ponedjeljak, 11. studenoga 2013.

Amritsar i granica s Pakistanom

Put od McLeod Ganja do Amritsara (uz brzinsko presjedanje u Pathankotu) trajao je devet, umjesto predviđenih sedam sati - ništa neobično za Indiju. Problem je što se radi o ravno 200 km udaljenosti, dakle kao Rijeka-Pula-Rijeka. S tim podacima lako izračunamo prosječnu brzinu vožnje tog autobusa od oko 22 km/h. Osim dvaju stajanja od dvadesetak minuta, vrijeme se gubi zbog loših cesta i nezamislivih krkljanaca u svakom većem selu. Međutim, sve se to zaboravi kada se dođe do odredišta. Zbog svoje pozicije blizu autobusnog kolodvora, odlučio sam provjeriti jedan guest house iz Lonely planeta. Po nekvaliteti smještaja parira hotelu u Haridwaru, ali je barem cijena niža - 250 rs za pljesnivu jednokrevetnu sobicu s nečim nalik kupaoni. Kako ne mislim provoditi puno vremena u njoj, a nisam ni izbirljiv, uopće mi nije bilo važno kako izgleda pa sam je uzeo.

Ovakvu bi sobu u Hrvatskoj bilo nemoguće kategorizirati.
Amritsar ima 1,3 milijuna stanovnika, osnovao ga je 1577. godine četvrti Sikh-guru Ram Das i trenutno je, zbog Zlatnog hrama, najsvetiji grad za zajednicu Sikha. Ulaz u Zlatni hram je dozvoljen ljudima svih vjera, narodnosti i drugih opredijeljenja, kao što propovijeda filozofija Sikha. Međutim, svi koji ulaze u hram moraju pokriti glavu (ako nemaju svoju, maramu dobiju na ulazu), skinuti i obuću i čarape i bosonogi „pročistiti“ tijelo u plitkom bazenu prije nego zakorače u kompleks. A kompleks gdje se nalazi hram je veličanstven! Toliko ljepote na jednom mjestu u Indiji još nisam vidio. Sveto jezero Amrit Sarovar (u prijevodu: jezero nektara), po kojem je grad dobio ime, veličine je nogometnog igrališta, a okruženo je prekrasnim bijelim palačama, dok se uskim mostićem dolazi do najsvetijeg mjesta kompleksa u samom središtu jezera - Zlatnog hrama. Ne zove se on tako samo zbog boje, već zato što je u njegovoj izradi upotrebljeno oko 750 kg zlata. Uz to, dok šetate mramornom šetnicom oko jezera, cijelo vrijeme vas prati umirujuća pjesma koja zapravo predstavlja uglazbljene stihove iz svete knjige Sikha, a koje uživo pjevaju njihovi svećenici unutar samog Zlatnog hrama. S obzirom da mi je teško opisati tu ljepotu, nadam se da će vam ovih par slika stvarno vrijediti više od tisuću riječi:







Još jedna fascinantna stvar u tom kompleksu je Guru-Ka-Langar, javna blagavaona (tamnija zgrada iza desnog tornja na gornjoj slici), u kojoj hodočasnici mogu besplatno pojesti obrok, a koja tijekom običnog dana pripremi 60-80 tisuća vegetarijanskih porcija! Budući da su svi dobrodošli, išao sam provjeriti kako to funkcionira. Na ulasku vam prvo daju metalni tanjur za thali (s odjeljcima), zatim dobijete zdjelicu i žlicu pa krenete na kat zgrade. Kad sam vidio koliki se red stvorio htio sam odustati, ali se odjednom sve pokrenulo. Naime, hrana se ne daje jednom po jednom, nego se svakih pola sata u ogromnu halu puste ljudi koji posjedaju po podu na unaprijed definirana mjesta (u redovima), stave posude ispred sebe i onda se pokrene mašinerija volontera koji nevjerojatnom brzinom napune odjeljke na tanjuru i - gozba može početi. Hrana je ukusna, a možete tražiti i repete. Kada se prostorija krene prazniti, sljedeća grupa počinje dobivati tanjure i staje u red ispred hale. Cijelo vrijeme se čuje buka od manipulacije metalnim posudama koje ekspresno treba oprati da budu spremne za daljnju upotrebu. Na izlazu sam krenuo slikati oprano posuđe (na doljnjoj slici) kada me zaustavio jedan od starijih volontera Sikha i pitao da li sam popio čaj? Malo sam bio zbunjen pitanjem, ali sam rekao da nisam. On uperi prstom prema jednom mjestu s puno ljudi i kaže: moraš probati naš čaj, odličan je. I dobrodošao u Amritsar! Istina, čaj (s mlijekom) je stvarno bio odličan i također besplatan. S obzirom da sam opet bio jedini bijelac u blagavaoni, izazvao sam veliku pozornost i dosta upita od kuda sam, koliko ostajem u Indiji i kako mi se sviđa Amritsar? Jako mi se sviđa, kako zbog Zlatnog hrama, tako i zbog fenomenalnih ljudi.



Nedaleko kompleksa nalazi se spomen-park Jallianwala bagh koji je uređen tako da bude vječni podsjetnik na ružne scene s početka prošlog stoljeća. Naime, 1919. godine Britanci su si dali ovlasti da zatoče bez suđenja bilo koju osobu koju smatraju prijetnjom svom režimu. Stanovnici su mirno prosvjedovali i tom prigodom je ubijen jedan Indijac. Za odmazdu, Indijci su ubili 3 menadžera britanskih banaka. Baš kada se situacija malo primirila, Britanci su pozvali generala Dyera da uvede mir na ulice. On je tu naredbu preozbiljno shvatio te je naredio pucanje na 5000 mirnih prosvjednika i pritom ubio preko 400 ljudi. Nakon tog događaja, Gandhi je odgovorio svojim programom građanskog neposluha, što je naposljetku dovelo do odlaska britanskih kolonizatora. Danas se u tom parku i dalje može vidjeti zid u kojem se jasno vide rupe od metaka, tu je i duboki zdenac u kojem je živote skončalo na desetke ljudi kada su u panici pokušali naći zaštitu od metaka te vječni plamen kao spomen na taj strašan događaj.


Martyrs' well, tj. zdenac u kojem je živote ostavilo više desetaka nedužnih Indijaca.

Kako volim šetati potražio sam na karti par dodatnih stvari koje bi mogao otići pogledati. To je, nažalost, ispalo razočaravajuće jer je utvrda Gobindgarh pretvorena u militariziranu zonu, dok se u parku Ram bagh trebala moći vidjeti nekakva zanimljiva izložba s dioramama, ali je taj park pretvoren u veliko gradilište, uz hrpe građevinskog materijala i otpada. Srećom, treća lokacija je bila pun pogodak: hram Mata. Ne znam priču koja stoji iza izgradnje tog hrama, ali je izvedba fascinantna. Na ulazu je bazen s vodom do koljena koji ne možeš izbjeći, uski i niski prolazi, a negdje je trebalo i puzati četveronoške, izvedeni su kao labirint, dok je cijela unutrašnjost hrama puna šarenog stakla i mozaika s ponekim kipom zmije, lava ili krokodila. Jako zabavan hram, posebno za djecu.


Naravno, simbol svastike u originalu ima značenje tipa: mir kući ovoj.
Kroz usta lava morate proći ako želite na gornji kat.
Cijeli hram je krcat obojenim staklom i ogledalima.
Za zadnju večer sam ostavio posjet nečem jedinstvenom u svjetskim razmjerima. Svaku večer prije sumraka, tisuće Indijaca kreće prema 30 km udaljenoj granici Wagah s Pakistanom, da bi prisustvovali svečanosti zatvaranja granice i spuštanja zastava. Ta 30-minutna „svečanost“ se svodi na pretjerivanje graničnih policajaca u svim pogledima - hodu, govoru (vikanju), nakićenosti uniforma, sinkroniziranosti pokreta - a sve s ciljem da zabave vrišteću publiku koja se tiska na betonskim tribinama. Ista histerija, naravno, vlada i na pakistanskoj strani. Do tamo sam otišao sa shared jeep (otvoreni kombi ili terenac koji vozi na fiksnoj ruti, a kreće tek kada se popune sva mjesta), cijena puta je 120 rs s uključenim taksama i cestarinom. I onda slijedi gužva na cesti do granice pa strašna gužva od parkinga do ispred tribina, ali tamo srećom "izdvoje" strance koji idu na dio tribine bliži granici na kojem opet vlada neviđena gužva. Nakon te kratke predstave ponovo slijedi gužva i još malo gužve - ukupno sam tako izgubio 5 sati. Ovdje imate par slika s tog događaja, ali tek snimke mogu prikazati tu atmosferu (navijanje, hod vojnika itd.) na pravi način, tako da ćete i njih uskoro moći vidjeti.


Gužva na prilazu tribinama.
Ne bi vjerovali, ali na svečanosti zatvaranja granice nude se i kokice.
Svakih par minuta jedan od ovih napirlitanih vojnika krene smješnim hodom prema granici.
Indijska strana tribina.
Na lijevoj strani su pakistanske tribine, ali sunce zalazi odmah iza njih pa je teško dobiti kvalitetnu sliku.

Nema komentara:

Objavi komentar