Hindu jezik, bose noge, čudna imena i duhan

Slijedi nekoliko priča koje se temelje na mojim zapažanjima neobičnosti indijske svakodnevnice:

1. Primjetio sam da Indijci, i na sjeveru i na jugu zemlje, koriste jako puno engleskih riječi u svakodnevnom govoru. Mnogi se kod nas žale na prevelik udio engleskih riječi u govoru i pogotovo reklamama, ali to nije ništa u usporedbi s Indijom. Rekao bih da tek jedan od pet Indijaca koristi domaći izraz za brojke, a svi ostali će reči npr. sixtyfive i nastaviti pričati na svom jeziku. Još neke riječi koje svakodnevno čujem na ulici su: bus station, ticket, mobile number, breakfast, lunch, dinner, how much?, ice cream i slično. Jedina razlika između njih i nas je u tome što su oni bili dosta dugo pod britanskom vlašću. Koje je naše opravdanje?
Još je nešto zanimljivo u jeziku hindu. U početku sam mislio da se šale, ali razgovori su uvijek bili ozbiljni. Naime, imaju jako puno riječi koje se rimuju i zvuče jako smiješno za promatrača sa strane koji ne razumije o čemu se priča. Zapamtio sam tri izraza koje sam čuo više puta, a zvuče ovako nekako: engele mengele, takala makala i gulunguli gulungule. Ima ih još puno, ali uvijek mi prva reakcija bude smijeh pa ih se ne sjetim zapamtiti.

2. Postoji nekoliko stvari u ponašanju Indijaca koje niti nakon sto dana nisam uspio do kraja shvatiti. Vjera im brani ulazak u hramove u obući, pretpostavljam zbog nečistoća koje bi na taj način mogle ući u njihova sveta mjesta. Gadljivim ljudima nije lako promatrati u šta sve staju ljudi šetajući ulicom, a samo za podsjetnik spomenut ću svoje zgražanje koje sam podijelio s vama još na početku puta kada sam se čudio koliko ljudi izvlači ono zeleno, duboko iz sinusa, i pljuje bez pardona pokraj sebe. Kravlju balegu je lako uočiti, ali pišaku nije. Na svakom koraku vidite i smeđe flekice na cesti koje nastaju od prožvakanog duhana koji se jednostavno ispljune na cestu i izgleda odvratno (kao i zubi onih koji su ga žvakali). Indijske ulice su ogledalo cijele Indije. U isto vrijeme, na ulicama većih vjerskih središta (Madurai, Tirumala, Pushkar itd.) i uokolo svih značajnijih hramova, na stotine ljudi po ulicama šetaju bosonogi i nakon toga ulaze u hramove. Njihovi tabani su uprljani svime što se može naći i na obući, pa ipak, oni slobodno mogu ući. I onda takvi ljudi piju vodu iz novih, tek kupljenih boca na način da vodu lijevaju u sebe iz daljine, bez doticanja vrha boce usnama! Razlog je higijena! Tko je tu lud?

Usredotočite se na tabane ovog tipa koji je sjedio ispred mene na brodu između Alleppeya i Kottayama. Tvrda ispucana koža s nekoliko zaraslih ožiljaka, ništa neobično za ljude koji svugdje hodaju bosi.

3. Nešto neshvatljivo iz našeg kuta gledanja događa se kod imenovanja svih vrsta trgovina, obrtničkih radnji ili autoprijevozničkih poduzeća u Indiji. Još uvijek ne mogu vjerovati na nisam to primjetio ranije, nego tek nakon lošeg iskustva u Tirumali, gdje nisam htio popuniti obrazac kojim izjavljujem da u potpunosti vjerujem u Lorda Venkateshwara, crno božanstvo koje se tamo štuje, a čije sam ime jako dobro zapamtio. Par dana kasnije bio sam u Mysoreu i odmah primjetio da se jedna trgovina pićem zove "Sri Venkateshwar", što mi je odmah bilo čudno. Počeo sam primjećivati slične slučajeve na svakom koraku i u svakom sljedećem gradu: ne samo na trgovinama, nego i na rikšama, taksijima i autobusima, restoranima i hotelima, čak i na pokretnoj škrinji za sladoled - svi imaju imena nekog hindu božanstva, a daleko najpopularnija su Krishna i Lakshmi. U Haridwaru sam spavao u hotelu Vishnu, u Varanasiju jeo u restoranu Ganesha, na jugu Indije se vozio u autobusima čiji je zaštitnik Surya - Bog Sunca. Iako autobus nije vozio na solarni pogon. :-)

"Sri Venkateshwara cool corner", trgovina posvećena božanstvu koja prodaje Coca Colu i čipseve. Nakon ovog dućana na brdu Chamundi iznad Mysorea počeo sam primjećivati takve vjerske nazive i na drugim radnjama.

Ako vam još uvijek nije jasno zašto mi je sve to bilo čudno, pokušajte zamisliti takvu praksu kod nas. Dakle, ujutro se probudite i odete po kruh do pekare "Djevica Marija", nastavite dalje po novine do kioska "Jahve" i sjednete na terasu kafića jednostavnog imena - "Isus", dok pored vas prolazi autobus kompanije "Sveti Ivan Krstitelj". Mislim da to kod nas ne bi prošlo. Ali... Ovo je ipak Indija pa se čak i u Kerali, gdje živi najveći broj Kršćana, kompanije imenuju prema kršćanskim svecima: Christ, Jesus, Holy Mary, St. John, St. Paul i slično, ali najveći "šok" sam doživio kada sam u Munnaru vidio automehaničarsku radionicu imena "Infant Jesus". Što je previše, previše. Zaključak bi bio da ovakva praksa nema veze s Hinduizmom, što je jasno iz navedenih primjera, nego s indijskim poimanjem religije.

Taman kad sam pomislio da su Hindusi ludi, Kršćani uzvraćaju udarac: gumi servis "Infant Jesus" u Munnaru.

4. Čitao sam u "Times of India", dnevnim novinama na engleskom jeziku, kritike novog povećanja poreza na cigarete kojim je Vlada htjela demotivirati pušače u svojoj štetnoj navici. Kažu kritičari da to povećanje cijena cigareta neće imati nikakav utjecaj na smanjenje broja pušača, ali ne zbog očitog razloga, barem iz našeg kuta gledanja, nego zato što tek 15% korisnika duhana puši cigarete, a nevjerojatnih 85% duhan žvače! A na tu vrstu duhana to se povećanje poreza ne odnosi. Ne mogu reći koliko je duhan za žvakanje opasniji od onog u cigaretama, ali sam u prvoj priči pojasnio kakve su nuspojave žvakanja duhana: smeđe flekice na cesti i smeđi zubi kod konzumenata. Jako mi je žao što u Hampiju nisam uslikao bačeni paketić duhana za žvakanje, tzv. pana, koji ima zanimljivo ime: Google. Svim poznavateljima interneta poznato je koliko je Google aktivan u zaštiti svojih autorskih prava pa me stvarno zanima da li su upoznati s tim proizvodom koji sam, nakon Hampija, vidio samo još na par mjesta na jugu Indije.

Povratak u Delhi

Iako sam već par dana u Rijeci, bio bi red da dovršim putopis i opišem događaje od Udaipura do povratka u Hrvatsku. Isto tako, bez obzira što više ne putujem, blog će biti aktivan barem još mjesec dana, jer tema za pisanje ima dovoljno. Bit će tu još puno zapažanja, mišljenja, opisa zanimljivih događaja i prikaza smiješnih slika, tako da ne odustanete od čitanja dok vam ne kažem da je stvarno gotovo. :-)

Dakle, napokon sam dočekao zadnju noćnu vožnju vlakom jer sam znao da će to biti zadnji put da se smrzavam u Indiji. Stigao sam rano ujutro u New Delhi, ali na kolodvor Hazrat Nizamudin, poprilično udaljen od centra. S obzirom na moju naviku (i potrebu) planiranja puta, znao sam da moram izaći iz glavne kolodvorske zgrade, otići petstotinjak metara na lijevo i tamo negdje pričekati bus 181 koji vozi do Paharganja. Sve je išlo kao podmazano: stigao sam u poznati kvart, otišao u isti hotel u kojem sam bio prije stotinjak dana i dobio sobu koja bi mi do večernjeg odlaska prema aerodromu trebala služiti za odmor i skladištenje robe koju sam planirao kupiti (čajevi, začini itd.). Imao sam u planu posjetiti i Qutub Minar, ostatke jednog od mnogih gradova koji su postojali na području današnjeg New Delhija, a kojeg sam nekim čudom propustio posjetiti, ali me potraga za najpovoljnijim tekstilom, čajevima i začinima toliko iscrpila da jednostavno više nisam imao snage za razgledavanjem ičega. 

Problem je bio u tome što nisam imao informaciju koliko bi trebali koštati čajevi ili začini pa se nisam mogao niti pravilno postaviti prilikom cijenkanja. Zato sam otišao do državnih trgovina, tzv. government emporiums, koje imaju fiksne cijene i kao takve su dobar orijentir za pravu vrijednost neke robe. One se, međutim, nalaze dva kilometra dalje pa sam taj potez prošao dva puta zapisujući cijene svega što me zanimalo. Na kraju sam bio lud kad sam se vratio na Main bazar, spreman za cijenkanje, i u sva tri dućana sa začinima i čajevima vidio da su cijene fiksne! Probao sam ih spustiti, ali su mi i sami ponovili da se to neće dogoditi. Takva kupovina postaje dosta zahtjevna, jer više ne znaš gdje se očekuje od tebe cijenkanje, a gdje ono nije preporučljivo. Čak niti na Main bazaru. Ipak, nekih razlika u cijeni je bilo, tako da sam kod svakog kupio nešto, a na kraju sam morao kupiti i torbu da sve to utrpam u nju. Zaključio sam i da je možda i najbolja hrana koju sam jeo u cijeloj Indiji bila ona na samom početku puta, kada sam svaki dan više puta svraćao u mali ulični restorančić na Main bazaru, čije je ime Madan cafe (možda se sjećate slika raznih vrsta hrane koje sam objavio ma početku puta, sve je to bilo napravljeno ovdje).

Vrijeme od osam ujutro do deset navečer je prošlo začas pa sam se odjavio iz hotela i s 11 kila teškom ručnom torbom krenuo prema aerodromu Indira Gandhi, još jednom se uvjerivši da metro u ovom gradu funkcionira i izgleda savršeno. U dva sata ujutro imao sam povratni let prema Zurichu koji je trajao osam sati, iako sam zbog vremenske razlike tamo stigao već u 6:25. Oba leta na toj relaciji, koju odrađuje Swiss airlines, su bila nevjerojatno ugodna i mirna, s odličnom uslugom i bez ikakvih turbulencija. Tri sata pauze u Zurichu je isto brzo prošlo, a nakon jednosatnog leta do Ljubljane imao sam zanimljiv susret s djelatnicima carine. Pozvali su me sa strane, otvorili torbu i ugledali hrpu vrećica sa sadržajem sličnim marihuani (listići čaja) i malo jačim drogama (prah od začina raznih boja). Nisu imali izbora, nego otvoriti nekoliko vrećica i provjeriti sadržaj. Zanimao ih je i sadržaj jedne crne vrećice u kojoj sam nosio pijesak iz pustinje u Radžastanu. :-) Ipak je sve prošlo u redu pa sam nakon petnaest minuta kontrole izašao van, direktno na mečavu koja se spustila na Ljubljanu. Ali dobro, tako nekako sam i zamišljao kraj svog putovanja. Tri sata kasnije, u Rijeci me je dočekala kiša i sada mi je stvarno bilo jasno da je Indija daleko iza mene.