Agra i Gwalior, ali prije svega Taj Mahal

Mnogi kažu da je Agra najizazovniji indijski grad za strane turiste zbog nevjerojatne koncentracije vozača rikši, neslužbenih vodića, prodavača suvenira i svih ostalih koji žele izvući koju rupiju iz vašeg novčanika. Samim time što ste bijelac za njih znači da ste puni love. U to sam se uvjerio na svom putu od željezničkog kolodvora do Tajganja, još jedne indijske backpackerske enklave, gdje su me okružili već na samom izlazu iz vlaka, pa još većim intenzitetom kod izlaza iz kolodvora od kuda je zadnji odustao od nagovaranja tek nakon što me pratio dobrih 300 metara. Do Tajganja je bilo oko sat vremena hoda, a svaka druga rikša se zaustavila da provjeri da li trebam prijevoz i da li sam stvarno siguran da ga ne trebam. Kada sam već bio blizu Tajganja (područja odmah uz južni ulaz u Taj Mahal) navalila je cijela horda prodavača suvenira i turističkih tura, a najgora su bila djeca koja te vuku za ruku, bez obzira što ih ignoriraš. Kada sam napokon ušao u labirint uličica u Tajganju i krenuo gledati natpise hotela na fasadama, lešinari su opet nanjušili krv i krenuli mi nuditi "najbolji", "najjeftiniji", "s najboljim pogledom" i sav drugi "naj" smještaj od kojeg bi dobili proviziju što su me doveli kod njih, a tu bi proviziju, naravno, zaračunali meni. Srećom da znam te fore i ne nasjedam na njih, jer sam samo malo dalje, u jednoj mirnijoj uličici, našao India Inn guest house gdje sam od simpatične ekipe na recepciji na kraju dobio jednokrevetnu sobu, puno bolju od one u Amritsaru, za istu cijenu od 250 rs.

Još jedan indijski "biser" na cesti od kolodvora do Tajganja.

Naravno da turisti u Agru dolaze prije svega zbog jedne od najljepših i najpoznatijih građevina na svijetu - Taj Mahala. Ja sam, međutim, bio preumoran od puta da bi već prvi dan otišao do njega, a drugi dan je u planu cijelodnevni izlet u Gwalior, tako da bi ga vidio tek treći dan boravka u Agri. To bi ipak bilo malo pretjerano pa sam odlučio otići na kasni ručak u restoran koji je na internetu hvaljen zbog prekrasnog pogleda na Taj Mahal. 

Prvi susret s Taj Mahalom s terase restorana Saniya palace.

Sada mi je srce na mjestu pa se mogu posvetiti Gwalioru. S obzirom da je željeznički kolodvor udaljen 7 km od hotela prvi put od kada sam u Indiji odlučio sam uzeti rikšu. Nije bio problem naći je, a i cijena je bila odlična - samo 40 rupija, što je zamjena za sat vremena hoda do tamo. Jutarnji vlak za Gwalior je kasnio desetak minuta u polasku, ali čak 50 minuta u dolasku, što mi je poremetilo planove jer je utvrda u Gwalioru ogromna, a vrijeme koje sam imao na raspolaganju neočekivano se smanjilo za sat vremena. Utvrdu u Gwalioru je teško smjestiti u neko vremensko razdoblje jer su i prije izgradnje zidina na brdu postojali razni hramovi, npr. Teli ka Mandir iz 8. stoljeća ili hram Sasbahu iz 9. stoljeća, ali je utvrda atraktivna zbog zanimljivih prostorija i obojanih tornjeva Man Singh palače s kraja 15. stoljeća. Pokraj sporednog ulaza u utvrdu mogu se vidjeti i dva niza skulptura 24 velika džainistička učitelja uklesanih u strme litice. Zanimljivo je i da je veliki dio utvrde praktički zatvoren za javnost jer se njome koristi privatna škola Scindia, zbog koje je vjerojatno postavljena i ova, u najmanju ruku čudna tabla:

Što li je autor htio reći?

Tornjevi palače Man Singh.

Doljnji niz skulptura džainističkih učitelja.

Vratimo se ponovo na Agru i Taj Mahal. Agra (1,4 milijuna stanovnika) je osnovana 1501. godine, leži na obalama rijeke Yamuna, a svoj procvat doživjela je u 17. stoljeću kada su sagrađeni Crvena utvrda, Taj Mahal i brojni mauzoleji. U to je vrijeme bila i glavni grad Mogulskog carstva. Toliko o povijesti. :-)

Priču o izgradnji Taj Mahala vjerojatno svi znaju: Shah Jahan izgradio ga je u spomen na svoju treću ženu, Mumtaz Mahal, koja je umrla prilikom poroda njihovog 14. djeteta 1631. godine. Sljedeće godine započela je gradnja mauzoleja, a nakon završetka radova, Shah Jahana je zarobio vlastiti sin Aurangzeb te je ostatak života proveo u zatvoru u utvrdi, 2 km od Taj Mahala. Nakon njegove smrt 1666. godine, pokopan je uz svoju voljenu ženu.

Ono što vjerojatno ne znate jesu dvije zanimljive legende povezane s izgradnjom Taj Mahala, iako niti za jednu nema čvrstih dokaza: prva kaže da je Shah Jahan naredio da se svim radnicima odsjeku ruke, kako nikada više ne bi mogli sagraditi tako lijepu građevinu, dok druga kaže da je nakon izgradnje Taj Mahala krenula izgradnja „negativa“ te građevine od crnog mramora na suprotnoj obali rijeke, međutim, projekt je prekinut zbog zarobljavanja od strane Aurangzeba. 

Ulaznica za Taj Mahal je daleko najskuplja ulaznica za neku turističku atrakciju u cijeloj Indiji i košta čak 750 rs (za Indijce je cijena 20 rs), a prije par mjeseci su ipak odustali od najavljenog poskupljenja na ravno 1000 rs. Pozitivno je da se novac prikupljen na taj način troši prije svega na očuvanje bijelog mramora, kojeg kisele kiše i motorni plinovi neprestano uništavaju. Gradska uprava je zbog toga uvela zabranu prometa za sva vozila u krugu od nekoliko stotina metara oko Taj Mahala, osim za rikše koje voze na plin (LPG) i električna vozila koja prevoze turiste koji nisu u stanju hodati, a takvih je stvarno puno. Otišao sam pogledati Taj Mahal iz svih mogućih kutova prije nego odlučim ići u kompleks ili ne. Cestica koja uz istočne zidine vodi do rijeke Yamune pruža zadovoljavajući pogled iz dobrog kuta, kod zapadnih zidina sam našao jedno uzvišenje koje ipak nema toliko dobar pogled, ali je zato odlazak do parka Mehtab bagh bio pun pogodak jer se isti nalazi na drugoj obali rijeke, ali u istoj ravnini kao Taj Mahal. Prvi put sam ga posjetio netom prije zalaska sunca, a drugi put usred dana, ali tada je smog onemogućavao dobar pogled (i disanje). Moram reći da građevina na slikama izgleda manja nego u stvarnosti, ali je zato jednako lijepa. Ono što me jako razočaralo je činjenica da Taj Mahal po noći nije osvjetljen (?). Slijedi par slika iz raznih pozicija:

Pogled s obale rijeke do koje se dođe s istočne strane zidina.

Pogled s uzvisine pokraj zapadnih zidina.

Pogled iz sredine parka Mehtab bagh.

Pogled s istočne strane parka.

Dalje od ovog mjesta se ne može jer bodljikava žica iza mene sprječava ljude da slobodno šetaju obalom rijeke.

Naravno, Agra nije samo Taj Mahal. Na putu prema parku Mehtab bagh, na drugoj strani rijeke, nalazi se Itimad-ud-Daulah, prva grobnica sagrađena od bijelog mramora i prva grobnica na obalama Yamune, u kojoj je sahranjen djed od Mumtaz Mahal iz gornje priče. Tu grobnicu često zovu "Baby Taj", iako ne znam zašto, ali ju se u svakom slučaju isplati posjetiti zbog njezine ljepote.

Grobnica Itimad-ud-Daulah (početak 17. stoljeća).

Detalj s vanjskog zida grobnice.

Izgradnju Crvene utvrde započeo je mugalski vladar Akbar 1565. godine, dok ju je njegov unuk Shah Jahan oplemenio izgradnjom nekoliko palača od bijelog mramora, čime utvrda nije više imala isključivo obrambenu funkciju. Ironično, jedna od tih udobnih palača kasnije je postala zatvor u kojem će ga do smrti držati zatočenim vlastiti sin Aurangzeb. Vanjski zidovi utvrde visoki su čak 20 metara, dugački 2,5 km, a utvrdu je svojedobno okruživao i kanal s krokodilima. Nažalost, danas je oko dvije trećine utvrde zatvoreno za javnost jer ju koristi indijska vojska, ali je čak i ta preostala trećina dovoljna da iz utvrde izađete puni dojmova.

I za kraj javljanja iz Agre imam vam za ispričati tri kratke priče:
1. Taj Mahal
Kada sam drugi put otišao do parka preko puta Taj Mahala, imao sam namjeru uzeti čips, sjesti na klupu i uživati u pogledu. Međutim, to mjesto je bilo krcato uniformirane djece pa sam prvo pitao njihovog učitelja da li mogu sjesti pokraj njih. On je pristao i taman kad sam sjeo i bio spreman opustiti se, okružilo me tridesetak školaraca, tako da nisam vidio ni rijeku, a kamoli Taj Mahal. Učitelj je onda prozivao jednog po jednog učenika koji su mi recitirali pjesmice na hindu i engleskom. Nakon desetak minuta psihičkog zlostavljanja, učitelj me pozvao da posjetim njihovu školu. Znao sam da je nekulturno odbiti pa sam im rekao da za 2 sata imam vlak za Delhi. Deset minuta kasnije napokon su otišli, kad eto do mene sjeda stražar koji pazi da ljudi ne idu preko bodljikave žice i krene postavljati uobičajena pitanja: od kuda sam, čime se bavim, koliko djece imam itd. Čim ga je netko nazvao na mobitel, iskoristio sam priliku i otišao, ostavivši uživanje u Taj Mahalu za neka druga vremena.
2. Mjenjačnica
Do sada sam u Indiji 3 puta mijenjao po 100 eura u mjenjačnicama i za to sam dobivao između 8230 i 8280 rs. U Agri sam ostao na zadnjih 2000 rs pa sam išao provjeriti koliki je tečaj, tj. da li da promijenim sada ili za par dana. Ušao sam u prvu mjenjačnicu i objasnio da me zanima čisto informativno koliko se dobije. Tip mi kaže 8300 rs, ja se zahvalim i krenem prema izlazu. Tip me pozove i kaže: u redu, dat ću ti 8350 rs, ako promijeniš sada. Nisam puno razmišljao. Jedino mi je sada žao što nisam znao ranije da se i oko tečaja treba cjenkati. Samo sam trebao reći "ne" i automatski bi dobio 50 rs više.
3. Rikša
Dva puta sam u Agri koristio rikšu. Oba puta od Tajganja do željezničkog kolodvora udaljenog 7 km, s tim da sam jednom dogovorio cijenu od 40 rs, a drugi put 50 rs. Na odlasku iz Agre prema Khajurahu pitao sam jednog vozača za koliko bi me odveo do kolodvora. On kaže: sto rupija! Pokušavam mu objasniti da je to nerealna cijena i kažem koliko sam plaćao do sada. On se malo namrgodi i kaže: ok, 80 rupija, ali to je cijena za Indijce! Rekao sam ne i nastavio hodati još 5-6 minuta kada se pokraj mene zaustavio drugi vozač rikše. Rekao sam mu odredište, on je ponudio da me odveze do tamo za 40 rs, ja sam mu kontrirao sa 30 rs, na što je i pristao. Poučak: ne treba pod svaku cijenu ići s prvom rikšom koja naiđe, ali ako ne znaš realnu cijenu tražene relacije, sigurno će te opelješiti.