Dharamsala - sjedište tibetanske vlade u egzilu

Put kojem sam se toliko veselio ispao je teško razočarenje. Ne samo da krajolik nije spektakularan, iako nije ni loš, nego je 80% dionice u katastrofalnom stanju i bez imalo razmišljanja mogu reći da se nikada u životu nisam vozio po lošijoj cesti. Moguće je da sam išao i nekom drugom rutom, s obzirom da se opet radilo o običnom busu koji staje čim netko na cesti podigne ruku. Dodatni problem je bila i činjenica da niti u jednom trenutku, a radilo se o 9 i pol sati vožnje, nije bilo slobodno niti jedno sjedalo i cijelo vrijeme je netko morao stajati. Nakon što su mi keksi ispali iz ruke i pali na pod zbog rupe na cesti, sagnuo sam se ispod zadnjeg sjedala i našao presavijenih i već prašnjavih 5 američkih dolara. Ok, pomislio sam, možda ipak nije sve tako crno jer je karta za bus koštala upravo toliko. :-) Bus je stao u Dharamsali, a ja sam trebao otići do susjednog McLeod Ganja. Po običaju, čim sam izašao okružili su me taksisti, ali sam se sjetio pitati konduktera gdje da nađem bus za dalje. Tip me odveo 100 metara dalje, pitao nešto neke ljude i pokazao mi bus koji je upravo kretao prema mom odredištu. Odlično! Samo treba pitati, ljudi će ti drage volje pomoći. Nije bilo problema s nalaženjem smještaja u McLeod Ganju jer se radi o backpackerskoj destinaciji i nakon samo par minuta imao sam dvokrevetnu sobu s prekrasnim pogledom za 270 rupija dnevno.

Priča o značaju McLeod Ganja se ne može ispričati bez kratkog povratka u prošlost. Naime, Kinezi su 1950. godine započeli invaziju na dotad nezavisni Tibet i godinu dana kasnije osvojili njegov glavni grad Lhasu. Stanje je bilo relativno mirno sve do 1959. godine, kada su na ulicama glavnog grada krenuli prosvjedi protiv kineske okupacije. Vojska je reagirala vatrenim oružjem, a vrh tibetanske vlade pobojao se za Dalai Laminu sigurnost te su prebjegli preko planina u Indiju, gdje su zatražili i dobili azil. Od 1960. godine McLeod Ganj (smješten na visini od 1770 metara) postao je sjedište tibetanske vlade u egzilu i privremeni dom 14. Dalai Lame.

Dalai Lama ili pravim imenom Tenzin Gyatso.

Iako je želja većine putnika koji dođu u McLeod Ganj vidjeti Dalai Lamu, ta želja će im se teško ispuniti. Naime, Dalai Lama je često na putu, mora voditi i vladu u egzilu, kao i obavljati svoje duhovne dužnosti. Jedini koji imaju garantiran susret s Dalai Lamom su novopridošle izbjeglice iz Tibeta, a svi ostali se mogu prijaviti za sudjelovanje na jednom od rijetkih javnih godišnjih obraćanja sljedbenicima - i nadati se da će im prijava biti prihvaćena. Odmah ujutro išao sam posjetiti kompleks Tsuglagkhang (još jednom: Tsuglagkhang) gdje se nalaze Tibetanski muzej, dva važna hrama i sve potrebne zgrade za život stotina redovnika u karakterističnim bordo togama. Razumljivo, unos bilo kakvih elektroničkih naprava u kompleks je zabranjen, tako da ćete biti uskraćeni za slike. Tu boravi i Dalai Lama kada nije na putu, ali je u taj dio kompleksa, naravno, ulaz strogo zabranjen. Pitao sam jednog redovnika da li je Dalai Lama na putu, kaže da nije, da tek za tjedan dana ide u službeni posjet Japanu. Lijep je osjećaj znati da tako važna i pozitivna ličnost boravi samo par stotina metara od tebe.

Otišao sam i do Tibetanskog muzeja u kojem se priča o kineskoj okupaciji i utjecaju tzv. kulturne revolucije koja je iza sebe ostavila 6000 srušenih manastira, od kojih je nastariji (bio) iz 2. stoljeća prije nove ere, brojne uništene kipove i prastare manuskripte, a da se i ne govori o 1,2 milijuna ubijenih Tibetanaca i preko sto tisuća onih koji su morali pobjeći iz svojih domova kako bi spasili svoje živote. Veliki dio njih živi na širem području Dharamsale, tako da su ulice pune tibetanskih dućana i restorana. U muzeju je prikazan i život u slikama danas sedamdesetosmogodišnjeg Dalai Lame, od njegovog djetinjstva, preko bijega u Indiju do sastanaka sa svim značajnijim osobama u zadnjih pedesetak godina. Iako moja dva bratića imaju samo riječi hvale o Kini, ja kažem: možemo pričati o tome, ali tek kada oslobode Tibet!

Drugu večer me iznenadila kiša, prva, a lako moguće i posljednja za mog boravka u Indiji. Ipak se radi o planinskom području gdje se oblaci znaju dugo zadržati. Čitam u novinama "Times of India" da je u susjednom Kashmiru daleko hladnije od prosjeka, a zbog najavljenog obilnog snijega od 15. studenog cesta Shimla-Manali bit će zatvorena za sav promet. Uglavnom, prije kiše sam uspio posjetiti slap u susjednom selu Bhagsu i prošetati ulicama McLeod Ganja. S obzirom da su mi tenisice bile i prljave i prašnjave nakon ture po Rajastanu, odlučio sam im se odužiti pa sam ih odnio jednom od mnogih uličnih čistača cipela. Nakon desetak minuta čišćenja i poliranja, za što sam dogovorio naknadu od 50 rupija, tenisice su bile sjajnije nego kad sam ih kupio pa sam velikodušno dao 20% manče, čitaj: jednu kunu :-)

Moje ispolirane tenisice.

Jedna od centralnih ulica u McLeod Ganju.

Glavni trg ili Main chowk, moj je hotel 100 metara dalje.

Slap u susjednom selu Bhagsu.

Nažalost, i slijedeći dan je bio oblačan, a lagana kišica je padala ujutro i pred sumrak, taman da uhvatim par sati za odlazak do susjednog sela Naddi i jezerca Dal. Jezero, iako je po običaju sveto, nije ni najmanje privlačno zbog svoje prljavo-zelene boje, ali je njegov smještaj između borova prekrasan. O selu Naddi, pet kilometara od McLeod Ganja, sam čuo od ljudi iz hotelskog restorana. To je polazišna točka za više trekking ruta, a mene je privukla činjenica da se od tamo vide neki od nižih vrhova Himalaje, visine do 4300 metara.

Jezero Dal, 3 km od McLeod Ganja.

Pogled na snijegom prekrivene planine iz lanca Himalaja.

Sve u svemu, McLeod Ganj se pokazao kao dobro mjesto za opuštanje, šetanje i meditaciju. Daleko je manji od Shimle, a sve što vam treba možete dobiti u dvije paralelne glavne ulice duge tek dvjestotinjak metara. Dosta je turista iz Europe i Amerike, ljudi nisu naporni kao u dosad posjećenim gradovima, ali to je sve zbog činjenice da su Indijci ovdje u manjini (prevladavaju Tibetanci), dok mi je jako simpatično bilo piti čaj u restoranu, dok si sa svih strana okružen budističkim redovnicima u bordo togama. I da ne zaboravim spomenuti glavni specijalitet ovog kraja - momo. To je neka vrsta punjenih knedli koje mogu biti skuhane na pari ili naknadno pržene u ulju. I odlične su na oba načina i sa bilo kojim punjenjem.