Varanasi na Gangesu

Varanasi (1,3 milijuna stanovnika) je, prema Indijcima i prema strancima, „najintenzivniji“ grad u cijeloj Indiji i njega se ili obožava ili ne podnosi. Varanasi, prije poznat kao Kashi i Benares, smatra se jednim od najstarijih stalno naseljenih gradova na svijetu. Jedan od sedam svetih gradova za Hinduse privlači milijune hodočasnika svake godine, koji ovdje dolaze okupati se u svetoj rijeci Ganges i tako oprati svoje grijehe, ali i umrijeti, budući da kremacija obavljena na obalama Gangesa donosi oslobođenje od ciklusa ponovnog rađanja.

Iako i drugi gradovi uz rijeke imaju gatove (ghats), točnije stepeništa koja od ceste vode prema ulazu u rijeku, Varanasi je nedvojbeno prvak među njima. Osamdesetak gatova se proteže 7 km uz obalu Gangesa, većina ih služi za ritualno kupanje i ručno pranje robe, a nekoliko njih služi za javnu kremaciju tijela umrlih. Kremaciju se slobodno može promatrati, ali je fotografiranje strogo zabranjeno jer vrijeđa obitelj pokojnika. Drvo za lomaču se važe prije slaganja, kako bi se odredila cijena kremiranja, a najskuplja je lomača od sandalovine, koju si prosječni Indijac ne može priuštiti. U razgovoru s jednim Indijcem saznao sam i da se za najjeftiniju lomaču treba izdvojiti oko 2000 rupija (200 kg drva x 10 rs/kg), ovisno o težini osobe. Na sljedeće dvije slike se nalaze manje važni gatovi, tek toliko da si možete predočiti kako oni izgledaju:

U Varanasi sam došao u krivo vrijeme, dan prije velikog festivala Deep Diwali koji na gatove privuče na desetke tisuća ljudi. Mnogi su me pitali da li sam tu došao baš zbog toga, ali je jako teško ljudima objasniti da je svako drugo mjesto koje sam do sada posjetio imalo nekakvo slavlje kada sam ja bio tamo. Vjerujem da bi Deep Diwali većini bio zanimljiv jer se u Ganges puštaju svijeće (istu stvar sam već vidio u Haridwaru), ali ja stvarno ne volim toliku koncentraciju ljudi na prilično uskom prostoru. Iako, pitam se šta onda uopće radim u Indiji, jer ovdje su konstantni jedino buka, smeće i vječita gužva. Uglavnom, na dan dolaska u Varanasi u tijeku su bile pripreme za Deep Diwali, slagali su se cvjetni aranžmani, postavljale male pozornice, bojale stepenice, ispisivale razne parole po zidovima, tako da se vidjelo da se sprema nešto njima važno, ali je i hodanje uzduž gatova još uvijek bilo sasvim ugodno, ako zanemarim konstantno nuđenje najboljih, najjeftinijih i drugih "naj" vožnji brodicama. Navečer sam išao pogledati još jednom što se zbiva na gatovima, ali je gužva već bila tolika da sam nakon desetak minuta odustao od stajanja u koloni i vratio se u hotel.

Obojana stepeništa koja vode do Gangesa.

Boja je nanešena dan prije Deep Diwalija.

Ovdje je ukrašavanje u tijeku. Još jednom ponavljam, svastika se u Indiji vidi gdje god da se okrenete i značenje joj je u potpunosti suprotno onom uvriježenom kod nas.

Djeca također pomažu u ukrašavanju gatova.

Pozornica na velikom Dasaswamedh gatu.

Dan nakon Deep Diwalija, kojeg sam zaobišao u širokom luku, otišao sam uzduž gatova šest kilometara južnije u namjeri da preko pontonskog mosta prijeđem preko rijeke i posjetim utvrdu Ramnagar. I tu se opet pokazala nepouzdanost vodića Lonely Planet, budući da taj most ide samo do polovice rijeke, dok je ulaznica za muzej u utvrdi koštala 150 rs, a ne 7 rs, kako je navedeno u tom vodiću. Srećom, postoje barke koje prevoze ljude preko rijeke, tako da sam uz naknadu od 20 rs i polusatno čekanje na suncu dok se nije skupilo dovoljno ljudi za polazak, ipak uspio u svom naumu. Nažalost, uskoro se pokazalo da utvrda Ramnagar nije vrijedila tog puta, a kad sam se vratio do rijeke u namjeri da se vratim na "pravu" stranu, tamo nije bilo nikakvih naznaka da će uskoro neka barka krenuti. Zato sam odlučio krenuti pješke po toj "krivoj" strani rijeke, a zovem je "krivom" stranom jer se na njoj ne nalazi ništa osim beskonačnog pijeska i neke kržljave vegetacije. Prilično negostoljubiv krajolik, vidjet ćete kasnije na slici. Skoro sat vremena sam hodao po pijesku i jakom suncu bez da sam naišao na ikoga i nije mi više bilo svejedno, ali onda se u jednoj uvalici iza zavoja pojavio spas - mnoštvo ljudi i barki, čak i nekakva montažna prodavaonica. Tada sam shvatio da se nalazim točno preko puta glavnog Dasaswamedh gata i da ovo mjesto ljudi često posjećuju barkama zbog pogleda na centar Varanasija. Pitao sam trojicu vlasnika brodica da li mogu s njima preko rijeke kada budu spremni za polazak, prvi me je tražio 200 rs, drugi 100 rs, a otišao sam s trećim za 40 rs. Samo desetak minuta hoda dalje, iza glavnog gata za kremaciju (Manikarnika gat), nalazi se moj hotel Shanti guesthouse, ispred čijeg ulaza me dočekala ova scena:

Ulaz u hotel je, naravno, odmah iza bika. Kao u nekakvoj video igrici.

Utvrda Ramnagar, s lijeve strane se vidi do kuda ide famozni pontonski most.

Hod po "krivoj" strani rijeke. Siva linija po sredini slike je Varanasi.

Ljudi! Spašen sam!

Samo pola sata nakon što sam se vratio u hotel, trebalo je opet ići van, ali se ovaj put radilo o puno ugodnijoj polusatnoj vožnji brodićem koju hotel svaku večer prije zalaska sunca besplatno organizira za svoje goste. Moram vožnju brodićem preporučiti svima koji imaju namjeru posjetiti Varanasi, jer je pogled na zbivanja na gatovima s rijeke stvarno prekrasan. Mi smo imali i jako pričljivog veslača koji nam je, na nečiji komentar o prljavom Gangesu, objasnio da rijeka možda nije čista, ali je to njihova Majka Ganges i da ona ne bi učinila ništa loše svojoj djeci. Zatim je dohvatio rukom malo vode i popio je, na što se svima nama okrenuo želudac. Također nam je objasnio da se s vremena na vrijeme u rijeci može vidjeti ljudsko truplo umotano u tkaninu, ali da je to znak da su nedavno umrli ili sadhu (sveti čovjek) ili trudnica, koje se ne kremira jer su njihove duše čiste i kao takve idu direktno Majci.

U nedostatku ljudskog trupla, dajem vam sliku plutajuće krave.

Pogled na gatove s brodića.

Pogled na Dasaswamedh gat.

Zadnji dan ostavio sam za istraživanje uličica starog grada koje su toliko uske da ni rikše ne mogu prolaziti njima, što može predstavljati problem turistima s puno prtljage, s obzirom da se većina hotela nalazi u tom djelu grada, odmah iza gatova. Neke uličice su pretvorene u male bazare i izgledaju simpatično, dok su druge odvratno prljave i mračne i uglavnom služe za obavljanje male i velike nužde, ljudima i životinjama. Život na gatovima se nakon Deep Diwalija vratio u normalu pa se opet njima može normalno prolaziti. Kako moram potrošiti vrijeme do večernjeg vlaka za Gorakhpur, od kuda idem s busom prema granici s Nepalom, sjedim na terasi svog hotela i pričam s ljudima koji su, uz velike poteškoće, upravo došli iz Nepala. Kažu da se s izborima u utorak, zbog čega ima puno mitinga i prosvjeda, poklopio i višednevni štrajk autobusera zbog čega je zemlja u blokadi. Alternativa je ili probati na autostop ili platiti nekome da te odveze do željenog odredišta. Ja se samo nadam da će se nakon izbora sve vratiti u normalu. I da ne ispadne da mi baš sve ide po planu, moram reći da sam ostao bez vrećice kikirikija vrijedne 50 rupija. Odložio sam je na pod dok ne spremim dugu majicu u ruksak i tih par trenutaka bilo je dovoljno prokletom majmunu da je zgrabi i pobjegne.

Pogled na Ganges s terase restorana u Shanti guesthouse.

Još jedna tipična scena s gatova.

Jedna od manje lijepih uličica starog Varanasija.

I jedna lijepa slika s ulice za kraj.

Imam i još jednu priču koju sam odlučio podijeliti s vama tek nakon što sam dobio drugu potvrdu. Naime, radi se o mladim avanturistima sa Zapada koji nose tradicionalnu indijsku robu, valjda s namjerom da se bolje uklope. Uglavnom imaju dreadlockse i u Indiji borave duže vrijeme, a u Varanasiju ih ima najviše do sada. Meni u toj robi izgledaju smješno pa sam pitao dvoje Indijaca koje sam ovdje upoznao kako oni gledaju na to. Ukratko, i njima izgledaju smješno. Kažu da je to roba koja se nosi još samo u ruralnim krajevima, ali ne i u Varanasiju. Drugim riječima, to bi bilo kao da Indijac dođe u Hrvatsku i, u želji da se bolje uklopi u sredinu, hoda po Rijeci u tradicionalnoj nošnji s Grobnika. Usporedba je, naravno, pregruba, ali mislim da shvaćate poantu.