Rusija i čitanje novina u New Delhiju

Prije nego krenem sa smješnim i zanimljivim slikama, koje će vas sigurno nasmijati, ispričao bi vam još dvije priče iz Indije.

1. Ja sam iz Hrvatske. Ne očekujem da će ljudi u Indiji znati za moju zemlju, ne samo zato što je relativno malena (ili apsolutno malena, u odnosu na Indiju), nego je i relativno mlada država. Prvih mjesec dana sam uporno govorio da sam iz Hrvatske (Croatia), ali su me svi blijedo gledali i tražili objašnjenje pa sam se sjetio da sam prije par godina u Egiptu govorio da sam iz Jugoslavije, budući da su Egipat (Naser), Jugoslavija (Tito) i Indija (Nehru) bile među najvažnijim članicama pokreta nesvrstanih. U Egiptu je to upalilo i svima je bilo jasnije od kuda dolazim, ali u Indiji izgleda nisu bili toliko upoznati s tim pokretom. 
I tako sam svaki dan morao više puta objašnjavati da sam iz Hrvatske, malene zemlje u Europi koja ima samo 4,5 milijuna stanovnika. Kada bi rekao "Croatia" (čita se Kroejša) u prosjeku je od petero ljudi troje ponovilo "Russia" (čita se Raša), jedan bi rekao "Greša" (što bi, pretpostavljam, trebala biti Grčka), a tek bi jedan otprilike znao o čemu pričam jer je čuo za takvu zemlju. Možete zamisliti koliko je naporno bilo to svakodnevno slušati, objašnjavati i ponavljati. I onda mi je sinulo da bi mogao početi govoriti da sam iz Rusije, jer ionako većini Indijaca ime naše zemlje zvuči kao "Rusija" ili misle da je to neka regija u Rusiji. Osim toga, ja se zovem Igor, što je pravo rusko ime, a i pričam slavenskim jezikom, što također podjeća na ruski. Tako sam postao Rus negdje oko Nove godine i stvarno mi je život postao jednostavniji. :-)
Odjednom su se Indijci počeli interesirati gdje točno živim, šta radim, kolika mi je plaća, kakva je politička situacija u zemlji, zašto je Sibir tako poznat u svijetu itd. Jako zanimljiva pitanja i stvarno sam imao sreće da volim geografiju i pratim događanja u svijetu, tako da sam se skroz ufurao u priču i počeo govoriti da sam iz Sheremetyeva (to mi je prvo palo na pamet, jer se tamo nalazi moskovski aerodrom), da je Moskva jako skupa i da nije sigurna pa da mislim da mi je i bolje šta živim u predgrađu, pa sam objašnjavao da mi se sviđa naš premijer Vladimir Putin jer vraća Rusiji staru slavu i ne popušta Amerikancima, da su nam plaće 400-500 dolara, iako ima jako puno siromašnih, ali i da su potencijali naše zemlje jako veliki, jer je Sibir pun sirovina, iako taj novac uglavnom ide u džep ruskih oligarha i bla bla bla. Baš mi je dobro išlo i mogu reći da je bilo puno zabavnije glumiti Rusa, nego Hrvata.

Koliko je Hrvatska malena u odnosu na Indiju govori podatak da naša zemlja ima otprilike istu površinu kao i Uttarkhand, država na sjeveru Indije označena svijetlo plavom bojom.
Izvor: http://geocurrents.info/wp-content/uploads/2013/04/States-of-India-Map.png

2. Zadnji dan boravka u Indiji vratio sam se u New Delhi, u isti hotel u kojem sam proveo prvih 5 noći, i odmah otišao na doručak u istu zalogajnicu (Madan cafe) na Main bazaru. Jeo sam odličan omlet sa sirom i povrćem, pio čaj s mlijekom i čitao novine. Tamo mi je za oko zapeo jedan članak o New Delhiju i nečistoći. U njemu piše da je nakon dugog niza godina Peking skinut s neslavnog prvog mjesta kao najzagađeniji grad na svijetu. Njegovu poziciju preuzeo je New Delhi! Procjene govore da će od petero stanovnika indijske prijestolnice, čak dvoje imati respiratornih problema uzrokovanih zagađenim zrakom, prije svega zbog količine ispušnih plinova od automobila i industrije. Po toj klasifikaciji, nakon New Delhija i Pekinga, slijede Cairo, Santiago de Chile i Mexico City. 
Podjednako loša situacija je i u poretku zemalja, gdje Indija zauzima 155. mjesto od 178 promatranih država svijeta, s tim da je u odnosu na prethodnu godinu pala za čak 32 mjesta. Parametri koji su uzimani u obzir su: zdravstveni problemi stanovnika, zagađenje zraka, vodovod i kanalizacija, vodni resursi, poljoprivreda, ribarstvo, šumarstvo, bioraznolikost, klimatske promjene i energetika. Ako se gleda samo kategorija zagađenja zraka, onda je Indija smještena na samo dno ljestvice, na 174. mjesto. Istraživanje je dovelo do zaključka da je zagađenje zraka šesti najveći ubojica Indijaca. Od zemalja u okruženju, samo je Bangladeš iza Indije, na 169. mjestu, dok su čišći od Indije sve ostale susjedne zemlje koje su bile uključene u ovo istraživanje: Pakistan, Nepal, Kina i Šri Lanka. Navodi se i da su pet najčišćih zemalja svijeta redom: Švicarska, Luksemburg, Australija, Singapur i Češka.

Članak iz gornje priče.

U istim novinama sam naišao na stranicu s ponudama turističkih agencija i bilo mi je jako zanimljivo gledati ponude za Europu, koliko koštaju, koliko traju i što točno nude stanovnicima Indije. Posebno mi je zanimljiva bila ponuda od 7 noćenja koja bi uključivala Francusku (2 noći), Njemačku (1 noć), Švicarsku (3 noći) i Nizozemsku (1 noć). Četiri zemlje u 7 dana! Znam da je Njemačka u odnosu na Indiju mala zemlja, ali stvarno ne vidim smisao posjete toj zemlji, ako se ne misli ostati u njoj više od jedne noći. Cijena tog iscrpljujućeg putovanja bila je 89,999 rupija, dakle oko 8,500 kuna.
Tu je i jedna dulja tura od 14 dana, pri čemu su u itineraru London (3 noći), Paris (2 noći), Amsterdam (1 noć), Njemačka (1 noć, opet ista priča), Švicarska (3 noći), Innsbruck (1 noć) i Italija (3 noći) i sve to za 159,999 rupija, odnosno oko 15 tisuća kuna.

Novac, čepovi i slikanje

Slijedi još nekoliko pričica iz Indije:

1. Kao što možete vidjeti s lijeve strane, tečaj indijske rupije je između 9 i 10 kuna, a radi lakšeg računanja ja sam 100 rupija računao kao 10 kuna pa sam tako vrlo lako saznao koliko nešto košta u našoj valuti. Više puta su me Indijci koje sam upoznao pitali da li im mogu pokazati našu novčanicu, ali nisam imao niti jednu sa sobom. Uvijek bi pitali i koliki je omjer kune u odnosu na rupiju, a da pojednostavim, rekao sam da je omjer 1:10. Oni bi rekli da to nije toliko loše, barem u odnosu na dolar ili euro, i da bi se dalo živjeti kod nas. Meni su se svaki puta javljali upitnici iznad glave nakon konstantnog ponavljanja takve konstatacije. I onda mi je sinulo! 
Ako oni kod kuće (u Indiji) plaćaju kruh 20 rupija, to njima znači da je kruh u Hrvatskoj 20 kuna, a u Njemačkoj 20 eura! S obzirom da je omjer naše i njihove valute 1:10, to znači da bi morali imati 200 rupija da bi u Hrvatskoj kupili kruh. Provjerio sam tu teoriju na sljedećem Indijcu koji me pitao isto pitanje i njegov odgovor mi je to potvrdio, prije svega zato šta je rekao da bi teško mogao živjeti u Europi, ali da je u Japanu već vrlo prihvatljivo! Odmah sam provjerio tečaj japanskog jena i eto potvrde - 1 rupija vrijedi 1,70 jena. Dakle, u Japanu bi, po njihovom shvaćanju svijeta i kretanja tečaja valute, kruh koštao 11 rupija (20 jena), što je još i jeftinije nego u Indiji. Samo zbog vlastite znatiželje išao sam provjeriti koliko zapravo košta kruh u Japanu i došao do cijene od 180-200 jena, što je desetak puta skuplje nego što to Indijci misle. Da li je razlog takvog shvaćanja odnosa valuta u tome što rupija nije kovertibilna valuta ili je u pitanju nešto drugo, stvarno ne znam. Većina Indijaca s kojima sam pričao (zapravo, svi osim jednog) nikada nije putovala izvan svoje zemlje, tako da i to može biti objašnjenje takvog načina razmišljanja koje je u svakom slučaju zanimljivo, ako već ne jedinstveno.

Neke od novčanica indijskih rupija (fali ona od 20 rs).

2. Postoji još jedna specifičnost koju će većina turista primjetiti već nakon par dana provedenih na ulicama indijskih gradova. Indijci imaju nevjerojatan talent za blokiranje svih mogućih prolaza - na cesti, na pješačkim zonama ili stepeništima, njima je svejedno. Ako uzmem u obzir samo zadnjih par gradova na mojem putu, odmah ću se prisjetiti nekoliko situacija gdje su me doveli do ludila:
- u Junagadhu, gradu gdje se nalazi ona sveta planina s 10 tisuća stepki, nalazi se i utvrda u kojoj je jedno usko stepenište koje vodi na gornji kat. Stajao sam u redu koji se formirao kako bi se ljudi spustili s gornjeg kata jer nema mjesta za mimoilaženje. Ljudi su se spustili, a mi smo krenuli gore i na sredini stepeništa naišli na čep. Počeli smo se lagano pomicati i kad sam napokon stigao do vrha vidio sam nekoliko ljudi kako priča na samom vrhu stepenica, blokirajući na taj način prolaz. Okrenuo sam se minutu kasnije i vidio ih da i dalje pričaju, ali im se pridužilo još dvoje ljudi koji su napravili još veću gužvu. I kao u svim sličnim situacijama, nikoga nije bilo briga: Indijci šute i pokušavaju se probiti kroz tu raspričanu grupu, a ja gledam i ne vjerujem.
- u istom gradu sam čekao i autobus za Udaipur, što je inače bila moja najduža vožnja autobusom u Indiji u trajanju od 14 sati. Kako je autobus kasnio, morao sam otići do javnog wc-a, a opće poznata je stvar kako oni izgledaju - smrad i prvljavština posvuda. Ušao sam unutra, obavio svoje (ono kraće) i pokušao izjuriti van zadržavajući zrak i preskačući lokve pišake. Kad ono - novi čep. Tri dečka pričaju na izlaznim vratima. Par metara dalje već je čišći zrak, koliko je to u Indiji moguće, ali oni su odlučili zaustaviti se na izlaznim vratima javnog wc-a. Došao sam do njih, rekao im da se ispričavam, ali da moram proći, na što se jedan malo pomaknuo, tek toliko da prođem ja, ali ne i moja torba koja ga je zakačila. Samo sam mu odmahnuo u znak isprike i odjurio van. 

Autobusni kolodvor iz gornje priče, wc nažalost nisam slikao i sada mi je stvarno žao zbog toga.

- stigao sam u Udaipur i krenuo pješke od autobusnog kolodvora do centra grada, udaljenog pola sata. Najkraći put je vodio kroz uske uličice starog grada. Kroz nju prolazi masa pješaka i samo malo manje motora i rikši. I onda se tu našao jedan auto koji je blokirao prolaz. Stvar se mogla relativno brzo rješiti da je bilo malo razumijevanja drugih vozača koji su u stanju lakše manevrirati, ali oni (uglavnom motoristi) su se na silu pokušavali ugurati u najmanji slobodan prostor sve dok se više nitko nije mogao maknuti. Na istom mjestu sam zbog toga čekao 2-3 minute jer nisam mogao ići ni naprijed ni nazad, totalno okružen budalama. Vozači su počeli trubiti, a pješaci se derati i to je bio prvi i zadnji put da se netko pobunio zbog nepotrebnog stvaranja gužve. Više ni ne znam kako se to pokrenulo, ali ta scena mi se još para dana vrtila u glavi.
- sjetio sam se i situacije ispred hotela u Junagadhu gdje nam je ulaz u hotel bio blokiran jer je netko parkirao motor vodoravno uz cestu, taman da u potpunosti zapriječi ulaz pa sam tako ostao vani i čekao kada će se vozač pojaviti. Nije se pojavio pa sam otišao na ručak. :-)
Uglavnom, ovo se priče iz samo dva manja grada na mom putovanju pa možete zamisliti koliko sam vremena proveo u čepovima u tih stotinjak dana, posebno u onim većim milijunskim gradovima.

3. Ne znam da li sam to već negdje spominjao, ali jako često su me Indijci pitali da li znam nekog glumca iz Bollywooda ili nekog igrača kriketa. Kada bih rekao da ne znam, ostali bi malo začuđeni i onda razočarano počeli objašnjavati kako je taj kojeg su spominjali najbolji, najpopularniji ili najblabla glumac ili igrač kriketa u Indiji. S druge strane, znaju jako puno o glumcima iz Hollywooda, a kada bi im rekao da je u mojoj zemlji nogomet na prvom mjestu i da kriket ne igra nitko, poneki bi me pitao koji je poznati nogometaš iz Hrvatske. U Egiptu su prije par godina svi znali za Šukera - u Indiji nitko, ali je zato jedan dečko čuo za Modrića i zna da igra u Realu. Eto, neka se i to zna. :-)

4. Ova priča je dosta zanimljiva i mogla bi biti dobro upozorenje vama koji imate namjeru posjetiti ovu zemlju. Indijci ne znaju slikati! Svi imaju fotoaparate ili češće mobitele s fotoaparatom i svi se obožavaju slikati i stalno se uslikavaju u različitim pozama i na različitim mjestima na kojima se ja nikada ne bih slikao, ali kada god bi nekog Indijca pitao da li me može uslikati, slika bi bila očajna. Ne radi se tu o kvaliteti slike same po sebi, a ona nije sjajna s obzirom da sam svih 8500 fotografija uslikao s kineskim smartphoneom marke THL, nego se radi o tome da slika ili nije centrirana ili se ne vidi dio građevine ispred koje se slikam ili mi se ne vidi desna strana tijela i slične stvari.
Kada sam shvatio da se takve stvari konstantno ponavljaju već je bilo kasno, ali sam za svaki slučaj počeo tražiti strane turiste da me uslikaju jer sam izgubio povjerenje u Indijce. I slike su odjednom bile dobre, upravo onakve kakve sam želio da budu i na što sam upozorio ljude koji me slikaju - da na slici nisam toliko važan ja, koliko ono ispred čega se slikam. Stranci su to shvatili, ali Indijci nisu. E sada, da bi shvatili o čemu pričam, tu vam je par primjeraka fotografija koje su napravili Indijci, a koje sam počeo skupljati tek kada sam shvatio koliko su loše pa kolekcija, nažalost, nije velika :-)

Jedan od mnogih primjera kada su držali prst na objektivu.

Ovakve slike su bile najčešće, ali sam ih većinu obrisao istog trena. Dakle, nisam važan ja, nego zgrada iza mene, a ona se ne vidi cijela, niti razumijem čemu ovaj nagib. 

Ajde, svakom se može dogoditi da klikne bez namjere. :-)

Ovdje ne držim palac gore u znak odobravanja, nego mu objašnjavam da slika vrh brda s hramom, a ne samo nas dvoje.

Ovo je slikao Indijac, uz moju napomenu da uslika i cijelo brdo iza mene

Kada je Indijac otišao, pričekao sam stranca i pitao ga isto - razlika je očita.

A ovo nisam ja, nego jedan od nekoliko Indijaca koji su krivo shvatili moju molbu da me uslikaju pa su stali da ja uslikam njih. :-)