Jaipur - ružičasti grad

Put od Pushkara do Jaipura nije tekao prema planu, jer sam mislio ići s direktnim busom kojeg nisam mogao naći niti uz pomoć lokalnih ljudi. Zato sam uletio u prvi bus za susjedni Ajmer. Nakon pola sata spore vožnje iskrcao sam se kod autobusnog kolodvora, napravio 10 koraka i čuo kako kondukter iz jednog busa u pokretu viče "Jaipur! Jaipur!". Zaderao sam se i ja "Jaipur!", dobio njegovu potvrdu, malo potrčao i uletio u bus. To se zove brzi transfer. Da stvar bude bolja, u međuvremenu mi je stigla potvrda od jednog Couchsurfera da mogu prespavati kod njega te dvije noći. Inače, između ta dva grada je autocesta s tri trake u svakom smjeru i solidnim asfaltom, a i bus je bio malo slabija verzija naših, tako da je vožnja od dva i pol sata bila sasvim ugodna, a koštala je samo 122 rupije.

I onda se opet ukazao velegrad i treći krak tzv. Zlatnog trokuta (Delhi-Agra-Jaipur). Nažalost, u najgorem obliku do sada. Vozači rikši naporni do besvjesti, ljudi na ulici me žele odvesti da pogledam tvornicu srebra ili tekstila, djeca trče za mnom i konstantno ponavljaju mantru "Hello, money, hello, money", na prilazu jednom hramu žena mi na silu pokušava napraviti onu crvenu točku na čelu, tzv. treće oko i češće nego inače čujem onu tipičnu "which country?" Ma dajte ljudi, pustite me na miru! Hodao sam tako od autobusnog kolodvora do hrama majmuna oko sat vremena, a ti su mi ljudi životnu energiju sveli na minimum. Srećom pa je posjet hramovima Galta i Surya Mandir na uzvisini iznad Jaipura bio pun pogodak, jer majmuni nisu bili agresivni, što često znaju biti, nego razigrani, tako da je bio gušt promatrati njihove vratolomije i ponovno napuniti baterije.

Majmuni u potrazi za hladom pokraj hrama Galta.

Usamljeni majmun promatra Jaipur.

U 18 sati sam se dogovorio s mojim domaćinom preko Couchsurfinga da ćemo se naći u Amberu, mirnoj četvrti Jaipura, udaljenoj desetak kilometara od centra grada. Njegovo ime je Hitesh, profesionalni je igrač kriketa i dosta je popularan u Jaipuru. S obzirom na njegove obveze na fakultetu i u klubu, neće imati puno vremena za druženje, ali je zato njegov bratić na raspolaganju cijeli dan. Nakon doručka u obitelji, otišli smo s motorom do jednog jezerca gdje sam vidio ulaz na ogromne zidine, slične Kineskom zidu, koje se vide svugdje oko grada. Pitao sam da li se smije hodati po njima? Rekao je da ne zna, ali da mi nitko neće ništa napraviti i ako me vidi gore. I tako sam odlučio popesti se na zidine i definitivno nisam požalio. Pogledajte samo ove slike utvrda Amber i Jaigarh (sagrađenih između 16. i 18. stoljeća) i okolnih fortifikacija i sve će vam biti jasno:

Pokraj ovog jezerca je jedan od ulaza na zidine.

Druga strana brda i pogled na četvrt Amber.

Pogled na utvrdu Amber (u sredini) i Jaigarh (gore lijevo) s vrha zidina.

Pogled na utvrdu Amber sa zidina utvrde Jaigarh. S druge strane jezera vidite zidine s čijeg je vrha uslikana prethodna slika.

S obzirom da sam cijeli dan proveo u kvartu Amber, zadnji dan sam morao rezervirati za posjet znamenitostima Jaipura. U njemu živi oko 3,3 milijuna stanovnika, a osnovan je 1727. godine i prvi je planski izgrađen sjevernoindijski grad. Godine 1876. Maharadža Ram Singh naredio je da se sve zgrade unutar gradskih zidina oboje u ružičasto, boju gostoprimstva, kako bi uveličao dolazak Kralja Edvarda VII. Od toga dana, Jaipur je poznat pod nazivom „ružičasti grad“, a u današnje vrijeme stanovnici starog grada su zakonski obvezani očuvati tu boju na svojim fasadama. Jaipur je i indijski centar za trgovinu dragim kamenjem. Mnogi turisti sa Zapada ovdje nasjednu na neku od varki lokalnih trgovaca: kupite manje vrijedno poludrago (ili čak lažno) kamenje za nerelano nisku cijenu, pri čemu vam trgovac kaže da ćete u Europi moći to prodati za višestruko veći iznos. Čak vam da adresu njegovog „suradnika“, koji je, gle slučajnosti, upravo iz zemlje u kojoj živite i pokaže fotografiju kako se njih dvoje rukuju, da sve izgleda profesionalno. Naravno, adresa koju ste dobili je lažna, a „suradnik“ iz Europe se vjerojatno nalazi u susjednoj prostoriji. Pohlepa i želja za lakom zaradom glavni su razlog što ovakva vrsta prijevare i dalje uspijeva kod lakovjernih Zapadnjaka.

Najprepoznatljiviji simbol Jaipura je Hawa Mahal, prekrasna zgrada izgrađena 1799. godine, čija je svrha bila omogućiti dvorjankama pogled na zbivanja na ulici, bez da ih itko izvana vidi. Zapravo je riječ o prilično nefunkcionalnoj zgradi za bilo što drugo, osim njezine originalne svrhe.

Hawa Mahal

S obzirom da sam morao nekako potrošiti desetak sati do vlaka za Haridwar, odlučio sam posjetiti ZOO. Ulaznica je bila 150 rupija, naravno samo za turiste, a s obzirom kako sam se unutra osjećao, oni su trebali meni platiti zato što im je ZOO dobio novu atrakciju. Sjedio sam na klupici i jeo, a ljudi su se zaustavljali 2 metra od klupice i slikali se tako da im budem u kadru. Samo ih je troje tražilo dopuštenje da se slika sa mnom. U početku simpatično, ali je već nakon tjedan dana postalo zamarajuće. ZOO je, ako nekog to zanima, u očajnom stanju, buka s ulice i smeće posvuda, a jedini plus su krokodili i bijeli tigar.

Nakon toga otišao sam do tornja Iswari koji dosta podsjeća na minaret, ali je zapravo podignut u čast pobjede sina osnivača Jaipura u jednoj bitci i odličan je izbor ako želite vidjeti stari dio grada iz visine. Ulaznica je samo 20 rupija. S obzirom da me Gradska palača nije zanimala, a Jantar Mantar je sličan onome u Delhiju, odlučio sam opet malo hodati. Na litici iznad grada nalazi se (još jedna) utvrda Nahargarh, a s obzirom da vaš izvjestitelj s terena uživa u panoramama, nije mu bilo druge nego popesti se na brdo. Na karti sam našao mjesto od kuda kreće pješački put prema utvrdi, došao sam do podnožja, a tamo me vozač rikše uvjerava da ima sat vremena teškog uspona do gore uz opasnost od zmija i da me on može odbacit obilaznom cestom za 200 rupija. Iskreno, vrh brda je stvarno izgledao daleko, ali rekoh, nisam do sada koristio rikšu pa neću ni sada. Pogledao sam na sat, krenuo i našao se gore ravno 18 minuta kasnije! Još jedno muljanje vozača rikši je izbjegnuto. Utvrda Nahargarh je sagradena u 18. stoljeću i ne mogu reći da je po bilo čemu posebna, ali zato ima restoran s pogledom na grad, gdje sam uživao u svom ručku.

Pogled na grad s vrha Nahargarha.

Jedna "romantična" iz vrta u utvrdi.

Trebam reći da sam imao problem s vlakom, jer sam na dan odlaska prema Haridwaru još uvijek bio na listi čekanja. Od svog domaćina u Amberu sam saznao da ima puno buseva na toj relaciji, a kako se pozicija moje rezervacije nije mjenjala, krenuo sam navečer na autobusni kolodvor kupit kartu za noćni bus. Kada sam izvadio novčanik da platim 425 rupija za bus, shvatio sam da mi je ostalo samo 220 rupija. Mjenjačnice u sklopu kolodvora nije bilo, ali sam se sjetio još jednom pogledati stanje rezervacije za vlak. I napokon - karta je potvrđena, imam osiguran ležaj! Samo 3 sata prije polaska vlaka. I tako sam se uputio na željeznički kolodvor Jaipur junction, kupio si nekakve grickalice i vodu, sjeo u čekaonicu i počeo pisati ovaj izvještaj. Sutra ujutro sam u Haridwaru!

Lista s popisom onih koji su "upali" u vlak, iako su bili na listi čekanja.