Novac, čepovi i slikanje

Slijedi još nekoliko pričica iz Indije:

1. Kao što možete vidjeti s lijeve strane, tečaj indijske rupije je između 9 i 10 kuna, a radi lakšeg računanja ja sam 100 rupija računao kao 10 kuna pa sam tako vrlo lako saznao koliko nešto košta u našoj valuti. Više puta su me Indijci koje sam upoznao pitali da li im mogu pokazati našu novčanicu, ali nisam imao niti jednu sa sobom. Uvijek bi pitali i koliki je omjer kune u odnosu na rupiju, a da pojednostavim, rekao sam da je omjer 1:10. Oni bi rekli da to nije toliko loše, barem u odnosu na dolar ili euro, i da bi se dalo živjeti kod nas. Meni su se svaki puta javljali upitnici iznad glave nakon konstantnog ponavljanja takve konstatacije. I onda mi je sinulo! 
Ako oni kod kuće (u Indiji) plaćaju kruh 20 rupija, to njima znači da je kruh u Hrvatskoj 20 kuna, a u Njemačkoj 20 eura! S obzirom da je omjer naše i njihove valute 1:10, to znači da bi morali imati 200 rupija da bi u Hrvatskoj kupili kruh. Provjerio sam tu teoriju na sljedećem Indijcu koji me pitao isto pitanje i njegov odgovor mi je to potvrdio, prije svega zato šta je rekao da bi teško mogao živjeti u Europi, ali da je u Japanu već vrlo prihvatljivo! Odmah sam provjerio tečaj japanskog jena i eto potvrde - 1 rupija vrijedi 1,70 jena. Dakle, u Japanu bi, po njihovom shvaćanju svijeta i kretanja tečaja valute, kruh koštao 11 rupija (20 jena), što je još i jeftinije nego u Indiji. Samo zbog vlastite znatiželje išao sam provjeriti koliko zapravo košta kruh u Japanu i došao do cijene od 180-200 jena, što je desetak puta skuplje nego što to Indijci misle. Da li je razlog takvog shvaćanja odnosa valuta u tome što rupija nije kovertibilna valuta ili je u pitanju nešto drugo, stvarno ne znam. Većina Indijaca s kojima sam pričao (zapravo, svi osim jednog) nikada nije putovala izvan svoje zemlje, tako da i to može biti objašnjenje takvog načina razmišljanja koje je u svakom slučaju zanimljivo, ako već ne jedinstveno.

Neke od novčanica indijskih rupija (fali ona od 20 rs).

2. Postoji još jedna specifičnost koju će većina turista primjetiti već nakon par dana provedenih na ulicama indijskih gradova. Indijci imaju nevjerojatan talent za blokiranje svih mogućih prolaza - na cesti, na pješačkim zonama ili stepeništima, njima je svejedno. Ako uzmem u obzir samo zadnjih par gradova na mojem putu, odmah ću se prisjetiti nekoliko situacija gdje su me doveli do ludila:
- u Junagadhu, gradu gdje se nalazi ona sveta planina s 10 tisuća stepki, nalazi se i utvrda u kojoj je jedno usko stepenište koje vodi na gornji kat. Stajao sam u redu koji se formirao kako bi se ljudi spustili s gornjeg kata jer nema mjesta za mimoilaženje. Ljudi su se spustili, a mi smo krenuli gore i na sredini stepeništa naišli na čep. Počeli smo se lagano pomicati i kad sam napokon stigao do vrha vidio sam nekoliko ljudi kako priča na samom vrhu stepenica, blokirajući na taj način prolaz. Okrenuo sam se minutu kasnije i vidio ih da i dalje pričaju, ali im se pridužilo još dvoje ljudi koji su napravili još veću gužvu. I kao u svim sličnim situacijama, nikoga nije bilo briga: Indijci šute i pokušavaju se probiti kroz tu raspričanu grupu, a ja gledam i ne vjerujem.
- u istom gradu sam čekao i autobus za Udaipur, što je inače bila moja najduža vožnja autobusom u Indiji u trajanju od 14 sati. Kako je autobus kasnio, morao sam otići do javnog wc-a, a opće poznata je stvar kako oni izgledaju - smrad i prvljavština posvuda. Ušao sam unutra, obavio svoje (ono kraće) i pokušao izjuriti van zadržavajući zrak i preskačući lokve pišake. Kad ono - novi čep. Tri dečka pričaju na izlaznim vratima. Par metara dalje već je čišći zrak, koliko je to u Indiji moguće, ali oni su odlučili zaustaviti se na izlaznim vratima javnog wc-a. Došao sam do njih, rekao im da se ispričavam, ali da moram proći, na što se jedan malo pomaknuo, tek toliko da prođem ja, ali ne i moja torba koja ga je zakačila. Samo sam mu odmahnuo u znak isprike i odjurio van. 

Autobusni kolodvor iz gornje priče, wc nažalost nisam slikao i sada mi je stvarno žao zbog toga.

- stigao sam u Udaipur i krenuo pješke od autobusnog kolodvora do centra grada, udaljenog pola sata. Najkraći put je vodio kroz uske uličice starog grada. Kroz nju prolazi masa pješaka i samo malo manje motora i rikši. I onda se tu našao jedan auto koji je blokirao prolaz. Stvar se mogla relativno brzo rješiti da je bilo malo razumijevanja drugih vozača koji su u stanju lakše manevrirati, ali oni (uglavnom motoristi) su se na silu pokušavali ugurati u najmanji slobodan prostor sve dok se više nitko nije mogao maknuti. Na istom mjestu sam zbog toga čekao 2-3 minute jer nisam mogao ići ni naprijed ni nazad, totalno okružen budalama. Vozači su počeli trubiti, a pješaci se derati i to je bio prvi i zadnji put da se netko pobunio zbog nepotrebnog stvaranja gužve. Više ni ne znam kako se to pokrenulo, ali ta scena mi se još para dana vrtila u glavi.
- sjetio sam se i situacije ispred hotela u Junagadhu gdje nam je ulaz u hotel bio blokiran jer je netko parkirao motor vodoravno uz cestu, taman da u potpunosti zapriječi ulaz pa sam tako ostao vani i čekao kada će se vozač pojaviti. Nije se pojavio pa sam otišao na ručak. :-)
Uglavnom, ovo se priče iz samo dva manja grada na mom putovanju pa možete zamisliti koliko sam vremena proveo u čepovima u tih stotinjak dana, posebno u onim većim milijunskim gradovima.

3. Ne znam da li sam to već negdje spominjao, ali jako često su me Indijci pitali da li znam nekog glumca iz Bollywooda ili nekog igrača kriketa. Kada bih rekao da ne znam, ostali bi malo začuđeni i onda razočarano počeli objašnjavati kako je taj kojeg su spominjali najbolji, najpopularniji ili najblabla glumac ili igrač kriketa u Indiji. S druge strane, znaju jako puno o glumcima iz Hollywooda, a kada bi im rekao da je u mojoj zemlji nogomet na prvom mjestu i da kriket ne igra nitko, poneki bi me pitao koji je poznati nogometaš iz Hrvatske. U Egiptu su prije par godina svi znali za Šukera - u Indiji nitko, ali je zato jedan dečko čuo za Modrića i zna da igra u Realu. Eto, neka se i to zna. :-)

4. Ova priča je dosta zanimljiva i mogla bi biti dobro upozorenje vama koji imate namjeru posjetiti ovu zemlju. Indijci ne znaju slikati! Svi imaju fotoaparate ili češće mobitele s fotoaparatom i svi se obožavaju slikati i stalno se uslikavaju u različitim pozama i na različitim mjestima na kojima se ja nikada ne bih slikao, ali kada god bi nekog Indijca pitao da li me može uslikati, slika bi bila očajna. Ne radi se tu o kvaliteti slike same po sebi, a ona nije sjajna s obzirom da sam svih 8500 fotografija uslikao s kineskim smartphoneom marke THL, nego se radi o tome da slika ili nije centrirana ili se ne vidi dio građevine ispred koje se slikam ili mi se ne vidi desna strana tijela i slične stvari.
Kada sam shvatio da se takve stvari konstantno ponavljaju već je bilo kasno, ali sam za svaki slučaj počeo tražiti strane turiste da me uslikaju jer sam izgubio povjerenje u Indijce. I slike su odjednom bile dobre, upravo onakve kakve sam želio da budu i na što sam upozorio ljude koji me slikaju - da na slici nisam toliko važan ja, koliko ono ispred čega se slikam. Stranci su to shvatili, ali Indijci nisu. E sada, da bi shvatili o čemu pričam, tu vam je par primjeraka fotografija koje su napravili Indijci, a koje sam počeo skupljati tek kada sam shvatio koliko su loše pa kolekcija, nažalost, nije velika :-)

Jedan od mnogih primjera kada su držali prst na objektivu.

Ovakve slike su bile najčešće, ali sam ih većinu obrisao istog trena. Dakle, nisam važan ja, nego zgrada iza mene, a ona se ne vidi cijela, niti razumijem čemu ovaj nagib. 

Ajde, svakom se može dogoditi da klikne bez namjere. :-)

Ovdje ne držim palac gore u znak odobravanja, nego mu objašnjavam da slika vrh brda s hramom, a ne samo nas dvoje.

Ovo je slikao Indijac, uz moju napomenu da uslika i cijelo brdo iza mene

Kada je Indijac otišao, pričekao sam stranca i pitao ga isto - razlika je očita.

A ovo nisam ja, nego jedan od nekoliko Indijaca koji su krivo shvatili moju molbu da me uslikaju pa su stali da ja uslikam njih. :-)

Udaipur - bijeli grad

Nakon vožnje autobusom duge 14 sati, stigao sam u Udaipur, grad u Radžastanu u kojem živi oko 400 tisuća stanovnika. Zbog bijelog kamena od kojeg su sagrađene zgrade često ga se naziva i „bijelim gradom“. Grad se nalazi na području punom brežuljaka s kojih se pruža lijep pogled na grad i jezera oko njega. Jezero Pichola, koje se nalazi u samom centru grada, nekada je bilo mnogo manje površine, ali je Maharana Udai Singh II, osnivač Udaipura, tijekom 16. stoljeća poplavio selo Picholi u dolini kako bi napravio novu obalu, dovoljno veliku za novoosnovani grad. Jezero je sada dugačko četiri i široko tri kilometra, a na nekim djelovima obale znaju se vidjeti krokodili, što ideju o kupanju u jezeru ne čini ni najmanje privlačnom. Usred jezera nalazi se i otok Jagniwas koji ne bi bio toliko poznat, da se na njemu ne nalazi luksuzan Lake Palace Hotel, sagrađen 1754. godine, u kojemu je sniman film iz serijala o James Bondu: Octopussy. Cijene noćenja u dvokrevetnoj sobi kreću se od 37500 Rs (oko 3500 Kn) na više, a pristajanje na otok je zabranjeno znatiželjnim turistima, ako nisu rezervirali smještaj.

Otok s Lake Palace Hotelom na lijevoj strani i brdo s Monsunskom palačom (spominje se kasnije u tekstu) u daljini na desnoj strani slike.

Moji troškovi smještaja su bili tek nešto niži - 200 rupija na noć, što je s obzirom na izgled, poziciju i uređenje kuće stvarno odlična cijena. Radi se o staroj tradicionalnoj obiteljskoj kući na četiri kata, krcatoj raznobojnih ukrasa i biljaka, na čijem se vrhu nalazi restoran s kojeg vidite dio jezera i okolna brda. Jedina slabija točka su minijaturne (ali čiste) kupaone. 

Unutarnje dvorište i stepenište u obiteljskom Nukkad guesthouseu.

Najveća atrakcija Udaipura je njegova Gradska palača (City palace), najveća u Radžastanu, dugačka 244 metra. U njoj se nalaze dva muzeja, luksuzni hoteli i restorani te Kristalna galerija u kojoj je predstavljena kolekcija kristalnih predmeta koju je Maharana Sajjan Singh naručio 1877. godine od jedne renomirane britanske kompanije. Budući da je Maharana umro prije dopreme navedene kolekcije, ona je ostala zapakirana u skladištu punih 110 godina, a kad su je ponovno otkrili, imali su što vidjeti: kristalne stolice i stolove, kristalne sjedeće garniture pa čak i kristalni krevet. Sve se to sada može vidjeti u galeriji, ako ste spremni platiti 500 rs za ulaznicu. Glavni razlog mog dolaska u palaču je jednosatna tura brodićem po jezeru Pichola, uz polusatno stajanje na otočiću Jagmandir, gdje se nalazi palača podignuta davne 1620. godine. Danas se tamo nalazi mali hotel, međutim, posjetitelji mogu slobodno šetati po prekrasnom parku ili popiti kavu u hotelskom restoranu, uz prekrasan pogled na Udaipur i Gradsku palaču.

Gradska palača gledana iz brodića.

Glavno dvorište unutar palače.

Palača na otočiću Jagmandir.

Još jedna zanimljivost ovog grada je kolekcija od dvadeset i dvije limuzine i oldtimera koji pripadaju dinastiji Maharana, a koja uključuje Cadillac iz 1938. sa sedam sjedećih mjesta i Rolls Royce Phantom iz 1934. koji se koristio prilikom snimanja filma Octopussy. Budući da je grad okružen brdima, morao sam otići do vrha jednog da vidim Udaipur iz ptičje perspektive. Iako je najpopularniji odlazak do visokog i pet kilometara udaljenog brda, na čijem se vrhu nalazi Monsunska palača (Monsoon palace) iz 19. stoljeća, nakon uspona na Girnar tražio sam nešto jednostavnije i našao brdo s vidikovcem kilometar južnije od Gradske palače. Uspon nije trajao više od deset minuta, a pogled je sasvim solidan. Na vrhu se nalazi hinduistički hram Karni Mata koji sam, pretpostavljate, zaobišao u širokom luku.

Pogled s vrha brda čije ime nisam uspio saznati

Udaipur je lijepi grad, ne prevelik, relativno uredan, a niti gužva u prometu (motornom i pješačkom) nije strašna, barem što se starog dijela grada tiče. Moglo bi se ovdje provesti duže vremena, a za zanimaciju se može upisati na jedan od brojnih tečajeva kuhanja lokalnih specijaliteta koji se oglašavaju na svakom koraku. Broj stranaca je neusporedivo veći u odnosu na nedavno posjećena mjesta, tako da se u ponudi može naći i europska hrana. Probao sam pizzu po treći put u Indiji i stvarno moram reći da se trebaju ostaviti toga, jer jednostavno nisu u stanju napraviti niti pizzu osrednje kvalitete. Uostalom, kako bi i mogli kada ne poznaju riječ "salama". Strpit ću se još par dana do povratka u Rijeku, a onda s guštom pojesti sendvič sa salamom i sirom. Eto vidite što Indija napravi od čovjeka. :-)