Dovoljno je reći - Kathmandu

Kathmandu je glavni grad Nepala, ima oko milijun stanovnika (još ih toliko živi na periferiji), a nalazi se 1337 metara iznad razine mora. Utemeljen je u 12. stoljeću podizanjem hodočasničkih odmarališta duž trgovačke rute prema Tibetu, a ime je dobio prema jednom od tih naselja - Kashtamandapu, čiji se dio i danas može vidjeti na trgu Durbar.

Kathmandu je postao turistička meka 1960-ih, kada su pripadnici hipi subkulture nahrlili u taj grad u potrazi za prosvjetljenjem, dobrim provodom, lako dostupnom marihuanom i općenito jeftinim životom. Iako se službeno drukčije zove, najpopularnija ulica iz tog vremena i dalje je poznatija kao „freak street“ (ulica frikova). Posjetio sam tu ulicu i mogu reći da ni po čemu ne odudara od ostalih ulica u centru grada, dakle dućani, dućani i samo dućani. Sumnjam da je tako iskomercijalizirana bila u to vrijeme. Snalaženje za početnike nije jednostavno jer ulice, osim onih najvažnijih, nemaju imena, već se imenuju prema distriktima (na nepalskom: tole), a imena trgova, hramova ili drugih dominantnih građevina označavaju najbliži disktikt nekoj adresi. Npr. adresa svih koji žive u radijusu od 100 metara od Thahiti tole je - Thahiti tole. Začuđujuće je da pošta, koliko god spora bila, uvijek bude pravilno dostavljena.

Freak street danas.

Thahiti tole iz gornje priče.

No, vratimo se mojoj priči. Smjestio sam se u Shree Lal hotelu na Thamelu, turističkom djelu Kathmandua. Zbog pozitivnog iskustva s dormitorijem u Pokhari, tražio sam isti tip smještaja i u ovom gradu, međutim ispalo je da ću cijelo vrijeme biti sam u četverokrevetnoj sobi. Ako ništa drugo, cijena je i više nego pristupačna: 300 npr/noć, što je oko 18 kuna. Zbog neplaniranog kasnog dolaska u Kathmandu, prvi dan sam proveo u hotelu i odmarao se za ono što me čeka idućih par dana. 

A sljedeći dan je na rasporedu bio odlazak do trga Durbar i posjet Swayambhunath stupi na brdašcu zapadno od centra grada. Punu priču o trgu Durbar mi se ne da prepričavati jer bi oduzelo previše vremena. Ukratko, radi se o grupi budističkih i hinduističkih hramova, svetišta i statua razbacanih uokolo desetak manjih trgova, a prema dobivenoj karti koju se dobije prilikom kupovine ulaznice, tih povijesnih građevina ima točno 43. Ne pripadaju istom vremenskom razdoblju (od 12. do 18. stoljeća), nisu posvećeni istim božanstvima niti građeni od istog materijala (drvo, kamen i opeka), ali ih je na okupu stvarno prekrasno vidjeti. Ulaznica za Durbar square je dosta skupa, čak 750 npr (oko 45 kn), i plaćaju je isključivo stranci. U Europi bi to zvali diskriminacijom. Cijena je do prošle godine bila 300 npr, a podignuta je uz obrazloženje da treba ubrzati sanaciju spomenika. Upoznao sam jednog Nepalca koji radi u administraciji tog lokaliteta uvrštenog u svjetsku kulturnu baštinu i on kaže da se ne vidi nikakav veći priljev novca niti se obujam konzervatorskih radova povećao. Višak novca se, prema njemu, slio u nečije džepove. Jako žalosno, ali znamo mi u Hrvatskoj kako to ide. Ako ništa drugo, možete (i trebate) napraviti propusnicu koja vam omogućava da posjećujete trg svakodnevno, a platite samo jednom. 

Grupa hramova na sjevernoj strani trga Durbar.

Hramovi na južnoj strani trga.

Većina hramova ima prekrasne, ali i zastrašujuće rezbarije u drvu.

Fascinantan kameni prikaz Kal Bhairava, destruktivne manifestacije Shive.

Osim veličanstvenih hramova još je jedna zanimljivost vezana za trg Durbar. U njegovom rubnom dijelu nalazi se Kumari bahal - dom božice Kumari Devi, inkarnacije strašne Durge. Radi se, međutim, o živoj djevojčici, koja bude odabrana na temelju točno definirane 32 fizičke karakteristike. Djevojčica mora biti starija od 4 godine, ali ne preblizu puberteta. Običaj je to koji potječe iz 18. stoljeća, ali se ne zna njegov točan razlog. Kada se nađe kandidatkinja, stave je u mračnu prostoriju i straše na razne načine. Ako ne pokaže strah, a inkarnacija božice Durge to nikako ne bi smjela, odabrana je te se s obitelji seli u Kumari bahal, gdje je dvorjani paze i štuju kao pravu božicu. Njezino „božanstvo“ nestaje s prvom mjesečnicom ili bilo kojim ozbiljnijim gubitkom krvi, budući da na taj način Durga izlazi iz njezina tijela te ona ponovo postaje obična smrtnica. Ženidba za bivšu božicu smatra se nesretnom, iako je realniji problem u siromašnim uvjetima uzdržavati razmaženu ženu, koja je navikla na raskoš, lagodan život i povlađivanje. Imao sam tu privilegiju biti u unutarnjem dvorištu kada je Kumari Devi došla do prozora vidjeti što se vani događa, ali me njezin uzvišeni stav i gledanje u okupljene ljude bez i najmanjeg smiješka nisu nimalo oduševili. Fotografiranje božice je najstrože zabranjeno, ali možete vidjeti kako izgleda na nekoj od njezinih službenih slika.

Poslijepodne je bilo rezervirano za laganu šetnju do 2 kilometra udaljenog brda, na čijem je vrhu izgrađena prekrasna budistička stupa Swayambhunath (ponovite ovo par puta da lakše zapamtite). Najraniji zapisi potvrđuju postojanje stupe već u 5. stoljeću, dok su je u 14. stoljeću mughalski osvajači djelomično srušili u potrazi za zlatom. Danas je ona dom stotinama majmuna pa se često zove i hram majmuna. Do vrha vodi strmo stepenište omeđeno prikazima životinja, a na samom brdu nalaze se, osim centralne stupe, i mnogi drugi religijski objekti, kao i mali muzej, svi ukrašenih raznobojnim molitvenim zastavicama. Ono što je mene najviše privuklo jest pogled na grad:

Panorama Kathmandua.

Swayambhunath stupa.

Majmuni paze da se ljudi ne približe stupi.

Drugi dan put me odveo u susjedni Patan - nekada posebni grad, udaljen oko 5 kilometara od centra Kathmandua, a danas tek dio metropole južno od rijeke Bagmati. Jedan veliki plus kod vodiča od Lonely Planeta jesu opisi pješačkih tura kroz uličice starog grada pa sam na putu do Patana vidio toliko hramova da mi ih je već bilo dosta kada sam nakon dva sata pješačenja napokon stigao na trg Durbar (durbar znači palača, tako da skoro svi stariji gradovi u Nepalu imaju trg tog imena). Ulaznica za ovaj kompleks košta 500 npr (do nedavno je bila 200 npr) i nakon što sam ga razgledao sa svih strana i vidio da se gotovo uopće ne razlikuje od istoimenog trga u Kathmanduu, odlučio sam otići na ručak u restoran s pogledom na trg, a ne na sami trg, čije su palače i hramovi većim djelom izgrađeni između 16. i 18. stoljeća.

Najljepši dio puta između Kathmandua i Patana - hram Pimbahal Pokhari. 

Trg Durbar u Patanu.

Treći dan otišao sam na jednodnevni izlet u Dhulikhel, gradić udaljen oko 30 km od Kathmandua, koji je poznat po odličnom pogledu na Himalaju. Bojao sam se malo tog izleta zbog jednog razloga: minibus do Dhulikhela kreće s autobusnog kolodvora Ratna park gdje se nalazi dvjestotinjak parkiranih kombija i autobusa, uz desetak onih koji upravo dolaze ili odlaze, a nigdje ni traga peronima ili tablama na engleskom jeziku. Kaotično mjesto. Ipak, kao što sam već napomenuo, samo treba pitati i u roku od dvije minute bio sam u minibusu koji je krenuo tek par trenutaka kasnije. Put od 30 kilometara traje puna dva sata (karta je 60 npr), a nakon dolaska u mjesto odmah sam krenuo do vidikovca, do kojeg vodi dugi niz stepenica. Sav taj trud se isplati kada vidite snijegom prekrivene planine u daljini. Ostao sam u Dhulikhelu par sati, ali su oblaci počeli zakrivati vrhove pa sam shvatio da je vrijeme za povratak u ludilo velegrada.

Pogled na sjever...

... i sjeveroistok.

Četvrti dan imao sam u planu posjetiti toranj Dharahara, Boudhanath stupu i Pashupati. Toranj Dharahara nalazi se u samom centru grada, izgrađen je 1824. godine, ali ga je potres iz 1934. u potpunosti uništio. Dvije godine kasnije ponovo je podignut, iako je sada par metara niži (62 m). Svrha mu je bila okupiti ljude zbog nekog važnog događaja tako što bi se trubilo s vrha tornja. Sada on služi kao vidikovac.

Pogled na Kathmandu s tornja Dharahara. U daljini se vidi brdo gdje se nalazi Swayambhunath stupa.

Toranj Dharahara.

Kasnije sam otišao s minibusom do Boudhanath stupe, jednog od najvažnijih hodočasničkih odredišta za Budiste i najveće azijske stupe. Prvi puta se spominje još u 7. stoljeću, ali je današnja stupa novijeg vijeka, budući da su staru srušili mogulski osvajači u 14. stoljeću. Radi se o kružnom hramu savršenih linija i simetrije, ukrašenom molitvenim zastavicama, a arhitektonski stil krije i mnogo simbolike. Tisuće hodočasnika svaki dan dolazi do stupe i kruži oko nje u smjeru kazaljke na satu, vrteći pritom preko pet stotina molitvenih kotača. Posebno atraktivno bude u sumrak kada se pale stotine svijeća, a malenim trgom odjekuje pjesma budističkih redovnika. Ako se želite maknuti od buke i prašine Kathmandua, ovo je mjesto za vas.

Grandiozna Boudhanath stupa.

Pogled s terase restorana na kružni trg oko stupe.

Dva kilometra južnije, na obalama rijeke Bagmati, nalazi se kompleks hinduističkih hramova Pashupati (Pashupatinath). Rijeka Bagmati također se, kao pritoka Gangesa, smatra svetom rijekom te se koristi za kremiranje preminulih i ritualno pranje. Odmah uz gatove za spaljivanje nalazi se i hram iz 6. stoljeća s prikazima tantričkog seksa, što je zaista zanimljiva kombinacija. Iako su gatovi slični onima u Varanasiju, htio sam ih vidjeti jer je ova rijeka, za razliku od Gangesa, jako uska pa se spaljivanje može promatrati i s uzvišenja na suprotnoj strani. I onda je uslijedio šok: na velikim tablama na prilazima kompleksu pisalo je da cijena ulaznice za strance, počevši od travnja ove godine, iznosi tisuću rupija! Mislim da su se malo precijenili jer je to tek par kuna jeftinije od Taj Mahala. Prošetao sam oko kompleksa, nisam vidio puno pa sam krenuo natrag prema Thamelu. Da, ovdje se radi i o škrtosti, ali i o činjenici da sam već vidio gatove za kremaciju, no prije svega o principu, jer opet ulaznicu plaćaju isključivo stranci. Ali tisuću rupija? Što je previše, previše je!

Rijeka Bagmati s gatovima na "besplatnom" djelu toka.

To je trebao biti zadnji dan u nepalskoj prijestolnici, budući da sam ujutro imao namjeru ići do sela Daman i vidjeti, kako kažu, najbolji pogled na Himalaje u Nepalu. I onda se sve zakompliciralo. Ispalo je da postoji samo jedan bus dnevno, i to u 7 ujutro, koji kreće iz neke sporedne uličice na periferiji Kathmandua. Može se doći i s presjedanjem, ali bi to trajalo oko 5-6 sati. Da stvar bude gora, saznao sam i da je u tijeku rekontrukcija nekoliko dionica na toj cesti pa bi se putovalo još duže. I onda sam zaključio da mi se jednostavno ne da gnjaviti s time, posebno nakon što sam imao lijepo vrijeme u Dhulikhelu. Zato sam ostao jednu noć duže u Kathmanduu, šetao naokolo i uživao, a sutra ujutro krećem direktno prema graničnom prijelazu Birganj-Raxaul, put koji bi trebao trajati oko 8 sati. 

Pokhara - raj za ovisnike o adrenalinu

Kukurikuuuuu... Malo mi je bilo neobično da me u samom centru drugog najvećeg grada u Nepalu u ranu zoru probudi pijetao, ali sam se u polusnu samo nasmijao, okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati. Bio sam smješten u Gauri Shankar guesthouseu, a samo prvu noć sam spavao u dvokrevetnoj sobi, čiju sam cijenu spustio na 500 npr, što je odlično s obzirom da se radilo o najurednijoj sobi u dosadašnjih 40 dana. Druge dvije noći sam se preselio u trokrevetni dormitory (200 npr), ali samo zato što sam upoznao jednu Francuskinju i Španjolca, koji su oboje bili upravo u toj sobi i s kojima sam proveo većinu vremena u Pokhari.

Pokhara ima oko 250 tisuća stanovnika, nalazi se na 884 metra nadmorske visine, a turistički je atraktivna prije svega zbog svog opuštajućeg ugođaja uz obale planinskog jezera Phewa Tal i fascinantnog pogleda na sljedeće vrhove moćnih Himalaja - Hiunchuli (6441 m), Annapurna I (8091 m), Machhapuchhare (6997 m), Annapurna III (7555 m), Annapurna IV (7525 m) i Annapurna II (7037 m). Glavna ulica uz jezero, tzv. Lakeside, krcata je smještajnih objekata, restorana i barova, mjenjačnica, suvenirnica, turističkih agencija specijaliziranih za treking oko Annapurne, rafting ili paraglajding, dućana s alpinističkom opremom i brdskim biciklama itd. I sve izgleda puno urednije, modernije i opremljenije nego u bilo kojem indijskom gradu (izuzetak: Shimla). Za one najhrabrije tu je i najbrži (do 160 km/h) i najduži (1,8 km) zipline na svijetu koji polazi s vrha Sarangkota. Isto tako, odmah sam primjetio da se na svakom koraku nalaze dućani s alkoholnim pićima, koji su se u Indiji mogli nabrojati na prste jedne ruke. Ljudi se po crtama lica dosta razlikuju od Indijaca, nešto su svijetlije puti i oči su im "nakošenije", ali ono najvažnije - ljudi su ljubazniji, nasmijaniji, a trgovci manje napasni. Zbog svega toga, Pokhara mi se svidjela već na prvi pogled.

Detalj s obale jezera Phewa Tal.

Glavna ulica uz jezero je centar noćnog života i shopinga.

Drugi dan smo Španjolac (cimer) i ja iskoristili za odlazak do World Peace Pagode, hrama posvećenog Budi kojeg su Japanci sagradili kao simbol mira i prijateljstva među narodima, a koji je smješten na vrhu obližnjeg brda s kojeg se odlično vide vrhovi Himalaje. Uspon od Lakesidea traje oko sat i pol i nije zahtjevan, većim djelom prolazi kroz šumu, a mali problem predstavlja slaba markacija staze. Pogled s vrha je bio solidan, ali je lagana naoblaka kvarila ugođaj, iako će se na kraju ispostaviti da je to bio najvedriji od tri dana provedena u Pokhari.

Pogled na jezero, Pokharu i Himalaju s vidikovca pokraj World Peace Pagode.

World Peace Pagoda iznad Pokhare.

Drugi dan sam krenuo do vidikovca Sarangkot, nasuprot World Peace Pagode, čiji se vrh nalazi oko 700 metara iznad razine jezera. Dan nije bio obećavajući, jutarnja magla se pretvorila u oblake koji su zaklanjali vrhove Himalaje. S obzirom da do vrha ima oko dva i pol sata hoda, nadao sam se da će se do tada vrijeme popraviti. Nakon sat vremena hoda do podnožja brda, uslijedio je lagani uspon, gdje sam se malo pogubio u silnim neobilježenim puteljcima pa sam pitao jednog dečka da me usmjeri. On je rekao da mogu s njim, jer ionako ide prema jednom selu na pola puta do vrha, pritom koristeći brojne sporedne puteve kao prečice. Do vrha sam došao neočekivano brzo, ali je vrijeme bilo sve gore i nije bilo naznake da ću vidjeti planine. Otišao sam zato na ručak u susjedno selo, pio čaj i uživao u pogledu na Pokharu i jezero i još se jednom vratio do vidikovca. Na toj suprotnoj, planinskoj strani, oblaci su bili još gušći, ali je sada zapuhao i hladan vjetar pa mi je postalo jasno da od planina neću vidjeti ni p. Šteta, jer na razglednicama sam vidio kako atraktivno izgledaju. Sada sam već bio izgubio i volju za pješačenjem do hotela pa me veselilo kada sam u selu vidio krcat autobus koji se spremao za polazak. Pitao sam vozača da li ide do kolodvora Baglung u podnožju Sarangota, odmahnuo je glavom, ali se odmah čulo komešanje u autobusu. Vozač je razmjenio par rečenica s putnicima i pozvao me da uđem. Krenuo sam unutra, razmišljajući što se upravo dogodilo, kad unutra pedesetak žena svih godišta, od djece koja jedva hodaju, do starica koje, ono, jedva hodaju. Radilo se o ženskoj ekskurziji i na njihovo inzistiranje su me poveli do spomenutog kolodvora. Unutra su me nudili svom mogućom hranom, morao sam pljeskati na taktove njihovih pjesama i cijelo se vrijeme smješkati. Ali dobro, dvadesetak minuta kasnije bio sam u gradu i tako uštedio oko sat i pol hoda.

Pogled sa Sarangkota na Pokharu i paraglajdere u zraku.

Pitoreskna sela na putu do vrha brda.

"Stražnja" strana vidikovca gdje su se trebale vidjeti planine.

Zadnje jutro trebalo je krenuti za Kathmandu, nepalsku prijestolnicu. Dan ranije sam kupio kartu za turistički autobus koji u 7:30 kreće s turističke autobusne stanice. I stvarno, autobus je bio "turističkiji" od onih za obične smrtnike, a i autobusna stanica je bila krcata Zapadnjaka koji su čekali jedan od tridesetak autobusa koji svi u isto vrijeme kreću prema indijskoj granici, Nacionalnom parku Chitwan ili u većini slučajeva Kathmandu. Put do glavnog grada trebao je trajati 7-8 sati, ali se pretvorio u pravu noćnu moru i to samo petnaestak kilometara prije odredišta. Zbog nepoznatog razloga, na uskoj planinskoj cesti punoj rupa, koju oni ironično zovu highway (eng. autoput), stvorio se prometni čep koji je sve putnike izluđivao jer se vozilo po principu "kreni-stani". Zadnjih 15 km smo tako prepuzali za nevjerojatna četiri sata. Tako blizu, a tako daleko.

Turistički autobusi na turističkoj autobusnoj stanici u Pokhari.

Krkljanac nedaleko Kathmandua.

I jedna zanimljivost za kraj: na periferiji Pokhare nalazi se vojni regrutacijski centar kojeg vode Britanci, a koji traži najbolje kandidate koji će postati cijenjeni Gurkha ratnici. Pred kandidate se stavljaju najteži fizički izazovi, npr. trčanje 5 km uz brdo, noseći košaru s 25 kg kamenja na leđima. Bilo je slučajeva kada su regruti nastavili trčati sa slomljenim kostima, sve ne bi li bili izabrani. Razlog je - novac. Prosječna dnevnica u Nepalu je dvadesetak kuna, a pripadnici Gurkhi imaju početnu plaću od 1000 britanskih funti (oko 9 tisuća kuna) i zagarantiranu britansku mirovinu. Gurkha ratnici prepoznaljivi su po svojim vijugavim khukuri noževima, a smatraju se jednim od najsnažnijih vojnih postrojbi na svijetu. Britanske Gurkhe sudjelovale su u mirovnim misijama u Afganistanu, Bosni i Sierra Leoneu, a elitna su jedinica i u indijskoj vojsci, singapurskoj policiji i osobnoj straži sultana od Bruneja.

Geografija i klima

Geografski je Indija ekstremno raznolika s krajolikom koji se proteže od snijegom pokrivenih planinskih lanaca do pustinja, nizina, brežuljaka i visoravni. Indija obuhvaća većinu Indijskog potkontinenta i ima obalu dugu preko 7000 km od koje većina leži na poluotoku koji je isturen u Indijski ocean. Indija graniči na zapadu s Arapskim morem, a na istoku s Bengalskim zaljevom.

Plodna indogangeska nizina zauzima većinu sjeverne, srednje i istočne Indije, dok visoravan Dekan zauzima većinu južne Indije. Na zapadu zemlje nalazi se pustinja Thar, koja se sastoji od mješovite stjenovite i pješčane pustinje, dok indijske istočne i sjeveroistočne granice čini visoki himalajski lanac. Najviša točka u Indiji je sporna zbog teritorijalnog spora s Pakistanom. Prema indijskoj tvrdnji najviša je točka (smještena u spornom teritoriju Kašmira) K2 na visini od 8611 m. Najviša točka na neospornom indijskom teritoriju je Kangchenjunga na 8598 m.

Indijska se klima nalazi pod jakim utjecajem Himalaja i pustinje Thar. Himalaje, uz planine Hindukuša, osiguravaju prepreku hladnim vjetrovima iz središnje Azije. To čini veći dio indijskog potkontinenta toplijim od većine lokacija na sličnim geografskim širinama. Pustinja Thar je odgovorna za privlačenje vlagom bogatih monsunskih vjetrova koji osiguravaju većinu indijskih padalina.

Teško je generalizirati klimu Indije. Njena ogromna veličina uvjetuje da su klimatski uvjeti u Kashmiru malo povezani s onima na krajnjem jugu. Štoviše, različita topografija zemlje uzrokuje da malene regije imaju vlastitu mikroklimu. Klima se u Indiji proteže od tropske na jugu do umjerene klime na sjeveru. Dijelovi Indije na Himalajama imaju polarnu klimu.

Meteorolozi dijele godinu u većini zemlje na četiri glavna godišnja doba: monsun, ljeto, zima i povlačenje monsuna. Dijelovi Indije koji leže u himalajskoj regiji prolaze kroz pet godišnjih doba: proljeće, ljeto, monsuni, jesen i zima. Ravnomjerno padanje snijega pojavljuje se samo na najvišim dijelovima.

Temperaturni prosjeci u Indiji u stupnjevima celzija

Ljeto traje između ožujka i lipnja u većini dijelova Indije. Temperature tijekom dana prelaze 40 °C. U obalnim regijama temperatura prelazi 30 °C, a povezana je s visokim razinama vlažnosti. U području pustinje Thar temperature mogu prelaziti 45 °C.

Nakon ljeta slijede kiše koje donosi jugozapadni monsun, a koje osiguravaju padaline za većinu Indije. Kišonosne oblake privlači sustav niskog tlaka koje stvara pustinja Thar. Službeni datum dolaska monsuna je 1. lipnja kada monsun prelazi obalu Kerale. Jugozapadni se monsun razdvaja u dvije grane, granu iz Bengalskog zaljeva i granu iz Arapskog mora. Grana iz Bengalskog zaljeva kreće se prema sjeveru i prelazi sjeveroistočnu Indiju u ranom lipnju. Ona dalje napreduje prema istoku i do 29. lipnja prelazi Delhi. Grana iz Arapskog mora kreće se prema sjeveru i većinu svoje kiše odlaže na strani Zapadnih Gata. Od početka srpnja većina Indije prima kišu iz monsuna.

Monsuni se od kolovoza započinju povlačiti iz sjeverne Indije, a od rujna iz Kerale. Taj kratki period nakon povlačenja poznat je kao povlačenje monsuna i karakterizira ga postojano vrijeme. Od studenog u sjevernim područjima započinje pojavljivanje zime.

Zime započinju u sjevernoj Indiji u studenome, a u južnoj Indiji u kasnom prosincu. Zime na Indijskom poluotoku karakteriziraju blagi do topli dani i prohladne noći. Dalje prema sjeveru temperatura je niža. Temperature u nekim dijelovima indijskih ravni ponekad padaju ispod ledišta. Većina se sjeverne Indije tijekom ove sezone nalazi pod maglom.

Najviša temperatura zabilježena u Indiji iznosila je 50,6 °C, a izmjerena je u Alwaru 1955. godine. Najniža je izmjerena u Kashmiru, a iznosila je −45 °C. Nedavne tvrdnje govore da je temperatura u Orissi dosegla 55 °C, ali Indijski meteorološki odsjek je izrazio skeptičnost prema metodi zabilježavanja tog podatka.

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Zemljopis_Indije