Preporuke za kraj

Došli smo napokon i do zadnjeg poglavlja ovog bloga, čije se pisanje proteglo na cijelih deset mjeseci, od rujna 2013. godine do lipnja 2014. godine. Ja se nadam da ste svi uživali u čitanju tekstova koji su, prema mojoj zamisli, trebali biti i informativni i zabavni. Ima puno slika jer su one najbolji način da vam dočaram stvarnu atmosferu ove prelijepe i neobične zemlje pune kontrasta. U početku mi je pisanje bilo pravo zadovoljstvo, ali vam moram priznati da mi je s vremenom, negdje oko Nove godine, to počelo predstavljati sve veći teret i obvezu. Zato mi je teško reći da li sada osjećam olakšanje ili mi je žao što je stvarno sve gotovo. U svakom slučaju, za kraj sam sastavio neku vrstu Top liste koja predstavlja moju preporuku svim budućim putnicima u Indiju i Nepal. Pa krenimo redom:

Najzanimljiviji gradovi:

1. Kathmandu - glavni grad Nepala ima sve: povijesnu baštinu na svakom koraku, noćne klubove na Thamelu, zapadnjački tip dućana i pekara, ali i beskrajan broj domaćih štandova i dućana na otvorenom koji nude sve najbolje što Nepal pruža. Danima možete lutati ulicama starog grada ili otići do periferije i uživati u tišini budističkih stupa ili promatrati kremacije sljedbenika Hinduizma. Od tuda možete odletjeti helikopterom do Mt. Everesta ili malim avionom do Lukle od kuda kreće trekking do baznog kampa. Zaista za svakog ponešto.

2. Varanasi - možda nije toliko sveobuhvatan kao Kathmandu, ali u Varanasiju osjećate neku snažnu energiju koja se skuplja na obalama rijeke Ganges. Tisuće i tisuće hodočasnika pjeva zavjetne pjesme dok puni nade prilaze svetoj rijeci koja će im ostvariti životni cilj - oslobođenje od ciklusa ponovnog rađanja koje nosi samo brige i patnju. Sjednite na neki od stotinu gatova i jednostavno promatrajte - možete provesti sate i sate i neće vam dosaditi. A ako želite pustolovinu, uđite što dublje u ulice starog grada i jednostavno lutajte. Iza svakog ugla naći ćete nešto zanimljivo, bilo to lijepo ili gadljivo.

3. New Delhi - glavni grad Indije ima dva lica: stari i novi dio grada, tj. Old Delhi i New Delhi. Da biste doživjeli pravu Indiju morate krenuti u Old Delhi i prošetati njegovim uskim prenapučenim ulicama pretvorenim u jednu veeeeliku prodavaonicu svega i svačega. Naoružajte se strpljenjem jer je intenzitet motornog i pješačkog prometa nevjerojatan. U New Delhiju imate prekrasne avenije pune drvoreda i uređenih parkova, kolonijalnih palača i modernih hramova. A u samom centru, pokraj glavnog željezničkog kolodvora, nalazi se Paharganj - backpackerska enklava ili grad u gradu. Iz njega zapravo niti ne morate izlaziti jer ćete u krugu od 500 metara zadovoljiti sve svoje potrebe - koje god one bile.

Najzanimljivija naselja:

1. Hampi - u centralnom dijelu Dekanskog poluotoka, ovo se malo selo nalazi na području nekadašnjeg središta moćnog Vijayanagar kraljevstva. Povijesne ruševine razbacane su kilometrima oko Hampija, ali ono najbolje je napravila sama priroda - okrugle stijene koje su razbacane krajolikom koliko pogled seže. A popnete li se na neko od brojnih brda koja okružuju Hampi, bit ćete nagrađeni najboljim pogledom u cijeloj Indiji! Uz sve to, Hampi je mjesto gdje ćete napuniti baterije za nastavak putovanja jer je tako opuštajuću atmosferu teško doživjeti na nekom drugom mjestu.

2. Kanyakumari - smješten na krajnjem jugu Indije, ovaj je gradić zanimljiv prije svega zbog svoje pozicije - južnije od njega nema više ničega. Sunce ovdje izlazi iz mora i zalazi u more. Vjetar koji tamo konstantno puše dobro će vas razbistriti, a moći ćete se pohvaliti i da ste u istom trenutku imali pogled na čak tri svjetska mora - Indijski ocean, Bengalski zaljev i Arapsko more. 

3. Pushkar - ovaj mali gradić u pustinji Radžastana smješten je oko malog jezerca koje je jedno od najsvetijih mjesta za Hinduse. Pa ipak, Pushkar djeluje prilično mirno i opuštajuće, osim kada na njegov poznati sajam nahrle deseci tisuća deva i konja i stotine tisuća ljudi. Tu je i nekoliko brdašaca s kojih imate prekrasan pogled na okolni teren.

Najljepše utvrde:

1. Mehrangarh u Jodhpuru - iako sam dugo razmišljao koja bi utvrde mogao staviti na ovaj popis, prvo mjesto je odavno bilo osigurano za biser Jodhpura. Utvrda Mehrangarh je bez premca najimpresivnija utvrda u Indiji, zemlji krcatoj utvrda. Kad se nađete u podnožju Mehrangarha, osjetite strahopoštovanje prema toj grdosiji koju su majstori svog zanata nekako "ugradili" u postojeću stijenu koja se diže iznad ovog grada u Radžastanu. A tek pogled s vrha na plavo obojane kuće starog grada... Prekrasno, a pritom još i besplatno.

2. Utvrda u Jaisalmeru - jedan od rijetkih primjera gdje u povijesnoj utvrdi još uvijek žive ljudi. Ne mislim da kraljevsku obitelj, nego na 3 tisuće ljudi svih kasti i zanimanja koji će vam boravak u tzv. Zlatnom gradu učiniti nezaboravnim. Nema puno mjesta na svijetu gdje za nekoliko desetaka kuna možete noćiti u samim zidinama veličanstvene utvrde sagrađene od pijeska! Da, od pijeska, ali ipak malo čvršćeg od onog s plaže.

3. Golconda u Hyderabadu - prije podizanja simbola Hyderabada, zanimljivog Charminara, sjedište sultanata bila je utvrda Golconda. A ona se nalazi desetak kilometara izvan grada, na brežuljku okruženom dvostrukim zidinama i ispunjenom brojnim, napola srušenim palačama. Pogled s vrha na cijeli kompleks ukazuje na nekadašnju veličinu i značaj ovog lokaliteta. 

Najimpresivniji hramovi:

1. Akshardham u New Delhiju - iako je praktički nemoguće prošvercati foroaparat u ovaj kompleks zbog višekratne kontrole redara, mislim da će mi njegova slika, unatoč tome, zauvijek ostati u sjećanju. Teško je zamisliti da je nešto tako impresivno djelo ljudskih ruku. Toliko rezbarija, gravura, detalja, simbolizma i nevjerojatne estetike na jednom mjestu moguće je naći jedino preko rijeke Yamuna - u hramu Akshardham.

2. Hram Sunca u Konarku - ogroman hram u središtu manjeg kompleksa koji se nalazi usred ničega. Nekoliko desetaka kilometara od Purija, ovaj je hram simbol cijele Indije zahvaljujući stiliziranom kotaču koji je nalazi na indijskoj zastavi. Sedam kamenih konja "vuče" masivan hram u obliku bojnih kola u čijem se podnožju nalazi spomenutih 24 kamenih kotača visine oko dva metra. 

3. Hram Sri Menakshi u Maduraiju - najveći hram južne Indije nalazi se u Maduraiju, a njegovi bogato ukrašeni gopurami nadaleko su poznati. Rijeke ljudi slijevaju se u ovaj dvojni hram, čiji pravokutni kompleks skriva labirint mističnih mračnih prolaza gdje vas iza svakog ugla čeka neko iznenađenje. 

Najljepše palače i mauzoleji:

1. Taj Mahal u Agri - iako nisam bio unutar kompleksa, sasvim je jasno da je Taj Mahal prekrasna građevina pa makar je vidio samo izvana. Puno je veća nego što mi je izgledala na televiziji, ali jednako lijepa, dok je jedino razočarenje bilo to što nije osvijeteljena tijekom noći.

2. City palace u Udaipuru - ogromna bijela palača unutar koje se nalazi mnogo interesantnih građevina i muzeja, ali i uređenih parkova i vrtova. Polazna točka za vožnje brodićem po jezeru Pichola.

3. Maharadžina palača u Mysoreu - kao i cijeli Mysore, Maharadžina palača je tadođer bila ugodno iznenađenje. Uređene cvijetne gredice i mnoštvo ukrasnih predmeta i hramova unutar ovog kompleksa okružuje samu palaču koja je remek-djelo estetske arhitekture.

4. Vazirov mauzojlej u Junagadhu - sumnjam da je puno stranaca vidjelo ovu lokaciju koju čine tri prekrasne zgrade: zeleno-bijela džamija, Mahabat Maqbara i Vazirov mauzolej. Prekrasna arhitektura koja podsjeća na dvorce iz bajke pune spiralnih tornjića i kupola svih veličina i oblika. Pravi raj za oči.

Najzanimljiviji lokaliteti:

1. Krater Lonar - događaj koji je stvorio ovu prirodnu atrakciju dogodio se prije više milijuna godina, a u njemu možete uživati kada god poželite maknuti se od ludila indijskih ulica. Izoliran i izvan uobičajenih turističkih ruta, ovaj krater se jednostavno mora posjetiti zbog pogleda koji puca s njegovog vrha, kao i zbog netaknute prirode uz obale jezera. Stari hramovi, priroda i divlje životinje, a nigdje ljudi - jako rijetko u Indiji.

2. Kompleks spilja u Ellori - kilometarska litica poslužila je u davno vrijeme ljudima kao teren za stvaranje fascinantnog kompleksa uklesanih i isklesanih spilja i prolaza koji su Hindusima, Budistima i Džainistima služili kao mjesta za štovanje svojih božanstva. Tu se nalazi i hram Kailas koji je najveći umjetni monolit na svijetu!

3. Monolitna stijena u Bhongiru - za razliku od hrama Kailas iz gornje priče, ovdje se radi o prirodnoj monolitnoj stijeni koja se poput jajeta uzdiže iz zemlje iznad gradića Bhongir. Interesantnog izgleda, ova stijena je bila i utvrda zbog čega se mnoge prostorije nalaze i u njezinoj unutrašnjosti. O lijepom pogledu s vrha ne trebam niti pričati. Poput kratera u Lonaru, i ova lokacija rijetko viđa strane turiste.

4. Kompleks hramova u Khajurahu - iako su hramovi u Khajurahu prije svega poznati po svojim erotskim prizorima, bili bi prekrasni i da njih nema. U potpunosti izrezbareni hramovi nalaze se u malom mirnom selu i prava je uživancija šetati uređenim puteljcima, čitati opise hramova na postavljenim tablama i promatrati statue na njihovim pročeljima.

5. Hram u Konarku - već spomenut nešto ranije, ovaj se hram ne smije propustiti zbog svoje grandioznosti, ljepote i simbolizma.

Spiritualna mjesta:

1. Lumbini - malo selo Lumbini bazar pretvoreno je u centar Budizma. U ogromnom kompleksu punom budističkih manastira nalaze se i ruševine hrama Maya Devi, gdje se prije više od 2500 godina rodio Buda. Unutar hrama označeno je mjesto njegovog rođenja, a tamo sam proveo desetak minuta u miru i tišini, promatrao ostatke i upijao pozitivnu energiju kojom to mjesto zrači.

2. Golden temple u Amritsaru - najsvetije mjesto Sikha spoj je elegancije i duhovnosti. Prekrasne bijele zgrade okružuju pravokutno jezero u čijem se centru nalazi Zlatni hram, dok vas cijelo vrijeme prati lagana muzika iz zvučnika.

3. Varanasi - rijeka Ganges je strašno prljava, ali snaga vjere koja Hinduse tjera prema njezinim obalama je ogromna. Možete satima promatrati hodočasnike kako se u stanju transa oplahuju njezinom vodom ili puni vjere obavljaju puju, molitvu svojim božanstvima i pritom upaljene svijeće puštaju u sumrak niz rijeku.

Najljepša priroda:

1. Hampi - okrugle stijene porazbacane svuda naokolo ovog malog sela čine to mjesto idealnim za duge lagane šetnje ili malo zahtjevnije uspone na okolna brda. Osim toga, tu je neobično čista rijeka i brojne plantaže banana, kokosovih palmi i riže. Prekrasno!

2. Munnar - nepregledne nasade čaja morate vidjeti svojim očima da biste vjerovali da ih zaista može biti toliko mnogo. Oko ovog planinskog gradića naći ćete i brojne vodopade, jezera, guste šume i prekrasne vidikovce, što ga čini jednim od omiljenih izletišta Indijaca.

3. Lonar - kao što je već rečeno, krater pokraj sela Lonar atrakcija je sam po sebi, ali on je i dom brojnim životinjama, prije svega pticama, čije glasanje vas prati cijelim putem oko jezera.

Najbolji vidikovci:

1. Dhulikhel - čuo sam da je pogled na Himalaju još lijepši iz Damana, ali je zbog pristupačnosti puno jednostavnije otići do Dhulikhela, gradića udaljenog nekoliko desetaka kilometara od Kathmandua. Osim pogleda na jug gdje ćete vidjeti brojna brdašca, pitoreskna sela i kultivirane oranice, prema sjeveru se proteže najviše gorje na svijetu - moćna Himalaja. Za vrijeme najbistrijeg jutra možete, navodno, u daljini vidjeti i sam vrh svijeta, Mt. Everest, ali je meni bio dovoljan i pogled na 7-tisućnjake da pun dojmova napustim ovaj vidikovac.

2. Brdo Matanga kod Hampija - puno je brda oko Hampija, ali ovo pruža prekrasan pogled na sve strane svijeta. Iz ptičje perspektive možete uživati u pogledu na hram Virupaksha i dugačku ulicu Hampi bazar, susjedna brda, rijeku i povijesne ruševine raštkane svugdje oko vas.

3. Pokhara - kao i u Dhulikhelu, i u ovom nepalskom gradu možete uživati u pogledu na Himalaju i to na jednu od najpoznatijih planina iz tog lanca - Annapurnu. Išli na brdo Sanangkot ili do World Peace Pagode, iz visine ćete promatrati prekrasno jezero Phewa i Pokharu, kao i okolna sela i šumom prekrivena brda.

Najbolja mjesta za trekking:

1. Pokhara - osim gore spomenutih vidikovaca, ovaj je grad polazna točka za višednevne, pa čak i višetjedne ture oko Annapurne ili neke druge planine u blizini. Deseci agencija rado će vam organizirati sve što je potrebno za taj pothvat, a opremu možete kupiti ili iznajmiti u brojnim dućanima specijaliziranim za trekking.

2. McLeod Ganj - puno je šetnica napravljeno oko ovog malog mjesta u podnožju indijskog dijela Himalaje, a za one zahtjevnije u blizini se nalazi polazna točka za duže trekking rute do snijegom prekrivenih planina.

3. Planina Girnar - iako se ne radi o klasičnom trekkingu, uspon na ovu planinu je dobra vježba za buduće uspone. Napravljene prvenstveno za hodočasnike, deset tisuća stepenica bit će dobar test za vaše noge i psihu. Dodatnih deset tisuća stepenica nizbrdo nećemo niti računati.

Najbolja mjesta za zabavu i odmor:

1. Goa - možete reći da je Goa previše komercijalizirana i ne biste pogriješili, ali ono što ta mala državica nudi je upravo ono što vam treba za pravi odmor. Toplo more s cijelogodišnjom temperaturom između 27 i 30 stupnjeva, duge pješčane plaže, kafići i restorani uz more, jeftino pivo i prekrasna priroda. I sve to dok u Europi traje zima.

2. Pokhara - mirno planinsko jezero s lijepom šetnicom na čijoj se obali nalazi dio grada pod nazivom Lakeside koji je ispunjen kafićima, restoranima i noćnim klubovima s pristupačnim cijenama hrane i svih vrsta alkoholnih pića. Odlično mjesto za boravak s pravom ekipom, posebno ako ste ljubitelj adrenalinskih sportova.

3. Kathmandu - zbog broja stranaca koji se u večernjim satima mogu naći na ulicama Thamela, mogli biste na trenutak pomisliti da se nalazite u nekom europskom gradu. Ali samo na trenutak, jer ovaj je grad užitak istraživati pješke, lutati njegovim ulicama i otkrivati tipične nepalske prizore. Na kraju se uvijek možete vratiti u Thamel gdje ćete bez problema naći ugodno mjesto za popiti pivu ili noćni klub u kojem ćete se nauživati uz ritmove po želji.

4. Diu - s nešto hladnijim morem od onoga u Goi, ovaj mali otočić južno od Gujarata upravo je suprotno od Goe, barem što se komercijalizacije tiče. Srećom, tu su i dalje jeftina piva, duge prazne pješčane plaže, ali s nešto manje restorana i kafića. Međutim, ako ste u dobrom društvu, zabava je zagarantirana.

5. Mamallapuram - ovo malo mjesto južno od Chennaija dobra je baza za otkrivanje zanimljivih lokaliteta u njegovoj okolici, ali i za opuštanje u backpackerskoj enklavi oko ulice Othavadai, koja je ispunjena restoranima i kafićima kombiniranog zapadnjačko-indijskog interijera. Tu su i pješčane plaže, kao i lijepi park s povijesnim iskopinama za laganu šetnju na jakom suncu.

Novac, čepovi i slikanje

Slijedi još nekoliko pričica iz Indije:

1. Kao što možete vidjeti s lijeve strane, tečaj indijske rupije je između 9 i 10 kuna, a radi lakšeg računanja ja sam 100 rupija računao kao 10 kuna pa sam tako vrlo lako saznao koliko nešto košta u našoj valuti. Više puta su me Indijci koje sam upoznao pitali da li im mogu pokazati našu novčanicu, ali nisam imao niti jednu sa sobom. Uvijek bi pitali i koliki je omjer kune u odnosu na rupiju, a da pojednostavim, rekao sam da je omjer 1:10. Oni bi rekli da to nije toliko loše, barem u odnosu na dolar ili euro, i da bi se dalo živjeti kod nas. Meni su se svaki puta javljali upitnici iznad glave nakon konstantnog ponavljanja takve konstatacije. I onda mi je sinulo! 
Ako oni kod kuće (u Indiji) plaćaju kruh 20 rupija, to njima znači da je kruh u Hrvatskoj 20 kuna, a u Njemačkoj 20 eura! S obzirom da je omjer naše i njihove valute 1:10, to znači da bi morali imati 200 rupija da bi u Hrvatskoj kupili kruh. Provjerio sam tu teoriju na sljedećem Indijcu koji me pitao isto pitanje i njegov odgovor mi je to potvrdio, prije svega zato šta je rekao da bi teško mogao živjeti u Europi, ali da je u Japanu već vrlo prihvatljivo! Odmah sam provjerio tečaj japanskog jena i eto potvrde - 1 rupija vrijedi 1,70 jena. Dakle, u Japanu bi, po njihovom shvaćanju svijeta i kretanja tečaja valute, kruh koštao 11 rupija (20 jena), što je još i jeftinije nego u Indiji. Samo zbog vlastite znatiželje išao sam provjeriti koliko zapravo košta kruh u Japanu i došao do cijene od 180-200 jena, što je desetak puta skuplje nego što to Indijci misle. Da li je razlog takvog shvaćanja odnosa valuta u tome što rupija nije kovertibilna valuta ili je u pitanju nešto drugo, stvarno ne znam. Većina Indijaca s kojima sam pričao (zapravo, svi osim jednog) nikada nije putovala izvan svoje zemlje, tako da i to može biti objašnjenje takvog načina razmišljanja koje je u svakom slučaju zanimljivo, ako već ne jedinstveno.

Neke od novčanica indijskih rupija (fali ona od 20 rs).

2. Postoji još jedna specifičnost koju će većina turista primjetiti već nakon par dana provedenih na ulicama indijskih gradova. Indijci imaju nevjerojatan talent za blokiranje svih mogućih prolaza - na cesti, na pješačkim zonama ili stepeništima, njima je svejedno. Ako uzmem u obzir samo zadnjih par gradova na mojem putu, odmah ću se prisjetiti nekoliko situacija gdje su me doveli do ludila:
- u Junagadhu, gradu gdje se nalazi ona sveta planina s 10 tisuća stepki, nalazi se i utvrda u kojoj je jedno usko stepenište koje vodi na gornji kat. Stajao sam u redu koji se formirao kako bi se ljudi spustili s gornjeg kata jer nema mjesta za mimoilaženje. Ljudi su se spustili, a mi smo krenuli gore i na sredini stepeništa naišli na čep. Počeli smo se lagano pomicati i kad sam napokon stigao do vrha vidio sam nekoliko ljudi kako priča na samom vrhu stepenica, blokirajući na taj način prolaz. Okrenuo sam se minutu kasnije i vidio ih da i dalje pričaju, ali im se pridužilo još dvoje ljudi koji su napravili još veću gužvu. I kao u svim sličnim situacijama, nikoga nije bilo briga: Indijci šute i pokušavaju se probiti kroz tu raspričanu grupu, a ja gledam i ne vjerujem.
- u istom gradu sam čekao i autobus za Udaipur, što je inače bila moja najduža vožnja autobusom u Indiji u trajanju od 14 sati. Kako je autobus kasnio, morao sam otići do javnog wc-a, a opće poznata je stvar kako oni izgledaju - smrad i prvljavština posvuda. Ušao sam unutra, obavio svoje (ono kraće) i pokušao izjuriti van zadržavajući zrak i preskačući lokve pišake. Kad ono - novi čep. Tri dečka pričaju na izlaznim vratima. Par metara dalje već je čišći zrak, koliko je to u Indiji moguće, ali oni su odlučili zaustaviti se na izlaznim vratima javnog wc-a. Došao sam do njih, rekao im da se ispričavam, ali da moram proći, na što se jedan malo pomaknuo, tek toliko da prođem ja, ali ne i moja torba koja ga je zakačila. Samo sam mu odmahnuo u znak isprike i odjurio van. 

Autobusni kolodvor iz gornje priče, wc nažalost nisam slikao i sada mi je stvarno žao zbog toga.

- stigao sam u Udaipur i krenuo pješke od autobusnog kolodvora do centra grada, udaljenog pola sata. Najkraći put je vodio kroz uske uličice starog grada. Kroz nju prolazi masa pješaka i samo malo manje motora i rikši. I onda se tu našao jedan auto koji je blokirao prolaz. Stvar se mogla relativno brzo rješiti da je bilo malo razumijevanja drugih vozača koji su u stanju lakše manevrirati, ali oni (uglavnom motoristi) su se na silu pokušavali ugurati u najmanji slobodan prostor sve dok se više nitko nije mogao maknuti. Na istom mjestu sam zbog toga čekao 2-3 minute jer nisam mogao ići ni naprijed ni nazad, totalno okružen budalama. Vozači su počeli trubiti, a pješaci se derati i to je bio prvi i zadnji put da se netko pobunio zbog nepotrebnog stvaranja gužve. Više ni ne znam kako se to pokrenulo, ali ta scena mi se još para dana vrtila u glavi.
- sjetio sam se i situacije ispred hotela u Junagadhu gdje nam je ulaz u hotel bio blokiran jer je netko parkirao motor vodoravno uz cestu, taman da u potpunosti zapriječi ulaz pa sam tako ostao vani i čekao kada će se vozač pojaviti. Nije se pojavio pa sam otišao na ručak. :-)
Uglavnom, ovo se priče iz samo dva manja grada na mom putovanju pa možete zamisliti koliko sam vremena proveo u čepovima u tih stotinjak dana, posebno u onim većim milijunskim gradovima.

3. Ne znam da li sam to već negdje spominjao, ali jako često su me Indijci pitali da li znam nekog glumca iz Bollywooda ili nekog igrača kriketa. Kada bih rekao da ne znam, ostali bi malo začuđeni i onda razočarano počeli objašnjavati kako je taj kojeg su spominjali najbolji, najpopularniji ili najblabla glumac ili igrač kriketa u Indiji. S druge strane, znaju jako puno o glumcima iz Hollywooda, a kada bi im rekao da je u mojoj zemlji nogomet na prvom mjestu i da kriket ne igra nitko, poneki bi me pitao koji je poznati nogometaš iz Hrvatske. U Egiptu su prije par godina svi znali za Šukera - u Indiji nitko, ali je zato jedan dečko čuo za Modrića i zna da igra u Realu. Eto, neka se i to zna. :-)

4. Ova priča je dosta zanimljiva i mogla bi biti dobro upozorenje vama koji imate namjeru posjetiti ovu zemlju. Indijci ne znaju slikati! Svi imaju fotoaparate ili češće mobitele s fotoaparatom i svi se obožavaju slikati i stalno se uslikavaju u različitim pozama i na različitim mjestima na kojima se ja nikada ne bih slikao, ali kada god bi nekog Indijca pitao da li me može uslikati, slika bi bila očajna. Ne radi se tu o kvaliteti slike same po sebi, a ona nije sjajna s obzirom da sam svih 8500 fotografija uslikao s kineskim smartphoneom marke THL, nego se radi o tome da slika ili nije centrirana ili se ne vidi dio građevine ispred koje se slikam ili mi se ne vidi desna strana tijela i slične stvari.
Kada sam shvatio da se takve stvari konstantno ponavljaju već je bilo kasno, ali sam za svaki slučaj počeo tražiti strane turiste da me uslikaju jer sam izgubio povjerenje u Indijce. I slike su odjednom bile dobre, upravo onakve kakve sam želio da budu i na što sam upozorio ljude koji me slikaju - da na slici nisam toliko važan ja, koliko ono ispred čega se slikam. Stranci su to shvatili, ali Indijci nisu. E sada, da bi shvatili o čemu pričam, tu vam je par primjeraka fotografija koje su napravili Indijci, a koje sam počeo skupljati tek kada sam shvatio koliko su loše pa kolekcija, nažalost, nije velika :-)

Jedan od mnogih primjera kada su držali prst na objektivu.

Ovakve slike su bile najčešće, ali sam ih većinu obrisao istog trena. Dakle, nisam važan ja, nego zgrada iza mene, a ona se ne vidi cijela, niti razumijem čemu ovaj nagib. 

Ajde, svakom se može dogoditi da klikne bez namjere. :-)

Ovdje ne držim palac gore u znak odobravanja, nego mu objašnjavam da slika vrh brda s hramom, a ne samo nas dvoje.

Ovo je slikao Indijac, uz moju napomenu da uslika i cijelo brdo iza mene

Kada je Indijac otišao, pričekao sam stranca i pitao ga isto - razlika je očita.

A ovo nisam ja, nego jedan od nekoliko Indijaca koji su krivo shvatili moju molbu da me uslikaju pa su stali da ja uslikam njih. :-)

Junagadh i planina Girnar

Junagadh je grad od nekih dvjestotinjak tisuća stanovnika koji se sigurno ne bi našao na mojem popisu da nisam saznao za planinu Girnar u njegovoj neposrednoj blizini. Nakon svega mogu reći da grad zaslužuje veću pažnju turista, barem veću od ovih četiri-pet koliko sam ih vidio u dva puna dana provedena u tom gradu. Junagadh (doslovno značenje: stara utvrda) se razvio oko utvrde Uparkot, koju je vladar Chandragupta izgradio 319. godine p.n.e., iako je nakon toga mnogo puta nadograđivana. Povjesničari kažu da je utvrda bila pod opsadom čak 16 puta, a između 7. i 10. stoljeća bila je napuštena i do trenutka ponovnog otkrivanja obrasla prašumom. U centralnom djelu utvrde nalazi se palača koja je tijekom 15. stoljeća pretvorena u džamiju, tu su i dvije tisuće godina stare budističke nastambe isklesane u stijeni, ali meni najzanimljivija su dva rezervoara za vodu, jedan iz 15. stoljeća, a drugi star tisuću godina. Radi se o rupama dubokim 41 i 52 metra, iskopanim u živoj stijeni, do čijeg dna vode stepeništa, od kojih se jedno spušta spiralno do dna rezervoara, dok je drugo ravno, zbog čega se trebao napraviti dugačak usijek u stijeni. Zbog pomanjkanja svjetlosti na toj dubini (i stotina golubova koji se tamo gnijezde) silazak izgleda prilično zastrašujuće i mistično.

Bivša palača, a kasnije džamija, u utvrdi Uparkot.

Zidine utvrde s pogledom na planinu Girnar u daljini.

Prilaz manjem rezervoaru urezan je u živu stijenu.

Ulice oko utvrde nisu toliko prometne pa je bilo pravo zadovoljstvo otkrivati ih. Krcate su trgovina i uličnih štandova, a kao najljepši dio starog grada moram izdvojiti slikoviti Kružni trg (Circle chowk) i susjednu palaču Durbar hall. Kilometar sjevernije nalaze se tri zgrade, jedna do druge, koje predstavljaju pravi užitak za oči. Središnja građevina je Mahabat Maqbara, mauzolej Nawaba Mahabat Khana II, koji predstavlja kombinaciju europskog, hindu i islamskog stila gradnje. S jedne strane se nalazi neobično lijepa zeleno-bijela džamija, dok je s druge strane Vazirov mauzolej sa svoja četiri vanjska minareta sa spiralnim stepenicama. Popeo sam se na jedan od njih i vidio prizor kao iz bajke - ispred mene bili su tornjevi i kupole svih oblika i veličina, koje pripadaju svim trima građevinama. Stvarno prekrasno.

Mahabat Maqbara.

Ova prekrasna građevina je Vazirov mauzolej.

Pogled s jednog od minareta Vazirovog mauzoleja.

Toliko o samom gradu, a sada krećemo s pričom o planini Girnar. Četiri kilometra istočno od Junagadha počinje uspon od deset tisuća stepenica do vrha ove svete planine visoke 1117 metara. Stepenice su napravljene zbog tisuća hodočasnika triju religija koji svaki dan kreću na višesatni uspon odati počast svojim božanstvima. Najstariji hramovi sagrađeni su već u 12. stoljeću, a osim glavne skupine džainističkih, velik je broj hinduističkih hramova uz nekoliko manjih džamija. Nisam znao koliko bi mi vremena trebao oduzeti uspon do vrha, budući da se nikad nisam susreo s tom količinom stepenica. Tražio sam tu informaciju na internetu i saznao da većina hodočasnika kreće u ranu zoru, oko 6 ujutro. U Lonely planetu piše da budemo spremni izgubiti cijeli dan, dok sam na jednom blogu našao podatak da je jednoj indijskoj obitelji trebalo oko pet sati. S obzirom da se tu radi o obitelji (više osoba različite dobi), računao sam da bi meni moglo trebati oko četiri sata za uspon i tri za silazak. S tom informacijom krenuo sam u devet ujutro prema Girnar taletiju, selu u podnožju planine gdje počinju stepenice i točno u 9:30 zakoračio na prvu. Dalje će vas voditi priča u slikama jer ćete tako bolje vidjeti o kakvom se usponu radi i što se sve na putu može vidjeti. Uživajte!

Porta prije početka stepenica (čiji se komadić vidi u sjeni) nagovješta da ulazite u pakao. :-)

Nakon pedesetak stepenica ugledate ovo. Ukoliko niste u stanju samostalno se popesti do vrha, nosači zvani "dholis" rado će vas nositi na drvenom stolcu do vrha brda i nazad. Ako težite do 70 kg, cijena je 4000 rs, ako imate više od toga, cijena raste na 4500 rs. Ako je vaša težina negdje na granici, tu je javna vaga koja će odrediti u koju skupinu spadate. Na slici su nosiljke i vaga.

Prvih tisuću stepenica bilo je najteže, majica mi je bila natopljena znojem. Penjete se po ovakvom terenu, nezaštićenom od sunca, ali barem svakih par minuta imate štand s osvježenjima. Tu na početku vam društvo prave majmuni languri.

Uspon neočekivano postaje lakši, vjerojatno jer se tijelo prilagodilo novim uvjetima. Nakon dvije i pol tisuće stepenica već se vidi napredak. U daljini vidite obrise Junagadha, u podnožju brda je naselje Girnar taleti, a na brdu u prvom planu vidite bijele krovove kućica s osvježenjima, koje prate trasu stepenica. 

Negdje nakon tri i pol tisuće stepenica teren postaje stjenovit. Na dnu stepenica vidite brižne nosače kako na nosiljkama tegle jednog starčića. Pogled je sve bolji.

Nakon oznake za 3800. stepenicu nestaju oznake s našim brojkama (iako se navodno i dalje obilježavaju na njihovom pismu). Nakon četiri i pol tisuće prijeđenih stepenica dolazi se do nekakvih zidina i ulaza. Iza se nalazi prvi u nizu, ujedno i najveći kompleks hramova na planini.

Pogled odozgo na džainistički kompleks, čiji je najveći hram, izgrađen sredinom 12. stoljeća, posvećen 22. džainističkom Tirthankaru, Bhagavan Neminathu, koji se odrekao svih zemaljskih stvari i zadovoljstava, nakon što je na vlastitoj svadbi vidio kako kolju životinju. Otišao je na ovu planinu, meditirao i doživio nirvanu.

Nastavljam uspon uz sve bolji pogled. Nakon početnih problema i dalje ne osjećam prevelik umor, možda i zbog čestih stanki zbog fotografiranja.

Napokon na vrhu! Doduše, ne doslovno, budući da sam ispenjao tek šest tisuća stepenica, gdje se nalazi hinduistički hram Amba Mata, a najviši vrh ovog gorja je ispred mene. Inače, hram Amba Mata posjećuju pretežito mladenci kojima bi ova božica trebala donijeti sreću u zajedničkom životu.

Još je tristotinjak stepenica iza mene i sada stvarno mogu reći da sam na najvišem vrhu, na 1117 metara iznad razine mora. Tu se nalazi hram posvećen Guru Gorakhnatu, velikom učitelju yoge i čudotvorcu iz 12. stoljeća, koji je na ovom mjestu meditirao i navodno ostavio otisak stopala koji se i danas štuje kao relikviju.

Molim? Moram ići tamo da ispenjem svih deset tisuća stepenica? Ah, šta sada, vrati mi fotoaparat, vrijeme je da krenem dalje. Prvo nekih dvije tisuće stepenica nizbrdo pa opet uzbrdo oko 1700 stepenica (dio stepenica vidite dolje desno).

Ok, nizbrdo nije bilo teško, a ovaj luk označava početak završnog uspona.

Ovaj dio stvarno nije bio lagan. Dugačak niz stepenica sa stražnje strane brda, ali cilj je sve bliži - hram Dattatreya.

Zadnja fotografija prije dolaska na vrh, desetak stepenica ispod ulaza u hram, na čijoj se zadnjoj stepenici navodno nalazi oznaka "9999" na hindu pismu. Niti sam je vidio, niti uslikao, ali da, ovo je hindu hram, što znači da sam opet imao problema. Prvo me na ulazu neki tip dva puta nagovarao da kleknem i poklonim se statui s tri lica, Lordu Dattatreyi, dok sam na izlasku iz hrama pogledao na mobitel da zabilježim vrijeme dolaska na vrh i u tom me trenutku za ruku uhvatio neki drugi tip koji je tražio da obrišem sve slike hrama. Rekao sam mu da nisam slikao unutra i pokazao slike, ali je inzistirao da sam pogleda. Nije, naravno, našao takvu sliku, ali sam mu s guštom objasnio da mi se sere više od takvih ljudi i hindu hramova. Tip je samo šutio. Stvarno su mi zgadili tu religiju. Ispričavam se na ovome, ali toliko neugodnosti sam doživio od strane tih ljudi da ne mogu reći ništa pozitivno o njima. Moja je greška što sam i dalje uporno posjećivao njihova svetišta, u nadi da je ono prije bio izolirani slučaj. A nije bio.

Posljednji pogled na vrh koji sam ispenjao, uslikan prilikom spuštanja, negdje oko tisućite stepenice.

Dakle, uspon je trajao samo dva sata i dvadeset minuta, dok sam prilikom spuštanja više puta stajao kako bih uživao u pogledu ili popio čaj, tako da mi je trebalo čak tri sata i deset minuta. Ukupno gledajući, prošao sam 20 tisuća stepenica u pet sati, a da nisam osjetio nikakvu slabost u nogama, čak niti drugi dan, kada me čekala četrnaestosatna vožnja autobusom do Udaipura. Moram priznati da je to čak i mene samoga iznenadilo.

Dugujem vam još sliku zadnjeg hrama u kojem sam imao problema, jer vam želim pokazati o kakvoj se bijednoj konstrukciji radi: ogoljeni i neobrađeni betonski zidovi i plafon, bez prozora, s halogenom žaruljom iznad statue Dattatreye. S obzirom kakvi se hramovi mogu vidjeti na putu, oko ovoga su se stvarno mogli malo više potruditi. Barem ga obložiti kamenom, kojega im zaista ne nedostaje.

Izvor: http://1.bp.blogspot.com/