Zanimljive slike

Nakon što ste mogli vidjeti kratke filmiće snimane po cijeloj Indiji i Nepalu, sada na red dolaze smiješne, čudne ili zanimljive slike koje sam uslikao tijekom svog boravka u tim krajevima.
Na prve dvije slike su citati njihovih velikih filozofa, Vivekanande i Ramasamyja, koji su jako zanimljivi ako znate nešto o Indiji:

Ovaj memorijalni spomenik uslikan je u Trichyju. Na njemu piše: "Zaboravi Boga - misli o čovjeku! Nema Boga, nema Boga, nema Boga uopće." Stvarnost me, nažalost, uvjerila da su bogovi daleko važniji od ljudi u toj zemlji.

Ovo je uslikano u Kanyakumariju, a u prijevodu piše: "Indija mora pokoriti svijet i ništa manje od toga, to je moj ideal". Kako je primjetio moj frend Peter, s obzirom da je cijela zemlja obilježena svastikama, ova izjava se lako može preslikati na nacističku Njemačku.

Na istoku zemlje sam skoknuo do Bhubaneswara gdje se nalaze spilje Udayagiri i Kandhagiri, a ove table sam uslikao ispred ulaza u kompleks, pretpostavljam da je prva na teluškom pismu, a druga na hinduu.

Još malo jezičnih vratolomija prilikom pokušaja prevođenja s hindu na engleski jezik:

Obratite pozornost na uokvireni dio teksta. To je cijenik jednog restorana u Varanasiju.

Uslikano u Shimli, u prijevodu: svi koji budu nađeni da pljuvaju biti će nađeni.

Slika iz McLeod Ganja, u prijevodu: razvedi se od brzine, ne od žene.

Negdje oko Hampija.

Blizu Ootyja, a značenje ovog plakata mi nije baš jasno.

I za kraj problema s prijevodima, info-tabla puna grešaka s vidikovca iznad Munnara.

Iako Kathmandu nema McDonalds, s ovim restoranom kao da ga ima. :-)

Sada ide par ružnijih slika, na ovaj ili onaj način:

Ovo je nešto na što se nisam mogao naviknuti, a vidio sam na više mjesta u Indiji. Rub slabo prometne ceste je pretvoren u javni WC. Dakle, ovo nisu pseća govna, nego ljudska! A ova slika dolazi iz romantične Agre, nasuprot Taj Mahala.

Isto prizor iz Agre, sveta krava na hrpi zapaljenog smeća.

Ovo je jedan od najvećih bisera u Indiji: tabla na ogradi jezera Hussain u Hyderabadu kaže "Ovo jezero je naš ponos, čuvajmo ga čistim." Lijepa poruka, ali pogledajte što se nalazi iza table. 

U ovoj situaciji nisam znao da li da se smijem ili da plačem. U Chennaiju je jadna vjeverica doživjela strujni udar u stupu javne rasvjete.

Još jedan sočan ljudski drek na plaži na otoku Diu.

Kad smo već kod Diua, evo etikete koja se nalazi na svim alkoholnim pićima, a koja objašnjava da se sav taj alkohol proizvodi samo za ovaj otočić i da se ne smije prodavati nigdje izvan njega.

Rusija i čitanje novina u New Delhiju

Prije nego krenem sa smješnim i zanimljivim slikama, koje će vas sigurno nasmijati, ispričao bi vam još dvije priče iz Indije.

1. Ja sam iz Hrvatske. Ne očekujem da će ljudi u Indiji znati za moju zemlju, ne samo zato što je relativno malena (ili apsolutno malena, u odnosu na Indiju), nego je i relativno mlada država. Prvih mjesec dana sam uporno govorio da sam iz Hrvatske (Croatia), ali su me svi blijedo gledali i tražili objašnjenje pa sam se sjetio da sam prije par godina u Egiptu govorio da sam iz Jugoslavije, budući da su Egipat (Naser), Jugoslavija (Tito) i Indija (Nehru) bile među najvažnijim članicama pokreta nesvrstanih. U Egiptu je to upalilo i svima je bilo jasnije od kuda dolazim, ali u Indiji izgleda nisu bili toliko upoznati s tim pokretom. 
I tako sam svaki dan morao više puta objašnjavati da sam iz Hrvatske, malene zemlje u Europi koja ima samo 4,5 milijuna stanovnika. Kada bi rekao "Croatia" (čita se Kroejša) u prosjeku je od petero ljudi troje ponovilo "Russia" (čita se Raša), jedan bi rekao "Greša" (što bi, pretpostavljam, trebala biti Grčka), a tek bi jedan otprilike znao o čemu pričam jer je čuo za takvu zemlju. Možete zamisliti koliko je naporno bilo to svakodnevno slušati, objašnjavati i ponavljati. I onda mi je sinulo da bi mogao početi govoriti da sam iz Rusije, jer ionako većini Indijaca ime naše zemlje zvuči kao "Rusija" ili misle da je to neka regija u Rusiji. Osim toga, ja se zovem Igor, što je pravo rusko ime, a i pričam slavenskim jezikom, što također podjeća na ruski. Tako sam postao Rus negdje oko Nove godine i stvarno mi je život postao jednostavniji. :-)
Odjednom su se Indijci počeli interesirati gdje točno živim, šta radim, kolika mi je plaća, kakva je politička situacija u zemlji, zašto je Sibir tako poznat u svijetu itd. Jako zanimljiva pitanja i stvarno sam imao sreće da volim geografiju i pratim događanja u svijetu, tako da sam se skroz ufurao u priču i počeo govoriti da sam iz Sheremetyeva (to mi je prvo palo na pamet, jer se tamo nalazi moskovski aerodrom), da je Moskva jako skupa i da nije sigurna pa da mislim da mi je i bolje šta živim u predgrađu, pa sam objašnjavao da mi se sviđa naš premijer Vladimir Putin jer vraća Rusiji staru slavu i ne popušta Amerikancima, da su nam plaće 400-500 dolara, iako ima jako puno siromašnih, ali i da su potencijali naše zemlje jako veliki, jer je Sibir pun sirovina, iako taj novac uglavnom ide u džep ruskih oligarha i bla bla bla. Baš mi je dobro išlo i mogu reći da je bilo puno zabavnije glumiti Rusa, nego Hrvata.

Koliko je Hrvatska malena u odnosu na Indiju govori podatak da naša zemlja ima otprilike istu površinu kao i Uttarkhand, država na sjeveru Indije označena svijetlo plavom bojom.
Izvor: http://geocurrents.info/wp-content/uploads/2013/04/States-of-India-Map.png

2. Zadnji dan boravka u Indiji vratio sam se u New Delhi, u isti hotel u kojem sam proveo prvih 5 noći, i odmah otišao na doručak u istu zalogajnicu (Madan cafe) na Main bazaru. Jeo sam odličan omlet sa sirom i povrćem, pio čaj s mlijekom i čitao novine. Tamo mi je za oko zapeo jedan članak o New Delhiju i nečistoći. U njemu piše da je nakon dugog niza godina Peking skinut s neslavnog prvog mjesta kao najzagađeniji grad na svijetu. Njegovu poziciju preuzeo je New Delhi! Procjene govore da će od petero stanovnika indijske prijestolnice, čak dvoje imati respiratornih problema uzrokovanih zagađenim zrakom, prije svega zbog količine ispušnih plinova od automobila i industrije. Po toj klasifikaciji, nakon New Delhija i Pekinga, slijede Cairo, Santiago de Chile i Mexico City. 
Podjednako loša situacija je i u poretku zemalja, gdje Indija zauzima 155. mjesto od 178 promatranih država svijeta, s tim da je u odnosu na prethodnu godinu pala za čak 32 mjesta. Parametri koji su uzimani u obzir su: zdravstveni problemi stanovnika, zagađenje zraka, vodovod i kanalizacija, vodni resursi, poljoprivreda, ribarstvo, šumarstvo, bioraznolikost, klimatske promjene i energetika. Ako se gleda samo kategorija zagađenja zraka, onda je Indija smještena na samo dno ljestvice, na 174. mjesto. Istraživanje je dovelo do zaključka da je zagađenje zraka šesti najveći ubojica Indijaca. Od zemalja u okruženju, samo je Bangladeš iza Indije, na 169. mjestu, dok su čišći od Indije sve ostale susjedne zemlje koje su bile uključene u ovo istraživanje: Pakistan, Nepal, Kina i Šri Lanka. Navodi se i da su pet najčišćih zemalja svijeta redom: Švicarska, Luksemburg, Australija, Singapur i Češka.

Članak iz gornje priče.

U istim novinama sam naišao na stranicu s ponudama turističkih agencija i bilo mi je jako zanimljivo gledati ponude za Europu, koliko koštaju, koliko traju i što točno nude stanovnicima Indije. Posebno mi je zanimljiva bila ponuda od 7 noćenja koja bi uključivala Francusku (2 noći), Njemačku (1 noć), Švicarsku (3 noći) i Nizozemsku (1 noć). Četiri zemlje u 7 dana! Znam da je Njemačka u odnosu na Indiju mala zemlja, ali stvarno ne vidim smisao posjete toj zemlji, ako se ne misli ostati u njoj više od jedne noći. Cijena tog iscrpljujućeg putovanja bila je 89,999 rupija, dakle oko 8,500 kuna.
Tu je i jedna dulja tura od 14 dana, pri čemu su u itineraru London (3 noći), Paris (2 noći), Amsterdam (1 noć), Njemačka (1 noć, opet ista priča), Švicarska (3 noći), Innsbruck (1 noć) i Italija (3 noći) i sve to za 159,999 rupija, odnosno oko 15 tisuća kuna.

Novac, čepovi i slikanje

Slijedi još nekoliko pričica iz Indije:

1. Kao što možete vidjeti s lijeve strane, tečaj indijske rupije je između 9 i 10 kuna, a radi lakšeg računanja ja sam 100 rupija računao kao 10 kuna pa sam tako vrlo lako saznao koliko nešto košta u našoj valuti. Više puta su me Indijci koje sam upoznao pitali da li im mogu pokazati našu novčanicu, ali nisam imao niti jednu sa sobom. Uvijek bi pitali i koliki je omjer kune u odnosu na rupiju, a da pojednostavim, rekao sam da je omjer 1:10. Oni bi rekli da to nije toliko loše, barem u odnosu na dolar ili euro, i da bi se dalo živjeti kod nas. Meni su se svaki puta javljali upitnici iznad glave nakon konstantnog ponavljanja takve konstatacije. I onda mi je sinulo! 
Ako oni kod kuće (u Indiji) plaćaju kruh 20 rupija, to njima znači da je kruh u Hrvatskoj 20 kuna, a u Njemačkoj 20 eura! S obzirom da je omjer naše i njihove valute 1:10, to znači da bi morali imati 200 rupija da bi u Hrvatskoj kupili kruh. Provjerio sam tu teoriju na sljedećem Indijcu koji me pitao isto pitanje i njegov odgovor mi je to potvrdio, prije svega zato šta je rekao da bi teško mogao živjeti u Europi, ali da je u Japanu već vrlo prihvatljivo! Odmah sam provjerio tečaj japanskog jena i eto potvrde - 1 rupija vrijedi 1,70 jena. Dakle, u Japanu bi, po njihovom shvaćanju svijeta i kretanja tečaja valute, kruh koštao 11 rupija (20 jena), što je još i jeftinije nego u Indiji. Samo zbog vlastite znatiželje išao sam provjeriti koliko zapravo košta kruh u Japanu i došao do cijene od 180-200 jena, što je desetak puta skuplje nego što to Indijci misle. Da li je razlog takvog shvaćanja odnosa valuta u tome što rupija nije kovertibilna valuta ili je u pitanju nešto drugo, stvarno ne znam. Većina Indijaca s kojima sam pričao (zapravo, svi osim jednog) nikada nije putovala izvan svoje zemlje, tako da i to može biti objašnjenje takvog načina razmišljanja koje je u svakom slučaju zanimljivo, ako već ne jedinstveno.

Neke od novčanica indijskih rupija (fali ona od 20 rs).

2. Postoji još jedna specifičnost koju će većina turista primjetiti već nakon par dana provedenih na ulicama indijskih gradova. Indijci imaju nevjerojatan talent za blokiranje svih mogućih prolaza - na cesti, na pješačkim zonama ili stepeništima, njima je svejedno. Ako uzmem u obzir samo zadnjih par gradova na mojem putu, odmah ću se prisjetiti nekoliko situacija gdje su me doveli do ludila:
- u Junagadhu, gradu gdje se nalazi ona sveta planina s 10 tisuća stepki, nalazi se i utvrda u kojoj je jedno usko stepenište koje vodi na gornji kat. Stajao sam u redu koji se formirao kako bi se ljudi spustili s gornjeg kata jer nema mjesta za mimoilaženje. Ljudi su se spustili, a mi smo krenuli gore i na sredini stepeništa naišli na čep. Počeli smo se lagano pomicati i kad sam napokon stigao do vrha vidio sam nekoliko ljudi kako priča na samom vrhu stepenica, blokirajući na taj način prolaz. Okrenuo sam se minutu kasnije i vidio ih da i dalje pričaju, ali im se pridužilo još dvoje ljudi koji su napravili još veću gužvu. I kao u svim sličnim situacijama, nikoga nije bilo briga: Indijci šute i pokušavaju se probiti kroz tu raspričanu grupu, a ja gledam i ne vjerujem.
- u istom gradu sam čekao i autobus za Udaipur, što je inače bila moja najduža vožnja autobusom u Indiji u trajanju od 14 sati. Kako je autobus kasnio, morao sam otići do javnog wc-a, a opće poznata je stvar kako oni izgledaju - smrad i prvljavština posvuda. Ušao sam unutra, obavio svoje (ono kraće) i pokušao izjuriti van zadržavajući zrak i preskačući lokve pišake. Kad ono - novi čep. Tri dečka pričaju na izlaznim vratima. Par metara dalje već je čišći zrak, koliko je to u Indiji moguće, ali oni su odlučili zaustaviti se na izlaznim vratima javnog wc-a. Došao sam do njih, rekao im da se ispričavam, ali da moram proći, na što se jedan malo pomaknuo, tek toliko da prođem ja, ali ne i moja torba koja ga je zakačila. Samo sam mu odmahnuo u znak isprike i odjurio van. 

Autobusni kolodvor iz gornje priče, wc nažalost nisam slikao i sada mi je stvarno žao zbog toga.

- stigao sam u Udaipur i krenuo pješke od autobusnog kolodvora do centra grada, udaljenog pola sata. Najkraći put je vodio kroz uske uličice starog grada. Kroz nju prolazi masa pješaka i samo malo manje motora i rikši. I onda se tu našao jedan auto koji je blokirao prolaz. Stvar se mogla relativno brzo rješiti da je bilo malo razumijevanja drugih vozača koji su u stanju lakše manevrirati, ali oni (uglavnom motoristi) su se na silu pokušavali ugurati u najmanji slobodan prostor sve dok se više nitko nije mogao maknuti. Na istom mjestu sam zbog toga čekao 2-3 minute jer nisam mogao ići ni naprijed ni nazad, totalno okružen budalama. Vozači su počeli trubiti, a pješaci se derati i to je bio prvi i zadnji put da se netko pobunio zbog nepotrebnog stvaranja gužve. Više ni ne znam kako se to pokrenulo, ali ta scena mi se još para dana vrtila u glavi.
- sjetio sam se i situacije ispred hotela u Junagadhu gdje nam je ulaz u hotel bio blokiran jer je netko parkirao motor vodoravno uz cestu, taman da u potpunosti zapriječi ulaz pa sam tako ostao vani i čekao kada će se vozač pojaviti. Nije se pojavio pa sam otišao na ručak. :-)
Uglavnom, ovo se priče iz samo dva manja grada na mom putovanju pa možete zamisliti koliko sam vremena proveo u čepovima u tih stotinjak dana, posebno u onim većim milijunskim gradovima.

3. Ne znam da li sam to već negdje spominjao, ali jako često su me Indijci pitali da li znam nekog glumca iz Bollywooda ili nekog igrača kriketa. Kada bih rekao da ne znam, ostali bi malo začuđeni i onda razočarano počeli objašnjavati kako je taj kojeg su spominjali najbolji, najpopularniji ili najblabla glumac ili igrač kriketa u Indiji. S druge strane, znaju jako puno o glumcima iz Hollywooda, a kada bi im rekao da je u mojoj zemlji nogomet na prvom mjestu i da kriket ne igra nitko, poneki bi me pitao koji je poznati nogometaš iz Hrvatske. U Egiptu su prije par godina svi znali za Šukera - u Indiji nitko, ali je zato jedan dečko čuo za Modrića i zna da igra u Realu. Eto, neka se i to zna. :-)

4. Ova priča je dosta zanimljiva i mogla bi biti dobro upozorenje vama koji imate namjeru posjetiti ovu zemlju. Indijci ne znaju slikati! Svi imaju fotoaparate ili češće mobitele s fotoaparatom i svi se obožavaju slikati i stalno se uslikavaju u različitim pozama i na različitim mjestima na kojima se ja nikada ne bih slikao, ali kada god bi nekog Indijca pitao da li me može uslikati, slika bi bila očajna. Ne radi se tu o kvaliteti slike same po sebi, a ona nije sjajna s obzirom da sam svih 8500 fotografija uslikao s kineskim smartphoneom marke THL, nego se radi o tome da slika ili nije centrirana ili se ne vidi dio građevine ispred koje se slikam ili mi se ne vidi desna strana tijela i slične stvari.
Kada sam shvatio da se takve stvari konstantno ponavljaju već je bilo kasno, ali sam za svaki slučaj počeo tražiti strane turiste da me uslikaju jer sam izgubio povjerenje u Indijce. I slike su odjednom bile dobre, upravo onakve kakve sam želio da budu i na što sam upozorio ljude koji me slikaju - da na slici nisam toliko važan ja, koliko ono ispred čega se slikam. Stranci su to shvatili, ali Indijci nisu. E sada, da bi shvatili o čemu pričam, tu vam je par primjeraka fotografija koje su napravili Indijci, a koje sam počeo skupljati tek kada sam shvatio koliko su loše pa kolekcija, nažalost, nije velika :-)

Jedan od mnogih primjera kada su držali prst na objektivu.

Ovakve slike su bile najčešće, ali sam ih većinu obrisao istog trena. Dakle, nisam važan ja, nego zgrada iza mene, a ona se ne vidi cijela, niti razumijem čemu ovaj nagib. 

Ajde, svakom se može dogoditi da klikne bez namjere. :-)

Ovdje ne držim palac gore u znak odobravanja, nego mu objašnjavam da slika vrh brda s hramom, a ne samo nas dvoje.

Ovo je slikao Indijac, uz moju napomenu da uslika i cijelo brdo iza mene

Kada je Indijac otišao, pričekao sam stranca i pitao ga isto - razlika je očita.

A ovo nisam ja, nego jedan od nekoliko Indijaca koji su krivo shvatili moju molbu da me uslikaju pa su stali da ja uslikam njih. :-)

Osvrt na promet u Indiji

Još jednom se moram dotaknuti prometa u Indiji. Prvi put sam pisao o toj temi još na samom početku, ali od onda je prošlo mnogo vremena i isto toliko zanimljivih događaja. Krenimo redom:

- Putovao sam autobusom po nekoliko autocesta pod naplatom. Riječ "autocesta" bi se ipak trebalo uzeti sa zadrškom jer, iako se radi o cesti s dvije trake u svakom smjeru koje su odvojene fizičkom pregradom, one se razlikuju od naših autocesta. Kao prvo, za prelazak na drugu stranu autoceste nema podvožnjaka ili nadvožnjaka, nego se u naselje na drugoj strani ide kroz prolaz napravljen u fizičkoj pregradi čime se direktno sijeku dvije trake autoputa u drugom smjeru. Druga zanimljivost su motori i zaprežna kola koja masovno voze u suprotnom smjeru, iako se na tim cestama vozi preko 100 km/h. Osim toga, na prilazima naplatnim kućicama nalaze se nizovi ležećih policajaca koji izuzetno iritiraju i ometaju vožnju. Što se same podloge tiče, mogu reći da je većinom bila zadovoljavajuća, barem u odnosu na ostale ceste koje nisu pod naplatom.

- Promet u gradovima i na otvorenoj cesti je podjednako lud, a najriskantnije voze upravo vozači autobusa, o čemu sam potvrdu dobio i od nekoliko Indijaca koji su se na njih žalili. Vožnja autobusima privatnih ili državnih kompanija je nezaboravno iskustvo. Nekima će se svidjeti i htjet će sjediti u prvim redovima da ga što bolje dožive, a neki strašljiviji će cijeli put provesti žmireći i moleći se da živi dođu do cilja. Vožnja je puna naglih kočenja i skretanja, uletanja u škare, kraćenja nepreglednih zavoja i prestizanja kolone, iako u drugom smjeru nailaze vozila. Autobusima se svi sklanjaju s puta, iako nisu u prednosti! Nakon nekog vremena došao sam do zaključka da je do takve situacije došlo zbog činjenice da vozači nisu i vlasnici tih vozila pa ih uopće nije briga niti za vozilo niti za putnike. Oni svaki put prije početka vožnje zapale mirisne štapiće, pomole se svojem zaštitničkom božanstvu i to je to - ako im je suđeno da poginu, poginut će, oni tu ništa ne mogu! Strašno! Svi drugi paze na svoja vozila, bilo da se radi o motorima, autima, kombijima ili kamionima - ceste su pune rupa i svaka neoprezna vožnja može oštetiti karoseriju. S obzirom da su oni vlasnici, njih je briga, vozače autobusa nije.

Kokpit prosječnog dugolinijskog autobusa u Indiji.

- Promet u gradovima je priča za sebe. Neki gradovi imaju semafore, ali ih se malo tko pridržava, ako u isto vrijeme promet ne regulira policija. Jednosmjerne ceste su pretvorene u dvosmjerne, ali samo zbog bezobzirnih motorista. Njih se prometni propisi ne tiču! Voze svugdje: u krivom smjeru, po pješačkoj zoni, kroz parkove, parkiraju tako da blokiraju ulaze u hotele ili trgovine, a često sam viđao i po četvero ljudi na motoru. Za pješake su oni najveći problem jer ih je vrlo teško uočiti zbog brzine kojom voze. A najviše sam poludio u Mumbaiju, koji je pun semafora i to onih koji odbrojavaju koliko je sekudi preostalo do paljenja ili gašenja određenog svjetla. Na svakom velikom raskršću upalilo bi se zeleno svjetlo za pješake, ali bi auti nastavili prolaziti kao da se ništa nije dogodilo. Zeleno svjetlo za pješake je trajalo 40 sekundi, a tek kada bi ta brojka postala jednoznamenkasta, auti bi se zaustavili, pričekali desetak sekundi i opet jurnuli naprijed. Jako iritantno. Vidio sam da turisti negoduju, ali Indijce jednostavno nije briga - oni se ionako nekako proguraju do druge strane, bilo na semaforu crveno ili zeleno.

- Javni gradski prijevoz se uglavnom sastoji od starih autobusa. Cijene su "prigodne": za 5 do 15 rupija se može doći do bilo kojeg dijela grada. Autobusi su uvijek krcati, a često novi putnici ne mogu više stati pa moraju čekati sljedeći autobus. Nikako se ne preporuča putovati gradskim autobusima ako imate više prtljage, ne zbog eventualne krađe, nego zbog nemogućnosti provlačenja kroz autobus. Ima i izuzetaka: na nekim linijama u većim gradovima voze klimatizirani autobusi koji gotovo nikad nisu puni, a najčešće ćete naći i sjedeće mjesto. Razlog je cijena koja se kreće između 30 i 50 rupija za gradske relacije - puno previše za većinu Indijaca. Imajte na umu da kartu ne možete kupiti unaprijed ili od vozača. Svaki autobus ima konduktera koji prodaje karte i koji non-stop šeta duž autobusa kako bi naplatio putnicima koji su upravo ušli. Ako ništa drugo, sigurni ste da nećete platiti kaznu zbog švercanja. :-) Kao što sam već spomenuo, metro (podzemna željeznica) je u New Delhiju i Kolkati daleko najbolji način transporta: brz, čist, učinkovit, jednostavan za snalaženje i jeftin. Postoji i nadzemna gradska željeznica, ali taj način transporta sam koristio samo između Secunderabada i Hyderabada jer sam čuo da je u svim većim gradovima koji je imaju prava ludnica za vrijeme špice i te prigradske linije su jedino mjesto gdje još uvijek možete vidjeti ljude na krovu vlaka. Ne u onolikom broju koliko ih se može vidjeti na nekim starijim slikama, ali ipak...

Vožnja gradskim autobusom u Kolkati.

- Trubljenje. Ah, to trubljenje... Toliko postanete ravnodušni na to da možete lako nastradati kada se napokon vratite kući jer više ne obraćate pažnju kada netko potrubi. A kod nas se uglavnom trubi zbog nekog razloga. U Indiji je razlog za trubljenje taj što postoje i drugi sudionici na cesti, smetali oni ili ne. Truba je jednostavno znak da ste i vi na cesti. Pogledajte me, tu sam, biiiiiip. Sad ću se prestrojiti, biiiiip. Krećem, biiiip. Zaustavljam se, biiiip. Skrećem, biiiiip. Preblizu si mi, biiiiip. Dosadno mi je, biiiiip. I tako na tisuće motora, autiju i autobusa na svakoj cesti i u svako doba dana! Bilo je pravo olakšanje doći na otočić Diu i šetati praznim ulicama od gradića Diu do plaže. Prolazio sam tu relaciju svaki dan i onda zadnjeg dana vidim skuter kako ide prema meni. Cesta široka i prazna, ugodna tišina, samo ja na svojoj strani ceste i skuter na drugoj. Biiiip, biiiip, biiiip. Tri puta je morao potrubiti da me obavijesti da dolazi! Da, znam da si tu, vidim te, čujem te, a i na drugoj strani ceste sam, ali oni to ne shvaćaju. Lakše je potrubiti, nego razmisliti.

Na ovoj napuštenoj i ravnoj cesti na otoku Diu se dogodila situacija iz gornje priče.

- Vozači rikši i njihov način obraćanja potencijalnim klijentima je isto zanimljiva tema. Iako sam tijekom cijelog puta, dakle u stotinjak dana, rikšu koristio samo desetak puta, svaki dan su mi prilazili njihovi vozači i nudili mi svoje usluge uz razne "navlakuše", bilo da se radi o davanju velikog popusta, cijeni za Indijce, jeftinoj turi po gradu ili besplatnoj turi jer mu se sviđate. Ali jedna stvar mi je bila posebno interesantna: ovisno u kojem dijelu zemlje sam se nalazio, oni su mi se najčešće obraćali s my friend, ali i sa Sir, brother pa čak i master, što znači gospodar i nekako mi zvuči degradirajuće za vozače rikši. Tako su me zvali isključivo u Mysoreu i nigdje drugdje. Vožnja u rikši je nešto što morate napraviti, ako želite reći da ste bili u Indiji. Mjesta za noge ima jako malo pa mogu zamisliti kako je teško iznadprosječno visokim ljudima. Ceste su pune rupa pa stalno poskakujete unutar kabine i udarate s glavom u krov rikše. S obzirom da rikše nemaju vrata, jako je važno čvrsto se držati za bilo šta jer zbog naglih manevara lako možete ispasti iz nje tijekom vožnje. To sam vidio u Bodhgayi, ali je srećom budistički redovnik završio samo s manjim ogrebotinama na laktovima i koljenima. I još jednom napominjem - OBAVEZNO dogovorite cijenu vožnje unaprijed, prije nego uđete u rikšu.

Vožnja rikšom u Gwalioru.

Hindu jezik, bose noge, čudna imena i duhan

Slijedi nekoliko priča koje se temelje na mojim zapažanjima neobičnosti indijske svakodnevnice:

1. Primjetio sam da Indijci, i na sjeveru i na jugu zemlje, koriste jako puno engleskih riječi u svakodnevnom govoru. Mnogi se kod nas žale na prevelik udio engleskih riječi u govoru i pogotovo reklamama, ali to nije ništa u usporedbi s Indijom. Rekao bih da tek jedan od pet Indijaca koristi domaći izraz za brojke, a svi ostali će reči npr. sixtyfive i nastaviti pričati na svom jeziku. Još neke riječi koje svakodnevno čujem na ulici su: bus station, ticket, mobile number, breakfast, lunch, dinner, how much?, ice cream i slično. Jedina razlika između njih i nas je u tome što su oni bili dosta dugo pod britanskom vlašću. Koje je naše opravdanje?
Još je nešto zanimljivo u jeziku hindu. U početku sam mislio da se šale, ali razgovori su uvijek bili ozbiljni. Naime, imaju jako puno riječi koje se rimuju i zvuče jako smiješno za promatrača sa strane koji ne razumije o čemu se priča. Zapamtio sam tri izraza koje sam čuo više puta, a zvuče ovako nekako: engele mengele, takala makala i gulunguli gulungule. Ima ih još puno, ali uvijek mi prva reakcija bude smijeh pa ih se ne sjetim zapamtiti.

2. Postoji nekoliko stvari u ponašanju Indijaca koje niti nakon sto dana nisam uspio do kraja shvatiti. Vjera im brani ulazak u hramove u obući, pretpostavljam zbog nečistoća koje bi na taj način mogle ući u njihova sveta mjesta. Gadljivim ljudima nije lako promatrati u šta sve staju ljudi šetajući ulicom, a samo za podsjetnik spomenut ću svoje zgražanje koje sam podijelio s vama još na početku puta kada sam se čudio koliko ljudi izvlači ono zeleno, duboko iz sinusa, i pljuje bez pardona pokraj sebe. Kravlju balegu je lako uočiti, ali pišaku nije. Na svakom koraku vidite i smeđe flekice na cesti koje nastaju od prožvakanog duhana koji se jednostavno ispljune na cestu i izgleda odvratno (kao i zubi onih koji su ga žvakali). Indijske ulice su ogledalo cijele Indije. U isto vrijeme, na ulicama većih vjerskih središta (Madurai, Tirumala, Pushkar itd.) i uokolo svih značajnijih hramova, na stotine ljudi po ulicama šetaju bosonogi i nakon toga ulaze u hramove. Njihovi tabani su uprljani svime što se može naći i na obući, pa ipak, oni slobodno mogu ući. I onda takvi ljudi piju vodu iz novih, tek kupljenih boca na način da vodu lijevaju u sebe iz daljine, bez doticanja vrha boce usnama! Razlog je higijena! Tko je tu lud?

Usredotočite se na tabane ovog tipa koji je sjedio ispred mene na brodu između Alleppeya i Kottayama. Tvrda ispucana koža s nekoliko zaraslih ožiljaka, ništa neobično za ljude koji svugdje hodaju bosi.

3. Nešto neshvatljivo iz našeg kuta gledanja događa se kod imenovanja svih vrsta trgovina, obrtničkih radnji ili autoprijevozničkih poduzeća u Indiji. Još uvijek ne mogu vjerovati na nisam to primjetio ranije, nego tek nakon lošeg iskustva u Tirumali, gdje nisam htio popuniti obrazac kojim izjavljujem da u potpunosti vjerujem u Lorda Venkateshwara, crno božanstvo koje se tamo štuje, a čije sam ime jako dobro zapamtio. Par dana kasnije bio sam u Mysoreu i odmah primjetio da se jedna trgovina pićem zove "Sri Venkateshwar", što mi je odmah bilo čudno. Počeo sam primjećivati slične slučajeve na svakom koraku i u svakom sljedećem gradu: ne samo na trgovinama, nego i na rikšama, taksijima i autobusima, restoranima i hotelima, čak i na pokretnoj škrinji za sladoled - svi imaju imena nekog hindu božanstva, a daleko najpopularnija su Krishna i Lakshmi. U Haridwaru sam spavao u hotelu Vishnu, u Varanasiju jeo u restoranu Ganesha, na jugu Indije se vozio u autobusima čiji je zaštitnik Surya - Bog Sunca. Iako autobus nije vozio na solarni pogon. :-)

"Sri Venkateshwara cool corner", trgovina posvećena božanstvu koja prodaje Coca Colu i čipseve. Nakon ovog dućana na brdu Chamundi iznad Mysorea počeo sam primjećivati takve vjerske nazive i na drugim radnjama.

Ako vam još uvijek nije jasno zašto mi je sve to bilo čudno, pokušajte zamisliti takvu praksu kod nas. Dakle, ujutro se probudite i odete po kruh do pekare "Djevica Marija", nastavite dalje po novine do kioska "Jahve" i sjednete na terasu kafića jednostavnog imena - "Isus", dok pored vas prolazi autobus kompanije "Sveti Ivan Krstitelj". Mislim da to kod nas ne bi prošlo. Ali... Ovo je ipak Indija pa se čak i u Kerali, gdje živi najveći broj Kršćana, kompanije imenuju prema kršćanskim svecima: Christ, Jesus, Holy Mary, St. John, St. Paul i slično, ali najveći "šok" sam doživio kada sam u Munnaru vidio automehaničarsku radionicu imena "Infant Jesus". Što je previše, previše. Zaključak bi bio da ovakva praksa nema veze s Hinduizmom, što je jasno iz navedenih primjera, nego s indijskim poimanjem religije.

Taman kad sam pomislio da su Hindusi ludi, Kršćani uzvraćaju udarac: gumi servis "Infant Jesus" u Munnaru.

4. Čitao sam u "Times of India", dnevnim novinama na engleskom jeziku, kritike novog povećanja poreza na cigarete kojim je Vlada htjela demotivirati pušače u svojoj štetnoj navici. Kažu kritičari da to povećanje cijena cigareta neće imati nikakav utjecaj na smanjenje broja pušača, ali ne zbog očitog razloga, barem iz našeg kuta gledanja, nego zato što tek 15% korisnika duhana puši cigarete, a nevjerojatnih 85% duhan žvače! A na tu vrstu duhana to se povećanje poreza ne odnosi. Ne mogu reći koliko je duhan za žvakanje opasniji od onog u cigaretama, ali sam u prvoj priči pojasnio kakve su nuspojave žvakanja duhana: smeđe flekice na cesti i smeđi zubi kod konzumenata. Jako mi je žao što u Hampiju nisam uslikao bačeni paketić duhana za žvakanje, tzv. pana, koji ima zanimljivo ime: Google. Svim poznavateljima interneta poznato je koliko je Google aktivan u zaštiti svojih autorskih prava pa me stvarno zanima da li su upoznati s tim proizvodom koji sam, nakon Hampija, vidio samo još na par mjesta na jugu Indije.

Povratak u Delhi

Iako sam već par dana u Rijeci, bio bi red da dovršim putopis i opišem događaje od Udaipura do povratka u Hrvatsku. Isto tako, bez obzira što više ne putujem, blog će biti aktivan barem još mjesec dana, jer tema za pisanje ima dovoljno. Bit će tu još puno zapažanja, mišljenja, opisa zanimljivih događaja i prikaza smiješnih slika, tako da ne odustanete od čitanja dok vam ne kažem da je stvarno gotovo. :-)

Dakle, napokon sam dočekao zadnju noćnu vožnju vlakom jer sam znao da će to biti zadnji put da se smrzavam u Indiji. Stigao sam rano ujutro u New Delhi, ali na kolodvor Hazrat Nizamudin, poprilično udaljen od centra. S obzirom na moju naviku (i potrebu) planiranja puta, znao sam da moram izaći iz glavne kolodvorske zgrade, otići petstotinjak metara na lijevo i tamo negdje pričekati bus 181 koji vozi do Paharganja. Sve je išlo kao podmazano: stigao sam u poznati kvart, otišao u isti hotel u kojem sam bio prije stotinjak dana i dobio sobu koja bi mi do večernjeg odlaska prema aerodromu trebala služiti za odmor i skladištenje robe koju sam planirao kupiti (čajevi, začini itd.). Imao sam u planu posjetiti i Qutub Minar, ostatke jednog od mnogih gradova koji su postojali na području današnjeg New Delhija, a kojeg sam nekim čudom propustio posjetiti, ali me potraga za najpovoljnijim tekstilom, čajevima i začinima toliko iscrpila da jednostavno više nisam imao snage za razgledavanjem ičega. 

Problem je bio u tome što nisam imao informaciju koliko bi trebali koštati čajevi ili začini pa se nisam mogao niti pravilno postaviti prilikom cijenkanja. Zato sam otišao do državnih trgovina, tzv. government emporiums, koje imaju fiksne cijene i kao takve su dobar orijentir za pravu vrijednost neke robe. One se, međutim, nalaze dva kilometra dalje pa sam taj potez prošao dva puta zapisujući cijene svega što me zanimalo. Na kraju sam bio lud kad sam se vratio na Main bazar, spreman za cijenkanje, i u sva tri dućana sa začinima i čajevima vidio da su cijene fiksne! Probao sam ih spustiti, ali su mi i sami ponovili da se to neće dogoditi. Takva kupovina postaje dosta zahtjevna, jer više ne znaš gdje se očekuje od tebe cijenkanje, a gdje ono nije preporučljivo. Čak niti na Main bazaru. Ipak, nekih razlika u cijeni je bilo, tako da sam kod svakog kupio nešto, a na kraju sam morao kupiti i torbu da sve to utrpam u nju. Zaključio sam i da je možda i najbolja hrana koju sam jeo u cijeloj Indiji bila ona na samom početku puta, kada sam svaki dan više puta svraćao u mali ulični restorančić na Main bazaru, čije je ime Madan cafe (možda se sjećate slika raznih vrsta hrane koje sam objavio ma početku puta, sve je to bilo napravljeno ovdje).

Vrijeme od osam ujutro do deset navečer je prošlo začas pa sam se odjavio iz hotela i s 11 kila teškom ručnom torbom krenuo prema aerodromu Indira Gandhi, još jednom se uvjerivši da metro u ovom gradu funkcionira i izgleda savršeno. U dva sata ujutro imao sam povratni let prema Zurichu koji je trajao osam sati, iako sam zbog vremenske razlike tamo stigao već u 6:25. Oba leta na toj relaciji, koju odrađuje Swiss airlines, su bila nevjerojatno ugodna i mirna, s odličnom uslugom i bez ikakvih turbulencija. Tri sata pauze u Zurichu je isto brzo prošlo, a nakon jednosatnog leta do Ljubljane imao sam zanimljiv susret s djelatnicima carine. Pozvali su me sa strane, otvorili torbu i ugledali hrpu vrećica sa sadržajem sličnim marihuani (listići čaja) i malo jačim drogama (prah od začina raznih boja). Nisu imali izbora, nego otvoriti nekoliko vrećica i provjeriti sadržaj. Zanimao ih je i sadržaj jedne crne vrećice u kojoj sam nosio pijesak iz pustinje u Radžastanu. :-) Ipak je sve prošlo u redu pa sam nakon petnaest minuta kontrole izašao van, direktno na mečavu koja se spustila na Ljubljanu. Ali dobro, tako nekako sam i zamišljao kraj svog putovanja. Tri sata kasnije, u Rijeci me je dočekala kiša i sada mi je stvarno bilo jasno da je Indija daleko iza mene.

Udaipur - bijeli grad

Nakon vožnje autobusom duge 14 sati, stigao sam u Udaipur, grad u Radžastanu u kojem živi oko 400 tisuća stanovnika. Zbog bijelog kamena od kojeg su sagrađene zgrade često ga se naziva i „bijelim gradom“. Grad se nalazi na području punom brežuljaka s kojih se pruža lijep pogled na grad i jezera oko njega. Jezero Pichola, koje se nalazi u samom centru grada, nekada je bilo mnogo manje površine, ali je Maharana Udai Singh II, osnivač Udaipura, tijekom 16. stoljeća poplavio selo Picholi u dolini kako bi napravio novu obalu, dovoljno veliku za novoosnovani grad. Jezero je sada dugačko četiri i široko tri kilometra, a na nekim djelovima obale znaju se vidjeti krokodili, što ideju o kupanju u jezeru ne čini ni najmanje privlačnom. Usred jezera nalazi se i otok Jagniwas koji ne bi bio toliko poznat, da se na njemu ne nalazi luksuzan Lake Palace Hotel, sagrađen 1754. godine, u kojemu je sniman film iz serijala o James Bondu: Octopussy. Cijene noćenja u dvokrevetnoj sobi kreću se od 37500 Rs (oko 3500 Kn) na više, a pristajanje na otok je zabranjeno znatiželjnim turistima, ako nisu rezervirali smještaj.

Otok s Lake Palace Hotelom na lijevoj strani i brdo s Monsunskom palačom (spominje se kasnije u tekstu) u daljini na desnoj strani slike.

Moji troškovi smještaja su bili tek nešto niži - 200 rupija na noć, što je s obzirom na izgled, poziciju i uređenje kuće stvarno odlična cijena. Radi se o staroj tradicionalnoj obiteljskoj kući na četiri kata, krcatoj raznobojnih ukrasa i biljaka, na čijem se vrhu nalazi restoran s kojeg vidite dio jezera i okolna brda. Jedina slabija točka su minijaturne (ali čiste) kupaone. 

Unutarnje dvorište i stepenište u obiteljskom Nukkad guesthouseu.

Najveća atrakcija Udaipura je njegova Gradska palača (City palace), najveća u Radžastanu, dugačka 244 metra. U njoj se nalaze dva muzeja, luksuzni hoteli i restorani te Kristalna galerija u kojoj je predstavljena kolekcija kristalnih predmeta koju je Maharana Sajjan Singh naručio 1877. godine od jedne renomirane britanske kompanije. Budući da je Maharana umro prije dopreme navedene kolekcije, ona je ostala zapakirana u skladištu punih 110 godina, a kad su je ponovno otkrili, imali su što vidjeti: kristalne stolice i stolove, kristalne sjedeće garniture pa čak i kristalni krevet. Sve se to sada može vidjeti u galeriji, ako ste spremni platiti 500 rs za ulaznicu. Glavni razlog mog dolaska u palaču je jednosatna tura brodićem po jezeru Pichola, uz polusatno stajanje na otočiću Jagmandir, gdje se nalazi palača podignuta davne 1620. godine. Danas se tamo nalazi mali hotel, međutim, posjetitelji mogu slobodno šetati po prekrasnom parku ili popiti kavu u hotelskom restoranu, uz prekrasan pogled na Udaipur i Gradsku palaču.

Gradska palača gledana iz brodića.

Glavno dvorište unutar palače.

Palača na otočiću Jagmandir.

Još jedna zanimljivost ovog grada je kolekcija od dvadeset i dvije limuzine i oldtimera koji pripadaju dinastiji Maharana, a koja uključuje Cadillac iz 1938. sa sedam sjedećih mjesta i Rolls Royce Phantom iz 1934. koji se koristio prilikom snimanja filma Octopussy. Budući da je grad okružen brdima, morao sam otići do vrha jednog da vidim Udaipur iz ptičje perspektive. Iako je najpopularniji odlazak do visokog i pet kilometara udaljenog brda, na čijem se vrhu nalazi Monsunska palača (Monsoon palace) iz 19. stoljeća, nakon uspona na Girnar tražio sam nešto jednostavnije i našao brdo s vidikovcem kilometar južnije od Gradske palače. Uspon nije trajao više od deset minuta, a pogled je sasvim solidan. Na vrhu se nalazi hinduistički hram Karni Mata koji sam, pretpostavljate, zaobišao u širokom luku.

Pogled s vrha brda čije ime nisam uspio saznati

Udaipur je lijepi grad, ne prevelik, relativno uredan, a niti gužva u prometu (motornom i pješačkom) nije strašna, barem što se starog dijela grada tiče. Moglo bi se ovdje provesti duže vremena, a za zanimaciju se može upisati na jedan od brojnih tečajeva kuhanja lokalnih specijaliteta koji se oglašavaju na svakom koraku. Broj stranaca je neusporedivo veći u odnosu na nedavno posjećena mjesta, tako da se u ponudi može naći i europska hrana. Probao sam pizzu po treći put u Indiji i stvarno moram reći da se trebaju ostaviti toga, jer jednostavno nisu u stanju napraviti niti pizzu osrednje kvalitete. Uostalom, kako bi i mogli kada ne poznaju riječ "salama". Strpit ću se još par dana do povratka u Rijeku, a onda s guštom pojesti sendvič sa salamom i sirom. Eto vidite što Indija napravi od čovjeka. :-)