedan dan.


Most Pamban spaja Rameswaram s kopnom.
Novo naselje Dhanushkodi postalo je parking za rikše prema Rameswaramu i kamione prema ruševinama starog Dhanushkodija.
Lijepa plaža u novom Dhanushkodiju.
Ostaci crkve u starom Dhanushkodiju.
Kamion Mahindra parkiran pokraj ostataka starog željezničkog kolodvora.
Nakon dvaju izleta, napokon sam imao vremena razgledati sami grad Madurai (1,2 milijuna stanovnika) koji je jedan od najstarijih gradova Indije, a spominje se još u starogrčkim tekstovima. U Maduraiju se nalazi i najvažniji hram u južnoj Indiji - Sri Meenakshi. Taj kompleks, koji se u sadašnjem obliku može vidjeti od 17. stoljeća, prostire se na 6 hektara, a okružuje ga dvanaest gopurama (najviši ima 52 metra), po tri na svakoj strani svijeta. Radi se zapravo o dvojnom svetištu, budući da je jedan hram posvećen božici Parvati, a drugi Shivi, njezinom partneru. Tabla ispred južnog gopurama kaže da se na njemu nalazi nevjerojatnih 1511 statua, od životinja i običnih ljudi do krvoločnih demona i bogova s više pari ruku. Sve statue su prekrasno obojane pa tornjevi na neki način podsjećaju na torte. :-) Iako sam do sada imao više neugodnih iskustava unutar hinduističkih hramova (o tome jednom drugom prilikom), u ovaj sam ipak ušao i zaista uživao u mističnosti i arhitekturi mračnih unutarnjih koridora. Jedan dio je, već po običaju, zatvoren za ne-Hinduse, ali stvarno ne biste smjeli propustiti vidjeti ono što smijete: unutarnje sveto jezero s "plutajućim" hramom, hodnike sa stotinama stupova, ogromne kamene kipove raznih čudovišnih životinja, prekrasno obojane zidne ukrase i još mnogo zanimljivih detalja. Iskreno, da nema ovog važnog hrama, mislim da Madurai ne bi turistima bio nimalo zanimljiv jer se ostatak atrakcija svodi na palaču Tirumalai Nayak, koju karakterizira veliko unutrašnje kvadratno dvorište s masivnim paralelnim kolonadama i prekrasnu plavo-bijelu crkvu Svete Marije. Šetao sam ulicama centra grada puna dva sata i stvarno nisam naišao ni na što drugo vrijedno spomena.


Zapadni gopuram hrama Sri Meenakshi.
Između prvog i drugog gopurama.
Jedan od hodnika u unutrašnjosti hrama.
Kvadratno dvorište palače Tirumalai Nayak.
Detalj iz gore navedene palače.
Plavo-bijela crkva Sv. Marije u Maduraiju.
Još će mi jedna stvar iz Maduraija ostati u sjećanju. Naime, sve tri noći (26.12.-29.12.) su bile toliko tople da nisam mogao zaspati sve dok nisam maknuo plahtu sa sebe. Neobično je to doživjeti između Božića i Nove godine, ali nisam ljubitelj zime, tako da mi nije ni najmanje smetalo.
I za kraj bih zaključio priču o opsjednutosti muškaraca brkovima s jednim predizbornim plakatom iz Trichyja, koji potvrđuje moju procjenu da četiri od pet muškaraca u Indiji ima brkove.

Izbacite uljeza.

četvrtak, 26. prosinca 2013.

Planinski Ooty

Autobus iz Mysorea putovao je gotovo šest sati, ali je netom prije zalaska sunca ipak stigao u svoje odredište u gorju Nilgiri. Budući da je tamilsko ime ovog grada Udhagamandalam, ne čudi što je među turistima još uvijek poznatiji kao Ooty. :-) 

Ooty je najznačajnija južnoindijska planinska postaja koju su osnovali Englezi početkom 19. stoljeća kako bi pobjegli od ljetnih vrućina u dolini. Karakteristična je po borovim šumama, lijepim šetnicama, jezerima i vodopadima te prekrasnim vidikovcima. Grad ima oko 100 tisuća stanovnika, a nalazi se na 2240 metara nadmorske visine. Tijekom dana zna biti i vruće, ali čim zađe sunce, temperatura pada na desetak do petnaest stupnjeva. Unatoč tome, nije hladno kao u Shimli, koja se nalazi na gotovo istoj visini, ali na sjeveru Indije. 

Poljak iz Hampija mi je javio da hotel u Goi, u kojem je tada boravio, od 23. prosinca povećava cijene za 50% zbog božićno-novogodišnjih blagdana pa me bilo strah da će se isto dogoditi u Ootyju, budući da se radi o popularnom izletištu koje živi od turizma. Srećom, već iz trećeg pokušaja našao sam hotel gdje su mi ponudili jednokrevetnu sobu za samo 275 rs/noć, s tim da i hotel i velika okućnica i sama soba izgledaju daleko bolje od dosadašnjeg prosjeka. Dan je već bio na izmaku pa mi nije preostalo drugo, nego isplanirati aktivnosti za preostala dva dana u planinama.

Okućnica hotela ima čak i malu kapelicu, tako da je božićni ugođaj bio prisutan i u Ootyju.
Odluka je pala: drugo jutro se napokon idem provozati u jednoj od glavnih atrakcija ovog kraja. Naime, s južne strane se, uz padine gorja Nilgiri, penje uskotračna pruga po kojoj, gotovo puževom brzinom, putuje tzv. vlak-igračka (toy-train). Plan je bio s vlakom ići do slijedećeg većeg grada na ruti - Coonoora, i vratiti se s autobusom, ali je ispalo obrnuto jer su 20 minuta prije polaska vlaka vagoni bili, kako se kaže, dupkom puni. Otišao sam do autobusnog kolodvora i uskočio u bus koji je upravo bio kretao za Coonoor. Ispalo je odlično jer smo u Coonoor došli pola sata prije vlaka, tako da sam imao dodatno vrijeme za razgledavanje gradića s okolnih brda i raniji dolazak na željezničku stanicu kako bih kupio kartu (samo 5 rupija!) i osigurao mjesto u povratnom vlaku. Inače, Ooty i Coonoor su udaljeni tek 19 kilometara, ali vremenski čak sat i deset minuta, zbog brojnih zavoja i svladavanja visinske razlike od četiristo metara. Zanimljivo je i da lokomotiva ne vuče vagone uzbrdo, nego ih gura, tako da prvi vagon ima neometani pogled prema naprijed. Puno se priča o atraktivnosti ove pruge, ali na ovoj gornjoj dionici (provozao sam se po 19 od ukupno 46 kilometara dugoj uskotračnoj pruzi između Ootyja i Mettupalayama) nije bilo ničeg posebno spektakularnog, iako je vožnja bila ugodna. I još jedna poveznica s prethodnim postom: u kupeu sam bio s četiri muškarca i dvije žene i svi muškarci su imali brkove, ali niti jedan bradu.

Vlak na željezničkoj stanici Coonoor, prije polaska prema Ootyju.
Negdje na pola puta prema Ootyju.
Krajolik uz prugu - lijep, ali ne i spektakularan.
Centar Coonoora.
Što se tiče samog Ootyja, taj grad zapravo i nema neku posebnu atrakciju zbog koje bi ga ljudi došli posjetiti. Tu se nalazi nekoliko, ni po čemu specifičnih, crkvi, isto toliko hindu hramova i tek nešto manje džamija - jako ravnomjerna raspodjela. Kilometar-dva južnije od centra grada nalazi se malo jezero gdje se možete provozati motornim brodićima, dok se uz jezero smjestio i minijaturni muzej s voštanim figurama slavnih osoba (doduše, imaju tek desetak figura za sada). Na drugoj strani grada su tvornica i muzej čaja, ali i prvi muzej čokolade u Indiji. Čokolada je u Ootyju posebna priča - ulice su krcate vitrina s dvadesetak i više vrsta lomljene čokolade kućne izrade, a cijena im se kreće od 40 do 60 rupija za 100 grama. Probao sam više vrsta i mogu reći da nisu ni do koljena hrvatskim čokoladama. Tu se još nalazi i nekoliko lijepih i urednih parkova, od kojih se posebno ističu park ruža (posebno atraktivan u proljeće) i botanički vrt. Centralno mjesto južnog dijela grada zauzima veliki hipodrom, čije utrke konja u proljeće predstavljaju pravi spektakl za ovaj kraj, dok ostatak godine hipodrom služi, kako u vodiču piše, kao odlagalište otpada, igralište za kriket i javni WC. S obzirom kako izgleda u prosincu, vjerujem da je svo troje istinito.


Jezero za opuštanje je 2 km južnije od centra grada.
Jedan od prakrasnih parkova u Ootyju.
Pogled na zapušteni hipodrom i dio grad iza njega.
Ono što privlači toliko ljudi u ovaj grad su šetnice, vidikovci i općenito priroda. Šetajući brdovitim ulicama grada stalno nailazite na nove vidikovce s kojih puca pogled na šarene fasade kućica, zimzelene šume i terasaste nasade nadaleko poznatog čaja iz gorja Nilgiri. Samo deset kilometara od centra grada nalazi se i najviša točka južne Indije - vrh Doddabetta. Lokalnim autobusom, koji se uspinjao sporije od vlaka-igračke, stigao sam do pristupne ceste udaljene oko tri kilometra od samog vrha, visokog 2660 metara. Nažalost, tu je sve krenulo naopako. Umjesto ugodne šetnje po svježem zraku, morao sam se izmicati motorima, autima i minibusevima koji su mahnito jurili prema vrhu, pritom me zapuhujući ispušnim plinovima i podignutom prašinom. Nisam tako zamišljao život u prirodi, posebno kada sam par stotina metara prije vrha ugledao ogroman prašnjav parking i masu glasnih ljudi svugdje oko sebe. Naravno, niti pogled na kraju nije bio lijep zbog lagane izmaglice i jake sunčeve svijetlosti. Veliko razočarenje! Spuštajući se do centra grada naišao sam na lijepi nasad čaja, čiji vlasnici uz cestu imaju i trgovinu s čajanom pa sam uz pravi domaći čaj pokušavao izbrisati nekoliko prethodnih sati i koncentrirati se na ono ispred sebe - sutrašnji povratak u nizinu, točnije u grad Madurai.


Pogled s 2660 metara visine na gorje Nilgiri.
Ulovljen trenutak s malo ljudi u kadru. Koliko bi ih bilo na vrhu da moraju hodati zadnja tri kilometra?
Trgovina čajem kojeg beru odmah iza kuće.
Nasadi čaja s druge strane ceste.

nedjelja, 22. prosinca 2013.

Mysore

Mysore, ili kako oni to izgovaraju Majsur, ima oko 800 tisuća stanovnika, osnovan je 1399. godine, a poznat je po veličanstvenim palačama te trgovini najfinijom svilom i sandalovinom. Smatra se i jednim od najvećih centara za yogu i ayurvedu u Indiji. Više se niti ne sjećam zašto sam ovaj grad uključio u svoj itinetar, ali sada znam da nisam pogriješio. Mysore je jedan od čišćih gradova koje sam vidio u ovom zemlji, a ono što me najviše šokiralo je činjenica da vozači stanu kada im se upali crveno svijetlo na semaforu. Dva mjeseca je učinilo svoje, tako da je i meni prešlo u naviku prelaziti cestu kada vidim da mogu, bez obzira gdje se u tom trenu nalazio, dok sam u Mysoreu bio opomenut zbog iste radnje od strane prometne policije. Možda je naivno to očekivati, ali stvarno se nadam da će i drugi gradovi slijediti njihov primjer.

Što se tiče samog grada, glavna atrakcija je Maharadžina palača. Stara palača izgorjela je 1897. godine, dok je sadašnja izgrađena prije 101 godinu. Odlikuje se prekrasnim interijerom punim obojanog stakla, podnih mozaika, izrezbarenih drvenih ukrasa i raznobojnih mramornih stupova. Niti izvana palača ne izgleda ništa manje atraktivno, posebno vikendom kada se iznova upali 100 tisuća lampica koje naglase njezine linije. Šetnja gradom predstavljala je pravi užitak jer se iza svakog ugla ukazivala nova velebna građevina, a pravo iznenađenje uslijedilo je malo sjevernije kada sam ugledao 53 metra visoke tornjeve neogotičke katedrale St. Philomena, koja je građena po uzoru na katedralu u Koelnu i koju stvarno ne očekujete vidjeti u Indiji. Vrijedan posjete je i mali Željeznički muzej na otvorenome, gdje možete vidjeti zanimljive primjerke starih vagona i lokomotiva, prošetati njima ili se provozati popularnim vlakom-igračkom. Drugi dan skoknuo sam do brda Chamundi, visokog 1062 metra, s kojeg bi se trebao pružati lijep pogled na grad. Na vrhu se nalazi hinduistički hram Sri Chamundeswari koji je tu nedjelju privukao toliko hodočasnika da se jedva moglo kretati. Na jednoj sam tabli vidio natpis da je ovo jedno od osam najsvetijih brda u južnoj Indiji, ali s obzirom da je u Indiji sve sveto, taj me podatak nije nimalo fascinirao. Nažalost, vidikovac se ne nalazi na vrhu nego par kilometara prije njega, tako da sam propustio priliku uživati u panorami Mysorea.


Maharadžina palača.
Katedrala St. Philomena.
Prizor iz ulice Ashoka.

Hram Sri Chamundeswari na brdu Chamundi.
Šetajući gradom stigao sam i do tržnice Devaraja, čiji je natkriveni bazar izgrađen još krajem 18. stoljeća. Inače ne volim razgledavati tržnice zbog stalnih gužvi oko štandova, ali ovdje sam došao kasno poslijepodne kada su mnogi štandovi već bili zatvoreni. Gledajući hrpe kokosa, dinja, jabuka, mandarina, banana, manga, lubenica i meni nepoznatog šarenog voća, narasle su mi zazubice pa sam prvi put otkako sam u Indiji odlučio kupiti nešto "egzotičnije" od banana i mandarina. Nakon što me dinja koštala samo 20 rupija (2 kn), počastio sam se i jednim mangom za 10, odnosno manjom lubenicom za 20 rupija - dovoljno vitamina za dva dana. Prošetao sam dalje tržnicom i primjetio nekoliko štandova s hrpicama praha nevjerojatno jakih boja. Saznao sam da se taj prah miješa s alkoholom, čime se dobije boja za farbanje odjeće ili bilo koje druge tkanine. Par slika s tržnice imate u nastavku:

Raznobojni prah za farbanje tkanine.
Zalihe kokosa za cijelu Hrvatsku.
Moj ulov: lubenica, mango i dinja, sve za niti pet kuna!
Danas ponovno odlazim u planine, do popularnog izletišta u gorju Nilgiri. Da se razumijemo, ne bih tamo išao da ne suosjećam s vama u Hrvatskoj. Kako ne bi mislili da svaki dan uživam u sunčanom i vrućem vremenu, stisnut ću zube na tih par dana i otrpjeti malo hladnoće. Samo zbog vas. :-)

subota, 21. prosinca 2013.

Chennai

Većini poznatiji kao Madras, Chennai (6 milijuna stanovnika) je peti grad po veličini u Indiji. Na tom je području trgovina cvjetala već prije 2000 godina. U 16. stoljeću su ih otkrili Nizozemci i Portugalci, dok u 17. stoljeću Britanci tu grade utvrdu St. George, čime su udareni temelji uspostave madraške regije, jedne od 4 takve u britanskoj imperijalnoj Indiji. U ovom se gradu može naći mnogo kršćanskih crkava, a malo je poznata činjenica da se, osim katedrale Sv. Tome, koju su 1504. godine sagradili Portugalci, a u kojoj se navodno nalazi grob Tome apostola s nekoliko njegovih relikvija, nekoliko kilometara od centra grada nalazi i brdo Chinnamalai na kojemu je Sv. Toma skrivečki živio u spilji od 58. g.n.e. Tu se nalazi, prema vjerovanju, i njegov otisak dlana utisnut u glini.

Iako je moj prvotni plan bio provesti 3 dana u Chennaiju, ipak sam odlučio zamjeniti ga mirnijim Mamallapuramom, a ovaj velegrad pokušati razgledati u jednom danu, prije noćnog vlaka za Mysore. Budući da su mi dvije karte za vlak oko Božića i Nove godine i dalje duboko na listi čekanja, iskoristio sam priliku i posjetio Ured za rezervaciju karata za turiste, koji se nalazi samo u većim gradovima. Taj ured jedini raspolaže s ograničenim brojem karata (najčešće samo par komada) na značajnijim željezničkim linijama, koji je namjenjen isključivo stranim turistima. Taj dio je uspješno riješen: zamjenske karte su kupljene, a ove na listi čekanja otkazane. Odmah sam se uputio do utvrde St. George, međutim, na ulazu mi je rečeno da je zbog praznika utvrda zatvorena. Šteta, jer se unutar kompleksa nalazi nekoliko zanimljivih stvari, gdje bih sigurno izgubio 2-3 sata. Nije mi bilo druge, nego krenuti južnije prema pješčanoj plaži Marine, dugoj petnaestak kilometara, a širokoj toliko da se more niti ne vidi s ceste. Plaža ima puno popratnih sadržaja i parkova, tako da zaista ne čudi što je krcata ljudi. Nažalost, previše sam vremena izgubio da bih prije sumraka stigao do kvarta Mylapore, gdje se nalazi nekoliko interesantnih sakralnih objekata, tako da sam laganim korakom krenuo natrag prema kolodvoru. Premalo vremena sam ostavio za Chennai, ali moram priznati da su me veći gradovi počeli malo umarati zbog svog intenziteta (previše buke, vozila i ljudi), tako da ne žalim previše zbog tog propusta.


Željeznički kolodvor Chennai Central.
Palače pokraj kolodvora.         
Pješčana plaža Marine.
Život na ulici.   
Večera prije puta: mix raita (na vrhu), dva chapatija i dal makhani (desno) za 11 kuna.
U nedostatku teksta o Chennaiju, imam još dva kratka zapažanja iz indijske svakodnevnice:
1. O opsjednutosti Indijaca košuljama pisao sam već nakon par dana provedenih u toj zemlji iz jednostavnog razloga što je bilo preočito. Međutim, tek prije par tjedana sam shvatio da ima strašno puno brkatih muškaraca, čak i onih kojima su dlake na licu tek počele rasti, a to, vjerujte mi, izgleda očajno. Pratio sam malo stanje iz grada u grad i nisam vidio nikakva odstupanja pa sada mogu reći da otprilike 4 od 5 muškaraca ima brkove! A kada se brkovima i košuljama pridodaju češljevi, koji se i prodaju i koriste svugdje na ulici, sve me nekako podsjeća na stare jugoslavenske filmove. Što bi značilo da bi za nekoliko desetljeća muškarci u Indiji mogli izgledati kao mi danas. :-)
2. Ne sjećam se da li sam to već spominjao, ali u Indiji veliki postotak proizvoda ima unaprijed definiranu maksimalnu maloprodajnu cijenu ili MRP (maximum retail price). Proizvod se može prodavati jeftinije, iako sam to vidio samo oko Zlatnog hrama u Amritsaru, ali se nikako ne bi smio prodavati za viši iznos. Domišljati Indijci zato koriste strane turiste da zarade nešto sa strane jer njima i ta viša cijena izgleda jeftino. Meni je trebalo oko dva tjedna da primjetim tu oznaku i sjećam se da sam puno puta bio preplatio maksimalnu maloprodajnu cijenu. Kasnije sam u nekoliko navrata rekao prodavaču da cijena nije 35, nego 20 rupija i on bi mi uz osmijeh prodao za tih 20. Doduše, kada mi naplate 30 umjesto 27 rupija, stvarno nema smisla objašnjavati čemu služi ta oznaka MRP. Ako će ih te 3 rupije učiniti sretnima, neka im ostanu.


Boca vode od 2 litre: na vrhu je datum proizvodnje, ispod oznaka serije, a odmah iza piše "Mrp Rs 30", dakle ne smije se prodavati za više od 30 rupija.
Još jedan primjer s nekih grickalica, Mrp je 10.00 Rs.
I da, maksimalnu maloprodajnu cijenu ne određuje država, nego proizvođač. Cilj je da prodavač dobije dovoljnu kompenzaciju za prodaju nekog proizvoda, a da proizvod istovremeno ostane cijenovno konkurentan, budući da mu se zna cijena, tj. ona ne ovisi o marži ili pohlepi prodavača.

četvrtak, 19. prosinca 2013.

Tirumala, Kanchipuram i Mamallapuram

Nakon čarolije u Hampiju, stiglo je i prvo razočarenje na ovom putu. Stigao sam u Tirupati, u čijem se susjedstvu nalazi jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta u Indiji - Tirumala. Na sveto brdo Tirumala svaki se dan u prosjeku slije oko 50 tisuća hodočasnika, a samih zaposlenika i volontera ima čak 15 tisuća. Svi oni dolaze da bi vidjeli moćnog Gospodina Venkateshwara - jednog od uobličenja Vishnua. Odmah po dolasku primjeti se neuobičajeno velik broj "ćelavaca". Naime, mnogi hodočasnici doniraju svoju kosu kao zahvalu božanstvu na ispunjenim željama. Osim brojnih uličnih frizera, tu se stoga mogu naći i poduzetnici koji su prepoznali vrijednost te „sirovine“ koju zatim prodaju proizvođačima perika na Zapadu. Hodočasnici prvo stignu u tranzitni grad Tirupati od kuda autobusima idu uzbrdo po serpentinama do 18 km udaljenog brda. Postoji i mogućnost pješaćenja (15 km) po, kako kažu, najuređenijoj šumskoj stazi u cijeloj Indiji. Do nedavno je, međutim, bilo zabranjeno koristiti je između 16 popodne i 6 ujutro zbog učestalih napada leoparda! 

Ono što je mene toliko razočaralo i naljutilo su table s obavjestima na svim prilaznim putevima koji vode do središnjeg hrama, na kojima piše da ne-Hindusi mogu ući u hram isključivo ako popune formular u kojem izražavaju svoju iskrenu vjeru u Venkateshwara! Ako se tome doda i zabrana unošenja bilo kakvih elektronskih naprava (dakle, nema slikanja), postalo mi je jasno da me taj hram neće vidjeti. Došao sam u Tirumalu uživo vidjeti hram koji mi se svidio na slikama, ali iz principa se neću zaklinjati na vjernost crnoj statui unutar hrama. Pokušavao sam dobrih sat vremena naći neki vidikovac da uslikam hram barem iz daljine, ali nisam našao prikladnu poziciju. Vratio sam se stoga u Tirupati i odmah išao kupiti kartu za raniji vlak od planiranoga, u nadi da ću u susjednom Kanchipuramu imati više sreće prilikom posjete hramovima.

Vlak najniže kategorije kretao je iz Tirupatija rano ujutro, u 4:25, i četiri sata kasnije stigao u stotinjak kilometara udaljeni Kanchipuram, nekadašnji glavni grad Pallava kraljevstva. Kanchipuram je, stoga, poznat i kao grad hramova, a iz opisa u vodiču ja sam odlučio posjetiti njih četiri. Svi su bili specifični po nečemu: hram Sri Ekambaranathar zbog svog 59 metara visokog i bogato ukrašenog gopurama (ulaznog tornja) te stabla manga starog, navodno, 3500 godina; hram Kailasanatha zbog starosti (7. stoljeće) i prekrasnih gravura na zidovima; hram Kamakshi Amman zbog svoje zlatne vimane povrh glavnog svetišta koja predstavlja leteću kočiju bogova, dok je 12 stoljeća star hram Vaikunta Perumal, sa svojim stupovima u obliku lavova, začetnik stila koji je kasnije kulminirao gradnjom palača s tisuću stupova. Da nije nakon razgledavanja bilo predugog čekanja autobusa za Mamallapuram (Mahabalipuram), ovaj izlet bi dobio čistu peticu.


Gopuram visok 59 metara u hramu Sri Ekambaranathar.
Kompleks hrama Kamakshi Amman.
Najstariji hram u gradu - Kailasanatha.
Nakon dva sata vožnje ponovo sam stigao na obalu Bengalskog zaljeva, točnije u Mamallapuram. Ovaj uspavani gradić od desetak tisuća stanovnika također je jednom bio glavni grad Pallava kraljevstva i važna trgovačka luka. O njegovom značaju govore mnogi antički ostaci na obali i brdašcu koji su kao cijelina uvršteni u Unescovu kulturnu baštinu. Shore temple (eng. hram na obali), iako nevelik, predstavlja vrhunac arhitekture Pallava. Izvorno iz 7. stoljeća, ali kasnije nadograđen, ovaj je hram povezan s izlaskom i zalaskom sunca kada njegove zrake padaju direktno na lingam, jedan od simbola Shive. Kilometar prema unutrašnjosti nalazi se brežuljak s mnoštvom ostataka nekadašnje metropole. Skupina od pet izrezbarenih monolitnih kamenih blokova ("five Rathas") predstavljaju bojna kola junaka iz Mahabharate, po kojima su monoliti dobili ime. Svi su bili ispod naslaga pijeska, dok ih prije 200 godina nisu otkrili i iskopali Britanci. Tu se nalazi i nekoliko spilja ukopanih u stijene s prikazima događaja iz hindu mitologije, zatim visoka okomita stijena s prekrasnim reljefom (Arjuna's Penance), polukružna gromada koja balansira na rubu provalije i nekoliko manjih hramova. Budući da se cijeli taj kompleks nalazi u lijepo uređenom parku ispresijecanom puteljcima, brdašce je postalo omiljeno izletište za školarce i obitelji, a zbog količine antičkih ostataka ovdje se može provesti nekoliko ugodnih sati u šetnji i razgledavanju remek-djela arhitekture Pallava. A kada vam bude dosta povijesti, jednostavno se spustite do pješčane plaže ili sjednite u jedan od mnogih restorana uz nju i uživajte u zalasku sunca i zvuku valova.


Kao što mu ime govori, ovo je hram na obali ("Shore temple").
Čudo prirode na lijevoj strani i koza koja moli u prvom planu.
Spilja Mahishamardini i hram Olakkannesvara iznad njega.
Povijesni ostaci u opuštajućem krajoliku.
Detalj s plaže.
Prekrasna reljefna stijena Arjuna's Penance.