Osvrt na promet u Indiji

Još jednom se moram dotaknuti prometa u Indiji. Prvi put sam pisao o toj temi još na samom početku, ali od onda je prošlo mnogo vremena i isto toliko zanimljivih događaja. Krenimo redom:

- Putovao sam autobusom po nekoliko autocesta pod naplatom. Riječ "autocesta" bi se ipak trebalo uzeti sa zadrškom jer, iako se radi o cesti s dvije trake u svakom smjeru koje su odvojene fizičkom pregradom, one se razlikuju od naših autocesta. Kao prvo, za prelazak na drugu stranu autoceste nema podvožnjaka ili nadvožnjaka, nego se u naselje na drugoj strani ide kroz prolaz napravljen u fizičkoj pregradi čime se direktno sijeku dvije trake autoputa u drugom smjeru. Druga zanimljivost su motori i zaprežna kola koja masovno voze u suprotnom smjeru, iako se na tim cestama vozi preko 100 km/h. Osim toga, na prilazima naplatnim kućicama nalaze se nizovi ležećih policajaca koji izuzetno iritiraju i ometaju vožnju. Što se same podloge tiče, mogu reći da je većinom bila zadovoljavajuća, barem u odnosu na ostale ceste koje nisu pod naplatom.

- Promet u gradovima i na otvorenoj cesti je podjednako lud, a najriskantnije voze upravo vozači autobusa, o čemu sam potvrdu dobio i od nekoliko Indijaca koji su se na njih žalili. Vožnja autobusima privatnih ili državnih kompanija je nezaboravno iskustvo. Nekima će se svidjeti i htjet će sjediti u prvim redovima da ga što bolje dožive, a neki strašljiviji će cijeli put provesti žmireći i moleći se da živi dođu do cilja. Vožnja je puna naglih kočenja i skretanja, uletanja u škare, kraćenja nepreglednih zavoja i prestizanja kolone, iako u drugom smjeru nailaze vozila. Autobusima se svi sklanjaju s puta, iako nisu u prednosti! Nakon nekog vremena došao sam do zaključka da je do takve situacije došlo zbog činjenice da vozači nisu i vlasnici tih vozila pa ih uopće nije briga niti za vozilo niti za putnike. Oni svaki put prije početka vožnje zapale mirisne štapiće, pomole se svojem zaštitničkom božanstvu i to je to - ako im je suđeno da poginu, poginut će, oni tu ništa ne mogu! Strašno! Svi drugi paze na svoja vozila, bilo da se radi o motorima, autima, kombijima ili kamionima - ceste su pune rupa i svaka neoprezna vožnja može oštetiti karoseriju. S obzirom da su oni vlasnici, njih je briga, vozače autobusa nije.

Kokpit prosječnog dugolinijskog autobusa u Indiji.

- Promet u gradovima je priča za sebe. Neki gradovi imaju semafore, ali ih se malo tko pridržava, ako u isto vrijeme promet ne regulira policija. Jednosmjerne ceste su pretvorene u dvosmjerne, ali samo zbog bezobzirnih motorista. Njih se prometni propisi ne tiču! Voze svugdje: u krivom smjeru, po pješačkoj zoni, kroz parkove, parkiraju tako da blokiraju ulaze u hotele ili trgovine, a često sam viđao i po četvero ljudi na motoru. Za pješake su oni najveći problem jer ih je vrlo teško uočiti zbog brzine kojom voze. A najviše sam poludio u Mumbaiju, koji je pun semafora i to onih koji odbrojavaju koliko je sekudi preostalo do paljenja ili gašenja određenog svjetla. Na svakom velikom raskršću upalilo bi se zeleno svjetlo za pješake, ali bi auti nastavili prolaziti kao da se ništa nije dogodilo. Zeleno svjetlo za pješake je trajalo 40 sekundi, a tek kada bi ta brojka postala jednoznamenkasta, auti bi se zaustavili, pričekali desetak sekundi i opet jurnuli naprijed. Jako iritantno. Vidio sam da turisti negoduju, ali Indijce jednostavno nije briga - oni se ionako nekako proguraju do druge strane, bilo na semaforu crveno ili zeleno.

- Javni gradski prijevoz se uglavnom sastoji od starih autobusa. Cijene su "prigodne": za 5 do 15 rupija se može doći do bilo kojeg dijela grada. Autobusi su uvijek krcati, a često novi putnici ne mogu više stati pa moraju čekati sljedeći autobus. Nikako se ne preporuča putovati gradskim autobusima ako imate više prtljage, ne zbog eventualne krađe, nego zbog nemogućnosti provlačenja kroz autobus. Ima i izuzetaka: na nekim linijama u većim gradovima voze klimatizirani autobusi koji gotovo nikad nisu puni, a najčešće ćete naći i sjedeće mjesto. Razlog je cijena koja se kreće između 30 i 50 rupija za gradske relacije - puno previše za većinu Indijaca. Imajte na umu da kartu ne možete kupiti unaprijed ili od vozača. Svaki autobus ima konduktera koji prodaje karte i koji non-stop šeta duž autobusa kako bi naplatio putnicima koji su upravo ušli. Ako ništa drugo, sigurni ste da nećete platiti kaznu zbog švercanja. :-) Kao što sam već spomenuo, metro (podzemna željeznica) je u New Delhiju i Kolkati daleko najbolji način transporta: brz, čist, učinkovit, jednostavan za snalaženje i jeftin. Postoji i nadzemna gradska željeznica, ali taj način transporta sam koristio samo između Secunderabada i Hyderabada jer sam čuo da je u svim većim gradovima koji je imaju prava ludnica za vrijeme špice i te prigradske linije su jedino mjesto gdje još uvijek možete vidjeti ljude na krovu vlaka. Ne u onolikom broju koliko ih se može vidjeti na nekim starijim slikama, ali ipak...

Vožnja gradskim autobusom u Kolkati.

- Trubljenje. Ah, to trubljenje... Toliko postanete ravnodušni na to da možete lako nastradati kada se napokon vratite kući jer više ne obraćate pažnju kada netko potrubi. A kod nas se uglavnom trubi zbog nekog razloga. U Indiji je razlog za trubljenje taj što postoje i drugi sudionici na cesti, smetali oni ili ne. Truba je jednostavno znak da ste i vi na cesti. Pogledajte me, tu sam, biiiiiip. Sad ću se prestrojiti, biiiiip. Krećem, biiiip. Zaustavljam se, biiiip. Skrećem, biiiiip. Preblizu si mi, biiiiip. Dosadno mi je, biiiiip. I tako na tisuće motora, autiju i autobusa na svakoj cesti i u svako doba dana! Bilo je pravo olakšanje doći na otočić Diu i šetati praznim ulicama od gradića Diu do plaže. Prolazio sam tu relaciju svaki dan i onda zadnjeg dana vidim skuter kako ide prema meni. Cesta široka i prazna, ugodna tišina, samo ja na svojoj strani ceste i skuter na drugoj. Biiiip, biiiip, biiiip. Tri puta je morao potrubiti da me obavijesti da dolazi! Da, znam da si tu, vidim te, čujem te, a i na drugoj strani ceste sam, ali oni to ne shvaćaju. Lakše je potrubiti, nego razmisliti.

Na ovoj napuštenoj i ravnoj cesti na otoku Diu se dogodila situacija iz gornje priče.

- Vozači rikši i njihov način obraćanja potencijalnim klijentima je isto zanimljiva tema. Iako sam tijekom cijelog puta, dakle u stotinjak dana, rikšu koristio samo desetak puta, svaki dan su mi prilazili njihovi vozači i nudili mi svoje usluge uz razne "navlakuše", bilo da se radi o davanju velikog popusta, cijeni za Indijce, jeftinoj turi po gradu ili besplatnoj turi jer mu se sviđate. Ali jedna stvar mi je bila posebno interesantna: ovisno u kojem dijelu zemlje sam se nalazio, oni su mi se najčešće obraćali s my friend, ali i sa Sir, brother pa čak i master, što znači gospodar i nekako mi zvuči degradirajuće za vozače rikši. Tako su me zvali isključivo u Mysoreu i nigdje drugdje. Vožnja u rikši je nešto što morate napraviti, ako želite reći da ste bili u Indiji. Mjesta za noge ima jako malo pa mogu zamisliti kako je teško iznadprosječno visokim ljudima. Ceste su pune rupa pa stalno poskakujete unutar kabine i udarate s glavom u krov rikše. S obzirom da rikše nemaju vrata, jako je važno čvrsto se držati za bilo šta jer zbog naglih manevara lako možete ispasti iz nje tijekom vožnje. To sam vidio u Bodhgayi, ali je srećom budistički redovnik završio samo s manjim ogrebotinama na laktovima i koljenima. I još jednom napominjem - OBAVEZNO dogovorite cijenu vožnje unaprijed, prije nego uđete u rikšu.

Vožnja rikšom u Gwalioru.