Novac, čepovi i slikanje

Slijedi još nekoliko pričica iz Indije:

1. Kao što možete vidjeti s lijeve strane, tečaj indijske rupije je između 9 i 10 kuna, a radi lakšeg računanja ja sam 100 rupija računao kao 10 kuna pa sam tako vrlo lako saznao koliko nešto košta u našoj valuti. Više puta su me Indijci koje sam upoznao pitali da li im mogu pokazati našu novčanicu, ali nisam imao niti jednu sa sobom. Uvijek bi pitali i koliki je omjer kune u odnosu na rupiju, a da pojednostavim, rekao sam da je omjer 1:10. Oni bi rekli da to nije toliko loše, barem u odnosu na dolar ili euro, i da bi se dalo živjeti kod nas. Meni su se svaki puta javljali upitnici iznad glave nakon konstantnog ponavljanja takve konstatacije. I onda mi je sinulo! 
Ako oni kod kuće (u Indiji) plaćaju kruh 20 rupija, to njima znači da je kruh u Hrvatskoj 20 kuna, a u Njemačkoj 20 eura! S obzirom da je omjer naše i njihove valute 1:10, to znači da bi morali imati 200 rupija da bi u Hrvatskoj kupili kruh. Provjerio sam tu teoriju na sljedećem Indijcu koji me pitao isto pitanje i njegov odgovor mi je to potvrdio, prije svega zato šta je rekao da bi teško mogao živjeti u Europi, ali da je u Japanu već vrlo prihvatljivo! Odmah sam provjerio tečaj japanskog jena i eto potvrde - 1 rupija vrijedi 1,70 jena. Dakle, u Japanu bi, po njihovom shvaćanju svijeta i kretanja tečaja valute, kruh koštao 11 rupija (20 jena), što je još i jeftinije nego u Indiji. Samo zbog vlastite znatiželje išao sam provjeriti koliko zapravo košta kruh u Japanu i došao do cijene od 180-200 jena, što je desetak puta skuplje nego što to Indijci misle. Da li je razlog takvog shvaćanja odnosa valuta u tome što rupija nije kovertibilna valuta ili je u pitanju nešto drugo, stvarno ne znam. Većina Indijaca s kojima sam pričao (zapravo, svi osim jednog) nikada nije putovala izvan svoje zemlje, tako da i to može biti objašnjenje takvog načina razmišljanja koje je u svakom slučaju zanimljivo, ako već ne jedinstveno.

Neke od novčanica indijskih rupija (fali ona od 20 rs).

2. Postoji još jedna specifičnost koju će većina turista primjetiti već nakon par dana provedenih na ulicama indijskih gradova. Indijci imaju nevjerojatan talent za blokiranje svih mogućih prolaza - na cesti, na pješačkim zonama ili stepeništima, njima je svejedno. Ako uzmem u obzir samo zadnjih par gradova na mojem putu, odmah ću se prisjetiti nekoliko situacija gdje su me doveli do ludila:
- u Junagadhu, gradu gdje se nalazi ona sveta planina s 10 tisuća stepki, nalazi se i utvrda u kojoj je jedno usko stepenište koje vodi na gornji kat. Stajao sam u redu koji se formirao kako bi se ljudi spustili s gornjeg kata jer nema mjesta za mimoilaženje. Ljudi su se spustili, a mi smo krenuli gore i na sredini stepeništa naišli na čep. Počeli smo se lagano pomicati i kad sam napokon stigao do vrha vidio sam nekoliko ljudi kako priča na samom vrhu stepenica, blokirajući na taj način prolaz. Okrenuo sam se minutu kasnije i vidio ih da i dalje pričaju, ali im se pridužilo još dvoje ljudi koji su napravili još veću gužvu. I kao u svim sličnim situacijama, nikoga nije bilo briga: Indijci šute i pokušavaju se probiti kroz tu raspričanu grupu, a ja gledam i ne vjerujem.
- u istom gradu sam čekao i autobus za Udaipur, što je inače bila moja najduža vožnja autobusom u Indiji u trajanju od 14 sati. Kako je autobus kasnio, morao sam otići do javnog wc-a, a opće poznata je stvar kako oni izgledaju - smrad i prvljavština posvuda. Ušao sam unutra, obavio svoje (ono kraće) i pokušao izjuriti van zadržavajući zrak i preskačući lokve pišake. Kad ono - novi čep. Tri dečka pričaju na izlaznim vratima. Par metara dalje već je čišći zrak, koliko je to u Indiji moguće, ali oni su odlučili zaustaviti se na izlaznim vratima javnog wc-a. Došao sam do njih, rekao im da se ispričavam, ali da moram proći, na što se jedan malo pomaknuo, tek toliko da prođem ja, ali ne i moja torba koja ga je zakačila. Samo sam mu odmahnuo u znak isprike i odjurio van. 

Autobusni kolodvor iz gornje priče, wc nažalost nisam slikao i sada mi je stvarno žao zbog toga.

- stigao sam u Udaipur i krenuo pješke od autobusnog kolodvora do centra grada, udaljenog pola sata. Najkraći put je vodio kroz uske uličice starog grada. Kroz nju prolazi masa pješaka i samo malo manje motora i rikši. I onda se tu našao jedan auto koji je blokirao prolaz. Stvar se mogla relativno brzo rješiti da je bilo malo razumijevanja drugih vozača koji su u stanju lakše manevrirati, ali oni (uglavnom motoristi) su se na silu pokušavali ugurati u najmanji slobodan prostor sve dok se više nitko nije mogao maknuti. Na istom mjestu sam zbog toga čekao 2-3 minute jer nisam mogao ići ni naprijed ni nazad, totalno okružen budalama. Vozači su počeli trubiti, a pješaci se derati i to je bio prvi i zadnji put da se netko pobunio zbog nepotrebnog stvaranja gužve. Više ni ne znam kako se to pokrenulo, ali ta scena mi se još para dana vrtila u glavi.
- sjetio sam se i situacije ispred hotela u Junagadhu gdje nam je ulaz u hotel bio blokiran jer je netko parkirao motor vodoravno uz cestu, taman da u potpunosti zapriječi ulaz pa sam tako ostao vani i čekao kada će se vozač pojaviti. Nije se pojavio pa sam otišao na ručak. :-)
Uglavnom, ovo se priče iz samo dva manja grada na mom putovanju pa možete zamisliti koliko sam vremena proveo u čepovima u tih stotinjak dana, posebno u onim većim milijunskim gradovima.

3. Ne znam da li sam to već negdje spominjao, ali jako često su me Indijci pitali da li znam nekog glumca iz Bollywooda ili nekog igrača kriketa. Kada bih rekao da ne znam, ostali bi malo začuđeni i onda razočarano počeli objašnjavati kako je taj kojeg su spominjali najbolji, najpopularniji ili najblabla glumac ili igrač kriketa u Indiji. S druge strane, znaju jako puno o glumcima iz Hollywooda, a kada bi im rekao da je u mojoj zemlji nogomet na prvom mjestu i da kriket ne igra nitko, poneki bi me pitao koji je poznati nogometaš iz Hrvatske. U Egiptu su prije par godina svi znali za Šukera - u Indiji nitko, ali je zato jedan dečko čuo za Modrića i zna da igra u Realu. Eto, neka se i to zna. :-)

4. Ova priča je dosta zanimljiva i mogla bi biti dobro upozorenje vama koji imate namjeru posjetiti ovu zemlju. Indijci ne znaju slikati! Svi imaju fotoaparate ili češće mobitele s fotoaparatom i svi se obožavaju slikati i stalno se uslikavaju u različitim pozama i na različitim mjestima na kojima se ja nikada ne bih slikao, ali kada god bi nekog Indijca pitao da li me može uslikati, slika bi bila očajna. Ne radi se tu o kvaliteti slike same po sebi, a ona nije sjajna s obzirom da sam svih 8500 fotografija uslikao s kineskim smartphoneom marke THL, nego se radi o tome da slika ili nije centrirana ili se ne vidi dio građevine ispred koje se slikam ili mi se ne vidi desna strana tijela i slične stvari.
Kada sam shvatio da se takve stvari konstantno ponavljaju već je bilo kasno, ali sam za svaki slučaj počeo tražiti strane turiste da me uslikaju jer sam izgubio povjerenje u Indijce. I slike su odjednom bile dobre, upravo onakve kakve sam želio da budu i na što sam upozorio ljude koji me slikaju - da na slici nisam toliko važan ja, koliko ono ispred čega se slikam. Stranci su to shvatili, ali Indijci nisu. E sada, da bi shvatili o čemu pričam, tu vam je par primjeraka fotografija koje su napravili Indijci, a koje sam počeo skupljati tek kada sam shvatio koliko su loše pa kolekcija, nažalost, nije velika :-)

Jedan od mnogih primjera kada su držali prst na objektivu.

Ovakve slike su bile najčešće, ali sam ih većinu obrisao istog trena. Dakle, nisam važan ja, nego zgrada iza mene, a ona se ne vidi cijela, niti razumijem čemu ovaj nagib. 

Ajde, svakom se može dogoditi da klikne bez namjere. :-)

Ovdje ne držim palac gore u znak odobravanja, nego mu objašnjavam da slika vrh brda s hramom, a ne samo nas dvoje.

Ovo je slikao Indijac, uz moju napomenu da uslika i cijelo brdo iza mene

Kada je Indijac otišao, pričekao sam stranca i pitao ga isto - razlika je očita.

A ovo nisam ja, nego jedan od nekoliko Indijaca koji su krivo shvatili moju molbu da me uslikaju pa su stali da ja uslikam njih. :-)

Mumbai - najmoderniji indijski grad

Za početak malo zanimljivosti iz povijesti ovog nevjerojatnog grada: Bombay je preimenovan u Mumbai 1996. godine, a ime je dobio prema božici Mumba, koju su štovali pripadnici starosjedilačkog naroda Koli. Nakon brojnih osvajanja, grad je došao pod upravu Britanaca 1665. godine, a samo tri godine kasnije iznajmili su ga Istočnoindijskoj kompaniji za 10 funti godišnje. Grad je još i tada bio smješten na sedam otoka koji su nestali tijekom 19. stoljeća kada se pristupilo isušavanju kanala da bi se dobilo više prostora za širenje grada. U tome su definitivno uspjeli, budući da prema službenom popisu stanovništva Mumbai ima 16,4 milijuna stanovnika - kao 4 Hrvatske! 

Nakon razdvajanja država Maharashtra i Gujarat 1960. godine, u Mumbaiju (Maharashtra) je došla na vlast regionalistička hindu-stranka Shiv Sena, koja je potpirivala mržnju prema muslimanima (Gujarat), što je rezultiralo velikim neredima u više navrata: više od 800 ljudi je poginulo u neredima nakon rušenja đamije 1992. godine, u bombaškim napadima 1993. godine poginulo je više od 300 ljudi, dizanjem u zrak lokalnog vlaka 2006. godine preko 200 ljudi, dok je najsvježiji primjer iz 2008. godine kada su koordiniranim napadima na deset gradskih znamenitosti poginule 173 osobe. Nakon tog napada osiguranje na ulicama je mnogo intenzivnije, a pripadnici vojske mogu se vidjeti kod svih važnijih ustanova i turističkih znamenitosti.


Stigao sam vlakom iz Goe rano ujutro na veličanstveni željeznički kolodvor Victoria terminus, kojeg bi se izgledom lako moglo smjestiti u London. Izgrađen 1887. godine, ovaj je kolodvor danas najprometniji u cijeloj Aziji. Neogotičku fasadu krase mu brojne kupole, manji i veći tornjevi, satni mehanizam i obojena stakla (vitraži). Mumbai je među backpackerima poznat kao grad s najskupljim smještajem, tako da sam dugo na internetu proučavao gdje bih se mogao smjestiti. Za buduće putnike u Mumbai ovo bi mogle biti korisne informacije: kilometar sjeverno od Victoria terminusa je New Vasantashram hotel koji je bio pun, a ima dormitorije za 200-250 rs. Južno od kolodvora, u kvartu Colaba, nalaze se još tri budget opcije: popularni Salvation Army Red Shield (dorm s uključenim doručkom za 250 rs, ali su kritike dosta loše i bio je pun kad sam došao), India guesthouse (jednokrevetna soba za 500 rs, check-out je u podne pa mi se nije dalo čekati da se oslobodi soba) i Delight guesthouse (jednokrevetna soba 500 rs, a dorm 300 rs i to je bilo jedino mjesto s odmah raspoloživim krevetom pa sam tamo i ostao).

Simbol britanske Indije - željeznički kolodvor Victoria terminus.

Odmah sam krenuo do dva najprepoznatljivija simbola Mumbaija: luksuznog hotela Taj Mahal Palace i slavoluka pobjede Gateway of India, oboje starih stotinjak godina, koji se nalaze kilometar sjevernije od mog hotela, a od kuda polaze brodići za otok Elephantu. Na tom, devet kilometara udaljenom, otoku nalazi se još jedan kompleks spilja urezanih u stijeni od kojih je najljepša prva, posvećena Shivi, koja se sastoji od nekoliko prostranih prostorija punih stupova i gravura na zidovima, od kojih se posebno ističe šest metara visoki prikaz Shive s tri lica koja predstavljaju njegove osobine kao stvaratelja, čuvatelja i uništavatelja univerzuma. U desetak spilja, isklesanih između 5. i 8. stoljeća, moglo bi se zaista uživati da par dana ranije nisam posjetio kompleks u Ellori koji je gotovo po svemu interesantniji od ovoga na Elephanti. Na kraju mi je čak bilo i žao što sam dao 250 rs za ulaznicu i 150 rs za brodić, što sigurno ne bi bio slučaj da sam ta dva kompleksa spilja posjetio obrnutim redoslijedom. Inače, na putu do otoka se prolazi pokraj vojne luke gdje su bili privezani nosač aviona, podmornica i nekoliko većih ratnih brodova, međutim, više puta smo opomenuti da nikako ne smijemo slikati taj dio obale. Naravno, vidio sam četvero ljudi koji su to poskrivečki ipak radili, jer Indijcima je valjda u krvi da krše sve moguće propise (da se nadovežem na tu konstataciju: dva dana kasnije sam pitao jednog dečka kako funkcionira sistem RAC karata, na što mi je on odgovorio da mogu slobodno ući u vlak, jer da ionako velik dio Indijaca s kartama na listi čekanja, s kojima nije dozvoljeno putovati, uđe u vlak jer, kako kaže, Indijci vole kršiti pravila. Dakle, itekako su oni svjesni toga.).

Najprepoznatljivije građevine Mumbaija, hotel Taj Mahal Palace i slavoluk pobjede Gateway of India, gledani s broda za Elephantu.

Prilaz otoku Elephanta.

Prva, najveća i najljepša spilja na otoku.

Jedna od desetak manjih spilja.

Nakon povratka na kopno, krenuo sam na sjever razgledati područje najbogatije muzejima, galerijama i prekrasnim kolonijalnim palačama. Meni najzanimljivije bile su zgrade Muzeja Prince of Wales, Visokog suda i Sveučilišta Mumbai s impresivnim 80-metarskim satnim tornjem te palača Bombay Municipal Corporation. Na tom području se nalaze i tri parka od kojih je najveći, Oval Maidan, taj dan bio poprište održavanja turnira u kriketu, nacionalnom sportu broj 1, pri čemu se natjecalo barem tisuću sportaša mlađih uzrasta istovremeno! Opasno je bilo prolaziti uz ogradu jer su (teniske) loptice letjele na sve strane, često na cestu ili u parkirane aute. 

Nedjeljni turnir u kriketu na Oval Maidanu, a u pozadini zgrada Visokog suda i Rajabai clock tower.

Zgrada Bombay Municipal Corporation.

Sljedeći dan propješačio sam sedamnaest kilometara, ako je vjerovati Google maps. Iz hotela sam u podne krenuo na sjever po dugačkoj ulici Marine drive, koja uz obalu vodi sve do popularne plaže Girguam. Hodajući tom ulicom primjetio sam dvije stvari: u dvadesetak minuta hoda nisam vidio niti jednu jedinu kantu za smeće, a s druge strane, prvi puta od dolaska u Indiju vidio sam nekoliko mladih parova da se ljube u javnosti, što potvrđuje priče o Mumbaiju kao najmodernijem, tj. najliberalnijem indijskom gradu. Neposredno prije dolaska na plažu, skrenuo sam u unutrašnjost u potrazi za kršćanskim mini-kvartom Kotachiwadi, u čijih se par uličica nalaze zadnji ostaci starog Bombaya - slikovite drvene dvokatnice i nekoliko manjih šarenih kućica, koje nekim čudom i dalje odolijevaju krupnom kapitalu na ovoj atraktivnoj lokaciji. Vratio sam se na plažu (Girguam Chowpatty) koja u večernjim satima navodno postaje omiljeno šetalište građana, ali je poslijepodne izgledala prilično prazno i zapušteno, nimalo atraktivno. Iznad plaže se nalazi simpatični park Kamala Nehru s kojeg možete uživati u pogledu na dio zaljeva s plažom, ulicom Marine drive i brojnim staklenim neboderima u pozadini.

Jedna od nekoliko preživjelih izvornih uličica starog Bombaya u kvartu Kotachiwadi.

Plaža Girguam, omiljeno šetalište u večernjim satima.

Pogled na grad iz parka Kamala Nehru.

Uputio sam se na sjever po ulici zanimljivog imena - Pedder road. Istočno od te ulice nalazi se najveći dio modernih nebodera, od kojih neki stvarno izgledaju atraktivno, dok je na više mjesta gradnja istih upravo u tijeku. Posjetio sam još jedan hinduistički hram (Mahalaxmi) zbog opisa u Lonely planetu i opet ostao razočaran jer nema ni traga "upadljivoj arhitekturi", ali me zato džamija Haji Ali nije ostavila ravnodušnim. Točnije, ono što sam vidio ispred džamije izgrađene u 19. stoljeću. Na doljnjoj slici vidite put (nasip) koji od kopna vodi do džamije, koja za vrijeme visoke plime postaje otok, budući da je nasip niži od razine okolnog terena. Taj nasip je dugačak petstotinjak metara, a cijelom je dužinom okružen stotinama fizički osakaćenih ili deformiranih ljudi, mladih i starih, koji traže milostinju. Koliko sam tamo patnje vidio u desetak minuta, nisam mislio da ću vidjeti tijekom cijelog svog života. Zastrašujuće! Nastavio sam put prema istoku gdje se nalazi 140 godina stari Mahalaxmi Dhobi Ghat, poznatiji kao najveća vešmašina na ljudski pogon na otvorenom. Radi se o dijelu grada gdje stotine i stotine ljudi svaki dan u 1026 betonskih korita pere i suši na tisuće kilograma robe i posteljine donešenih iz brojnih gradskih restorana, hotela i bolnica. Jedan manji dio kompleksa može se vidjeti s mosta pokraj želj. kolodvora Mahalaxmi, ali nije više bilo neke aktivnosti, budući da sam tamo došao netom prije zalaska sunca.

Prilaz džamiji Haji Ali.

Najveća praonica rublja u Indiji - Mahalaxmi Dhobi Ghat.

Spoj starog i novog tipa gradnje.

Zadnji dan nisam više imao snage za razgledavanje, nego sam samo šetao ulicama Colabe i izvršio dano obećanje da ću kupiti dvije majice u legendarnom Leopold caffeu. Uslijedio je odlazak do kolodvora i čekanje noćnog vlaka u kojem sam imao osigurano sjedeće mjesto, ali ne i ležaj (tzv. RAC karta). Do mene je, kako Murphyjev zakon kaže, sjeo najdeblji čovjek kojeg sam vidio u Indiji, a kako će se kasnije pokazati, i najglasniji hrkač kojeg sam u životu čuo. Čak su i ljudi iz susjednih kupea dolazili gledati tko to toliko glasno hrče. Nažalost, bila je to najgora noć u indijskim vlakovima, bez sna i uz veliku hladnoću, budući da sam sjedio pokraj prozora koji se nikada ne može do kraja zatvoriti (u sleeper klasi). Ipak će se kasnije pokazati da se isplatilo to otrpjeti, jer je boravak u Diu zaliječio sve rane.

Za kraj ovog izvještaja još dvije crtice o životu u Mumbaiju:

- O značenju Bollywooda za Indijce nema potrebe trošiti previše riječi. Međutim, filmske kompanije ponekad trebaju strance statiste, kako bi unijeli duh Zapada u film. Skauti koji rade za filmske studije šetaju oko turističkih znamenitosti tražeći strance koji izgledom odgovaraju njihovim potrebama. Ukoliko ste vi jedan od njih, očekujte cijelodnevni rad za oko 600 Rs (55 kuna).

- Većina vas je vjerojatno gledala film Slumdog Millionaire (Milijunaš s ulice). Radnja tog filma zbiva se u Dharaviju, najvećem slumu cijele Azije, koji se nalazi u Mumbaiju. Procjene govore da gotovo 55% stanovništva grada živi u slumovima. Dharavi je, zapravo, vrlo poduzetna sredina, uglavnom podijeljena na etničke zajednice od kojih se svaka bavi drugom djelatnošću - preradom plastike, lončarstvom, sušenjem hrane, štavljenjem kože i slično - čija se ukupna vrijednost procjenjuje na oko 650 milijuna dolara godišnje.