Jodhpur - plavi grad

Jodhpur (900 tisuća stanovnika) je poznat i kao „plavi grad“ zbog starih kuća, čije su fasade Brahmini farbali plavom bojom koja je označavala njihov stalež. Danas se sve više kuća unutar gradskih zidina, dugih 10 km, farba tom bojom, bez obzira na stalež, a sve kako bi grad privukao dodatne posjetitelje. Također, smatra se da ta boja odbija insekte.

Ipak, top atrakcija ovog grada je velebna palača-utvrda Mehrangarh, mnogi kažu najveličanstvenija u cijeloj Indiji, koja je podignuta na 120 metara visokoj klisuri iznad starog grada. Zidovi utvrde visoki su između 6 i 36 metara, a s obzirom da je utvrda djelomično isklesana iz stijene, a za sve ostale djelove se isto koristio kamen s klisure, utvrda se savršeno stapa s njom. Gradnju utvrde je u 15. stoljeću započeo osnivač Jodhpura - Jodha, ali se konstantno nadograđivala od strane kasnijih vladara. Veličanstveni Mehrangarh, udaljen samo 10 minuta hoda po strmom puteljku od mog pansiona Shivam, pogledajte na sljedećih par slika:

Pogled s terase restorana u sklopu Shivam paying guesthouse

Jedan od brojnih gradskih tankova s vodom s utvrdom u pozadini 

Straznja strana utvrde

Detalj unutrasnjih zidina

Neprobojni opasac utvrde Mehrangarh

Ono što je začuđujuće, ulaz u samu utvrdu se uopće ne naplaćuje! Doduše, autobusi stranih turista neprestano pristižu i svi oni automatski kupuju ulaznicu za muzej unutar utvrde koja košta 400 rupija, ali ja sam besplatan ulaz iskoristio za posjetu utvrdi u 3 navrata: ujutro, tijekom dana i prije zatvaranja. Tu, međutim, nije kraj priče o Mehrangarhu jer se upravo s njega pruža veličanstven pogled na plavo obojane fasade kućica u starom gradu:

Drugi dan svog boravka u Jodhpuru iskoristio sam za jutarnji posjet utvrdi, a onda nastavio prašnjavim ulicama do 7 km udaljene palače Umaid Bhawan, istovremeno odbijajući na desetke ponuda za vožnju rikšom. Vjerojatno do tamo ne bih ni išao da je nisam vidio s moje terase. Sagrađena je 1929. godine za jednog Maharadžu, sastoji se od 365 soba, a saznao sam da ju je tri tisuće radnika gradilo 15 godina i pritom iskoristilo sto vagona mramora i burmanske tikovine za uređenje interijera.

Na povratku sam svratio do autobusnog kolodvora Raika bagh, kako bi kupio kartu za sutrašnji odlazak u Pushkar i doživio prvu epizodu iz serijala indijske stvarnosti. Otišao sam na šalter gdje čeka desetak ljudi i pitao kartu za Pushkar. Čovjek ne priča engleski pa me preusmjeri na drugi šalter gdje čeka petnaestak ljudi, a novi se stalno ubacuju ispred mene, iako za to nisam ostavio mjesta. Ubacuju se isključivo ispred mene, ne drugih. Napokon dođem na red, a tip kaže da moram ići do druge zgrade preko puta perona. Odem preko puta do identične zgrade, čekam samo 5 minuta, tražim kartu za Pushkar, a tip kaže da kartu za Pushkar moram kupiti u zgradi preko puta. Ok, nije mi jasno, ali u toj zgradi blagajnik barem priča engleski. Odem opet do njega, naravno uz neizbježno čekanje, objasnim mu šta su mi rekli preko puta, a on kaže: ne tu, za Pushkar druga zgrada! Ništa, očito sam prepušten samom sebi, razmislio sam malo, pogledao ljude oko sebe i našao jednog tipa mojih godina i pitao ga da li zna engleski. Objasnim mu situaciju i molim za pomoć. On ode do najbližeg šaltera, popriča s istim tipom koji me već poslao u drugu zgradu i pozove me da dođem. Ispunio sam nekakvu rezervaciju, platio kartu i zahvalio tipu na pomoći - sve je bilo gotovo u minuti. Na putu natrag razmišljao sam o tome zašto mi nije odmah prodao tu kartu kad je očito može i on sam izdati? Od previše razmišljanja me počela bolit glava pa sam sjeo na terasu pansiona, naručio čaj s mlijekom i smirio se gledajući utvrdu.

Dokaz da im na kolodvoru Raika bagh engleski nije jača strana. Ili da nisu imali dosta mjesta na zidu.