Pokhara - raj za ovisnike o adrenalinu

Kukurikuuuuu... Malo mi je bilo neobično da me u samom centru drugog najvećeg grada u Nepalu u ranu zoru probudi pijetao, ali sam se u polusnu samo nasmijao, okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati. Bio sam smješten u Gauri Shankar guesthouseu, a samo prvu noć sam spavao u dvokrevetnoj sobi, čiju sam cijenu spustio na 500 npr, što je odlično s obzirom da se radilo o najurednijoj sobi u dosadašnjih 40 dana. Druge dvije noći sam se preselio u trokrevetni dormitory (200 npr), ali samo zato što sam upoznao jednu Francuskinju i Španjolca, koji su oboje bili upravo u toj sobi i s kojima sam proveo većinu vremena u Pokhari.

Pokhara ima oko 250 tisuća stanovnika, nalazi se na 884 metra nadmorske visine, a turistički je atraktivna prije svega zbog svog opuštajućeg ugođaja uz obale planinskog jezera Phewa Tal i fascinantnog pogleda na sljedeće vrhove moćnih Himalaja - Hiunchuli (6441 m), Annapurna I (8091 m), Machhapuchhare (6997 m), Annapurna III (7555 m), Annapurna IV (7525 m) i Annapurna II (7037 m). Glavna ulica uz jezero, tzv. Lakeside, krcata je smještajnih objekata, restorana i barova, mjenjačnica, suvenirnica, turističkih agencija specijaliziranih za treking oko Annapurne, rafting ili paraglajding, dućana s alpinističkom opremom i brdskim biciklama itd. I sve izgleda puno urednije, modernije i opremljenije nego u bilo kojem indijskom gradu (izuzetak: Shimla). Za one najhrabrije tu je i najbrži (do 160 km/h) i najduži (1,8 km) zipline na svijetu koji polazi s vrha Sarangkota. Isto tako, odmah sam primjetio da se na svakom koraku nalaze dućani s alkoholnim pićima, koji su se u Indiji mogli nabrojati na prste jedne ruke. Ljudi se po crtama lica dosta razlikuju od Indijaca, nešto su svijetlije puti i oči su im "nakošenije", ali ono najvažnije - ljudi su ljubazniji, nasmijaniji, a trgovci manje napasni. Zbog svega toga, Pokhara mi se svidjela već na prvi pogled.

Detalj s obale jezera Phewa Tal.

Glavna ulica uz jezero je centar noćnog života i shopinga.

Drugi dan smo Španjolac (cimer) i ja iskoristili za odlazak do World Peace Pagode, hrama posvećenog Budi kojeg su Japanci sagradili kao simbol mira i prijateljstva među narodima, a koji je smješten na vrhu obližnjeg brda s kojeg se odlično vide vrhovi Himalaje. Uspon od Lakesidea traje oko sat i pol i nije zahtjevan, većim djelom prolazi kroz šumu, a mali problem predstavlja slaba markacija staze. Pogled s vrha je bio solidan, ali je lagana naoblaka kvarila ugođaj, iako će se na kraju ispostaviti da je to bio najvedriji od tri dana provedena u Pokhari.

Pogled na jezero, Pokharu i Himalaju s vidikovca pokraj World Peace Pagode.

World Peace Pagoda iznad Pokhare.

Drugi dan sam krenuo do vidikovca Sarangkot, nasuprot World Peace Pagode, čiji se vrh nalazi oko 700 metara iznad razine jezera. Dan nije bio obećavajući, jutarnja magla se pretvorila u oblake koji su zaklanjali vrhove Himalaje. S obzirom da do vrha ima oko dva i pol sata hoda, nadao sam se da će se do tada vrijeme popraviti. Nakon sat vremena hoda do podnožja brda, uslijedio je lagani uspon, gdje sam se malo pogubio u silnim neobilježenim puteljcima pa sam pitao jednog dečka da me usmjeri. On je rekao da mogu s njim, jer ionako ide prema jednom selu na pola puta do vrha, pritom koristeći brojne sporedne puteve kao prečice. Do vrha sam došao neočekivano brzo, ali je vrijeme bilo sve gore i nije bilo naznake da ću vidjeti planine. Otišao sam zato na ručak u susjedno selo, pio čaj i uživao u pogledu na Pokharu i jezero i još se jednom vratio do vidikovca. Na toj suprotnoj, planinskoj strani, oblaci su bili još gušći, ali je sada zapuhao i hladan vjetar pa mi je postalo jasno da od planina neću vidjeti ni p. Šteta, jer na razglednicama sam vidio kako atraktivno izgledaju. Sada sam već bio izgubio i volju za pješačenjem do hotela pa me veselilo kada sam u selu vidio krcat autobus koji se spremao za polazak. Pitao sam vozača da li ide do kolodvora Baglung u podnožju Sarangota, odmahnuo je glavom, ali se odmah čulo komešanje u autobusu. Vozač je razmjenio par rečenica s putnicima i pozvao me da uđem. Krenuo sam unutra, razmišljajući što se upravo dogodilo, kad unutra pedesetak žena svih godišta, od djece koja jedva hodaju, do starica koje, ono, jedva hodaju. Radilo se o ženskoj ekskurziji i na njihovo inzistiranje su me poveli do spomenutog kolodvora. Unutra su me nudili svom mogućom hranom, morao sam pljeskati na taktove njihovih pjesama i cijelo se vrijeme smješkati. Ali dobro, dvadesetak minuta kasnije bio sam u gradu i tako uštedio oko sat i pol hoda.

Pogled sa Sarangkota na Pokharu i paraglajdere u zraku.

Pitoreskna sela na putu do vrha brda.

"Stražnja" strana vidikovca gdje su se trebale vidjeti planine.

Zadnje jutro trebalo je krenuti za Kathmandu, nepalsku prijestolnicu. Dan ranije sam kupio kartu za turistički autobus koji u 7:30 kreće s turističke autobusne stanice. I stvarno, autobus je bio "turističkiji" od onih za obične smrtnike, a i autobusna stanica je bila krcata Zapadnjaka koji su čekali jedan od tridesetak autobusa koji svi u isto vrijeme kreću prema indijskoj granici, Nacionalnom parku Chitwan ili u većini slučajeva Kathmandu. Put do glavnog grada trebao je trajati 7-8 sati, ali se pretvorio u pravu noćnu moru i to samo petnaestak kilometara prije odredišta. Zbog nepoznatog razloga, na uskoj planinskoj cesti punoj rupa, koju oni ironično zovu highway (eng. autoput), stvorio se prometni čep koji je sve putnike izluđivao jer se vozilo po principu "kreni-stani". Zadnjih 15 km smo tako prepuzali za nevjerojatna četiri sata. Tako blizu, a tako daleko.

Turistički autobusi na turističkoj autobusnoj stanici u Pokhari.

Krkljanac nedaleko Kathmandua.

I jedna zanimljivost za kraj: na periferiji Pokhare nalazi se vojni regrutacijski centar kojeg vode Britanci, a koji traži najbolje kandidate koji će postati cijenjeni Gurkha ratnici. Pred kandidate se stavljaju najteži fizički izazovi, npr. trčanje 5 km uz brdo, noseći košaru s 25 kg kamenja na leđima. Bilo je slučajeva kada su regruti nastavili trčati sa slomljenim kostima, sve ne bi li bili izabrani. Razlog je - novac. Prosječna dnevnica u Nepalu je dvadesetak kuna, a pripadnici Gurkhi imaju početnu plaću od 1000 britanskih funti (oko 9 tisuća kuna) i zagarantiranu britansku mirovinu. Gurkha ratnici prepoznaljivi su po svojim vijugavim khukuri noževima, a smatraju se jednim od najsnažnijih vojnih postrojbi na svijetu. Britanske Gurkhe sudjelovale su u mirovnim misijama u Afganistanu, Bosni i Sierra Leoneu, a elitna su jedinica i u indijskoj vojsci, singapurskoj policiji i osobnoj straži sultana od Bruneja.