Aurangabad, Lonar i Ellora

Nakon dolaska u Aurangabad u pet ujutro, požurio sam do autobusnog kolodvora da bih stigao na bus za Lonar koji kreće u 5:30, ako je vjerovati voznom redu objavljenom na internetu. Naravno, taj autobus ne postoji pa sam išao na prvi bus do Jalne, grada na pola puta do Lonara, gdje sam presjeo na bus za Sultanpur, od kuda je novi bus trebao još oko pola sata vožnje do mog odredišta. Ništa lakše. :-) I onda kreće priča o Lonaru: prije 50 tisuća godina na ovom je mjestu u zemlju udario meteorit i ostavio ožiljak širok dva kilometra i dubok 170 metara. Znanstvenici smatraju da je sam meteorit i dalje zakopan oko šesto metara ispod jugoistočnog ruba kratera, u današnje vrijeme ispunjenog slanom vodom s dodatkom sumpora. Čak je i NASA nedavno pokazala zainteresiranost za ovaj fenomen. Šetnja uz samu obalu jezera, pravilnog kružnog oblika, predstavlja pravo zadovoljstvo, iako je veći dio staze u dosta lošem stanju, pun prepreka i potencijalnih opasnosti. Za napraviti puni krug trebala su mi dva sata, a u šumi uz jezero, koja na nekim mjestima izgleda kao prava džungla, mogu se vidjeti majmuni, paunovi i mnogo vrsta egzotičnih ptica, ali i desetak hinduističkih hramova izgrađenih tijekom 12. i 13. stoljeća, od kojih su neki u ruševnom stanju, a neki obnovljeni i još uvijek u funkciji. U samom selu nalazi se i zanimljivi hram Daityasudan, izgrađen u 10. stoljeću, koji i po stilu gradnje i po (erotskim) motivima dosta podsjeća na daleko poznatiji kompleks hramova u Khajurahu. Iako je ovo mjesto zaista vrijedno divljenja, zbog nekog je razloga turistički u potpunosti zapostavljeno. Tomu sam i sam svjedočio, budući da u dva sata šetnje oko jezera nisam sreo baš nikoga (osim gore navedenih, izuzetno plašljivih, životinja), ali i zbog pozornosti koju sam privukao u selu, zbog koje sam osjetio veliko olakšanje prilikom ulaska u autobus za Aurangabad. Ne bih rekao da u Lonar svrati više od par turista tjedno. Mnogi će reći - i bolje da je tako.

Panoramska snimka jezera s vrha kratera.

Put koji vodi oko jezera.

Na obali jezera.

Jedan od napuštenih hramova u podnožju kratera.

Hram Daityasudan u Lonaru.

Grad Aurangabad je vrhunac doživio tijekom vladavine cara Aurangzeba krajem 17. stoljeća, kada su izgrađene mnoge impozantne građevine, među kojima se ističe Bibi-qa-Maqbara, poznatija kao „siromašna“ replika Taj Mahala. Danas je ovaj grad s oko milijun stanovnika jedan od najbrže rastućih gradova u Indiji, iako moram reći da ne izgleda nimalo simpatično - previše prašine i smeća, neuređenih javnih površina i prometne buke, uz vrlo malo atraktivnih elemenata. Bibi-qa-Maqbaru se ipak isplati posjetiti (ulaznica 100 rs). Radi se o mauzoleju koji je Aurangzebov sin, Azam Shah, izgradio za svoju majku, Rabiu-ud-Daurani. Iako su doljnji dijelovi građevine obloženi bijelim mramorom, po uzoru na Taj Mahal, veći dio je napravljen od betona i gipsa, koji su zatim ukrašeni raznoraznim ornamentima. Struktura izuzetno podsjeća na "original" iz Agre, budući da ima karakterističnu ovalnu kupolu, četiri minareta, simetrične prilazne putove s uređenim parkom na sve četiri strane pa čak i prepoznatljive bazene ispred prednje strane mauzoleja, doduše, bez vode prilikom moje posjete. Na povratku sam svratio i do Panchakkija (doslovni prijevod: vodeno kolo) koji se u svoje vrijeme smatrao izuzetnim inžinjerskim pothvatom. Riječ je o sistemu podzemnih cijevi koje su dopremale vodu iz šest kilometara udaljene rijeke kako bi pokretale mlin koji je bez ljudske (ili životinjske) pomoći mljeo žito za brojne hodočasnike. Osim mlina, sada se tamo nalazi nekoliko bazena punih riba i ogromno banyan drvo (ono ispod kojeg je Buda doživio nirvanu) koje stvara toliko potreban hlad. 

Nije Taj Mahal, ali nije ni loš - Bibi-qa-Maqbara u Aurangabadu.

Bibi-qa-Maqbara gledana iz parka.

Drvo Banyan u Panchakkiju.

Poticanje turizma na indijski način (prizor iz Aurangabada).

Iako se dva kilometra sjeverno od Bibi-qa-Maqbare nalaze dva manja kompleksa od ukupno deset budističkih spilja (6. i 7. stoljeće), rijetko tko će ih uključiti u svoj itinerar. Naime, Aurangabad služi i kao baza za izlete u mnogo veće komplekse spilja uklesanih u stijene u Ajanti i Ellori. Oba su kompleksa pod zaštitom UNESCO-a. Budući da se kompleks spilja u Ellori nalazi samo 30 kilometara od grada, dvostruko bliže od onih u Ajanti, odlučio sam posjetiti samo njih. Taj se kompleks sastoji od 12 budističkih, 17 hinduističkih i 5 džainističkih spilja. Isklesane su između 5. i 11. stoljeća, a prostiru se duž dvokilometarske kamene padine. 

Završni dio hinduističkog kompleksa spilja.

Budistički kompleks spilja.

Od budističkih spilja moram spomenuti onu pod brojem 10 koja stvarno izgleda fascinantno. U njoj se nalazi ogromni kip Bude, ali još je impresivniji polukružni rebrasti svod koji zbog igre svijetla i sjene izgleda kao iz neke druge dimenzije. Hinduistička grupa spilja je daleko kompleksnija po stilu gradnje od budističkih. Zanimljiva je posljednja spilja u nizu zbog veličine unutarnjih prostorija i ogromnih nosivih stupova, ali i terase s koje se pruža pogled na manji vodopad koji pada preko nekoliko manjih spilja. Ipak, ništa se ne može usporediti s hramom Kailasa, posvećenom bogu Shivi, kojeg je sredinom 8. stoljeća započeo kralj Dantidurga, a s poslom nastavio kralj Krishna I iz dinastije Rashtrakuta. Kailasa se smatra najvećim monolitskim objektom na svijetu, a za njegovu izgradnju trebalo je otklesati preko 200 tisuća tona kamenja da bi se dobio današnji oblik, što dovoljno govori o zahtjevnosti gradnje i riziku od pogreške prilikom klesanja. Ovdje se, dakle, ne radi o spilji, nego o hramu "izrezanom" iz dijela stijene, od vrha prema dnu. Teško je riječima opisati ovaj monolit, ali spomenut ću samo da se tu nalazi nekoliko kamenih slonova u prirodnoj veličini, prikazi priča iz Ramayane i Mahabharate uklesanih u bočne stijenke hrama, cijelo mnoštvo bogova, božica i mitoloških stvorenja, dva obeliska i još mnogo, mnogo zanimljivih detalja, ali to ćete najbolje vidjeti na slikama. Džainistička grupa spilja udaljena je oko kilometar od ostalih, a odlikuje ih visoka razina dekorativnosti, uz prikaze džainističkih svetaca i biljnog svijeta, ali ju možete i izostaviti, budući da ne nudi ništa novo iz arhitektonskog kuta gledanja. Iako sam planirao potrošiti oko tri sata na razgledavanje spilja u Ellori, ostao sam dva sata duže, što dovoljno govori o atraktivnosti ovog kompleksa.

Svod u budističkoj spilji broj 10.

Prednja strana hrama Kailasa u Ellori.

Podsjećam da je hram Kailasa monolit!

Pogled na hram iz jedne od bočnih spilja.

"Dvorište" hrama Kailasa.

Napomena: prema TRAI zakonu kojeg je Indija donijela prije godinu dana, stranom turistu se indijska sim kartica automatski deaktivira tri mjeseca nakon kupovine, bez obzira na valjanost vize. To se i meni dogodilo, a s obzirom da mi na tri mjesta nisu, kao strancu, htjeli prodati novu sim karticu, sljedeća dva tjedna ovisim o nalaženju wifi-ja ili odlasku u internet caffe. Zato ovaj post malo kasni.

Goa

Ova malena indijska država je, uz Kašmir i Radžastan, vjerojatno najpoznatija Europljanima. Kroz povijest je često mijenjala vlasnike, od muslimanskih sultanata do hinduskog kraljevstva, a početkom 16. stoljeća stižu Portugalci i preuzimaju kontrolu nad tim, začinima bogatim, područjem. Oni tu ostaju sve do 1961. godine kada Goa prelazi u indijske ruke. Danas Goa ima najveći bruto društveni proizvod (BDP) po stanovniku od svih indijskih država, u čemu veliki udio ima i turizam, kako zbog ugodne klime, tako i zbog izuzetno jeftinog alkohola.

Mladima je prije dvadesetak godina ova državica postala atraktivna zbog lake dostupnosti droge i razuzlarenih partija elektroničke glazbe (tzv. Goa trance) koji su se nekad spontano organizirali na nekoj od prekrasnih pješčanih plaža. Iako je droga i dalje lako dostupna (meni su na putu do plaže svakodnevno nudili marihuanu, hašiš i kokain), partiji su stavljeni pod kontrolu vlasti pa se sada mladi mogu zabavljati u mnogobrojnim noćnim klubovima, a samo tijekom božićno-novogodišnjih praznika dopušteni su i partiji na otvorenom. Stranim turistima je dosta privlačno i samostalno istraživanje Goe na skuterima, koji se mogu iznajmiti za samo 30-ak kuna dnevno, ali ceste (kao i u cijeloj Indiji) nisu nešto na što su stranci navikli. Osim silnih rupa, nepoštivanja prometnih propisa, ostataka stakla i životinjskog izmeta na cesti, posebno opasnima su se pokazala tamna goveda koja slobodno lutaju cestom tijekom večernjih vožnji. Nisam uzimao skuter pa ne mogu to potvrditi, ali mogu zamisliti opasnost jer me i samog svaku večer šokirala crna krava koja se uporno držala puteljka prema mom guesthouseu.

Na temelju istraživanja na internetu odlučio sam se smjestiti na sjeveru Goe, u selu Anjuna, koje se nalazi pet minuta hoda od mora i još toliko od dva kilometra dugačke istoimene plaže na kojima sam proveo tri opuštajuća dana. Zato sam prvi dan bio hiperaktivan pa sam skoknuo do susjednog Vagatora koji je, osim po svojoj plaži na kojoj su se nekada održavali ludi noćni partiji, poznat i po ruševnim ostacima nekadašnje portugalske utvrde Chapora iz 17. stoljeća. Utvrda ne bi bila vrijedna posjete da se ne nalazi na brdu s kojeg se pruža pogled na pješčane plaže prema sjeveru i jugu. Šetajući ulicama naselja čuo sam, prvi puta od kada sam u Indiji, hrvatski jezik (kajkavskog narječja). Nakon ugodne šetnje ukrcao sam se u lokalni minibus i otišao do još jedne utvrde - Fort Aguade. Iako je izgrađena u isto vrijeme kao i ona u Vagatoru, ova se ipak još dobro drži. Isto je krasi lijepi pogled na sve strane, a s vrha obližnjeg svjetionika sam u daljini vidio i ostatke tankera River Princess koji se prije petnaestak godina nasukao nedaleko plaže Candolim. Više od deset godina tanker je nepomično ruzinavio par stotina metara od obale, da bi prije par godina vlast ipak počela sa sporim uklanjanjem čelične grdosije.

Uspon do utvrde Chapora.

Plaža Vagator.

Utvrda Aguada.

Anjuna je malo i, za indijske uvjete, vrlo mirno selo. Glavna cest(ic)a vodi od plaže do grada Mapuse, uz nekoliko raskršća prema susjednim selima. Pa ipak, sve je podređeno turizmu. Svaka druga kuća pretvorena je u guesthouse, restoran, suvenirnicu ili trgovinu šarenim tekstilom. Na više mjesta možete iznajmiti skutere, a mnogo je i natpisa na ruskom jeziku i pismu, što jasno ukazuje koga je najviše u ovom kraju. Nakon gotovo tri mjeseca stalnog putovanja i razgledavanja, u Goi sam imao tri cijela dana za ljenčarenje. Iako nisam tip koji će svakodnevno ležati na plaži i topiti se na suncu, moram priznati da sam uživao u toj rutini: kasno buđenje, doručak, plaža, odmor za vrijeme najveće vrućine, ručak, plaža, večera i piva. Mislim da bih mogao još par dana tako, ali bi mi onda vjerojatno dosadilo. Plaža je prekrasna - sitni pijesak oker boje, drveni kafići s ležaljkama ispred terase, a iznad njih drvoredi palmi. Na rubnim dijelovima plaže nalaze se zanimljive nakupine crnih stijena koje izgledaju kao one vulkanske i stoga su česti motiv za slikanje. Kupa se iznenađujuće malo ljudi, većinom stranci, a temperatura mora u siječnju je, nećete vjerovati, 28°c! Što se smještaja tiče, našao sam ga iz drugog pokušaja, četverokrevetni dormitorij za 350 rs/noć, s tim da sam samo zadnju noć imao društvo. Sve je uređeno prema europskom standardu, a mene je najviše veselio topli tuš (žalosno je da se u zemlji s konstantnim suncem topla voda smatra privilegijem). Da ne duljim, tu je nekoliko slika iz Anjune:

Glavna ulica kroz Anjunu.

Na putu prema plaži.

Početak plaže s "vulkanskim" kamenjem. Ne gledajte krave, one ovdje nisu važne.

Udaljeniji dio plaže.

More, pijesak, ležaljke, kafići i palme.

Zadnji dan sam ostavio za posjetu novom i starom glavnom gradu Goe - Panjimu i Old Goi, koji su svoje uloge zamijenili 1843. godine. Panjim ima oko sto tisuća stanovnika i vjerujem da bi svakoga osvojio na prvi pogled zbog svog izgleda i ležernosti. Nema onog ludila s ulica tipičnog indijskog grada, arhitektura je drugačija, a većina naziva restorana, ulica ili kvartova su na portugalskom jeziku. Na maloj uzvisini u centru grada nalazi se izrazito bijela Crkva naše Gospe od bezgriješnog začeća, koja se na tom mjestu nalazi još od 16. stoljeća kada su joj se portugalski pomorci dolazili zahvaliti na mirnom moru prije nego bi nastavili uzvodno do obližnje prijestolnice Old Goe.

Crkva naše Gospe od bezgriješnog začeća.

Tadašnja prijestolnica Old Goa bila je po broju stanovnika veća od Lisabona i Londona za vrijeme svog vrhunca tijekom 17. i 18. stoljeća, a često su je nazivali i Rimom Istoka. I danas se može osjetiti veličinu nekadašnje prijestolnice pune crkava i samostana, ali i novootvorenih muzeja. Samo je nekolicina vjerskih objekata i dalje u funkciji, a jedan od njih je i katedrala Sé de Santa Catarina, najveća katedrala u cijeloj Aziji, 76 metara dugačka i 55 metara široka, čija je izgradnja započela davne 1562. godine. Zanimljiva je i masivna tamnocrvena bazilika Bom Jesus iz 1605. godine, gdje se nalazi mauzolej goinog sveca zaštitnika Sv. Francisa Xaviera. Meni su se ipak najviše svidjeli ostaci samostana Sv. Augustina, ogromnog kompleksa izgrađenog 1572., a napuštenog 1835. godine, pri čemu se gotovo cijela fasada sa zidovima urušila 1942. godine i od tada gravitaciji prkosi jedino zvonik, čije je zvono zbog tog događaja preseljeno u prije spomenutu crkvu u Panjimu. 

Katedrala Se' de Santa Catarina.

Ostaci samostana Sv. Augustina.

Nakon ovog lijepog poludnevnog izleta, otišao sam do željezničkog kolodvora Thivim gdje sam pričekao noćni vlak za Mumbai i odmah potom otišao prema Aurangabadu, pokraj kojega se nalaze dvije zanimljive atrakcije: spilje Ellora i krater Lonar.

Religioznost ili...?

Znam da je kritika religije gotovo uvijek dočekana na nož, ali previše toga sam vidio u ovih par tjedana da bih to jednostavno zanemario. Znate vjerojatno da u Hinduizmu ima na desetke tisuća bogova i božica te njihovih mnogobrojnih uobličenja (prikazanja) na zemlji i uvjerio sam se koliko im je važno štovanje svojih zaštitnika. Većina auta, autobusa i rikši je pretvoreno u prava mala svetišta s ukrasima, figuricama i slikama zaštitnika. Ulice, a posebno podnožja stabala, krcati su nečeg sličnog malim zavjetnim kapelicama koje se mogu naći uz ceste i puteljke u Hrvatskoj, a da o broju hramova i hodočasnika i ne govorim. Sve to ide u prilog dubini njihove religioznosti.

Ali, u čemu je onda problem? Nažalost, ima više stvari koje kontriraju njihovoj religioznosti, a ovdje ću navesti neke od njih. Možda se netko neće slagati s mojim zapažanjima, ali to zato i jesu moja zapažanja, a ne objektivni prikaz Hinduizma.

1. Krave kao svete životinje. Još od davnina one opskrbljuju narod s mlijekom - to je prvi razlog njihove svetosti. Drugi razlog je što se u drevnim tekstovima Puranama Majka Zemlja ukazala u obliku krave i rastjerala demone koji su onemogućavali normalan život ljudima. Dakle, krave su svete, ali se to ni po čemu ne primjećuje. One ili besciljno lutaju ulicama u potrazi za hranom ili nemoćno leže na ulici i čekaju neizbježno - smrt. Vidio sam do sada nekoliko uginulih krava i više onih koje će uskoro skončati svoj besmislen život. U hramu u Maduraiju hodočasnici doslovno ljube pozlaćeni kip krave, a nedaleko hrama se kravama vide rebra od neishranjenosti. Ako su stvarno svete, zašto se nitko ne brine o njima, daje im hranu i vodu? Pitao sam to mog domaćina u Jaipuru, on kaže da se ljudi jedva brinu o sebi, a one bogatije jednostavno više nije briga za krave. Kaže i da je na selu nešto bolja situacija što se tiče brige o tim životinjama. Ne znam, po meni su najsretnije one krave koje su se našle pokraj gradskih tržnica pa mogu prekopavati po ostacima pokvarenog povrća, zajedno s beskućnicima.

Neke od sretnijih krava iz gornje priče i manje sretan pas iz doljnje priče (prizor iz Purija).

2. Odnos prema drugim životinjama i ljudima - psi lutalice leže po svuda, a ima ih podjednako kao krava. Od pet pasa tri će se upravo češati jer su krcati buha, jedan će imati uganutu nogu, a peti će izgledat normalno, ali samo zato što je oguglao na sve i jednostavno ga više nije briga. Nekad se pitam da li ih itko uopće i primjeti. U Mamallapuramu mi je jedan lokalni dečko, koji pomaže nekoj Francuskinji koja je vlastitim novcem odlučila sterilizirati sve pse lutalice u mjestu, rekao da psi mašu repom samo pokraj bijelaca jer se pokraj njih ne osjećaju životno ugroženima. Žalosno. Majmuni su posebna priča, potomci boga Hanumana, zaštićeni, a ovi to naveliko koriste. Dakle, oni su zaštićeni, ali se na prilazu Hanumanovom hramu prodaju štapovi za tjeranje majmuna. Zar ih ne bi trebali štovati i hraniti, a ne mlatiti štapovima ili gađati pračkama, što sam vidio na više mjesta?

O odnosu prema drugim ljudima je dovoljno reći - kaste. Apsolutno je nevažno kakav si čovjek, dobar ili vrijedan, ako si rođen kao "nedodirljivi" (parija), a takvih je čak 15% od ukupnog stanovništva, ti ćeš biti dno dna do kraja života, osuđen na vječnu sramotu i obavljanje najprljavijih poslova. Zašto? Zato što hinduističke odredbe kažu da roditelji parije rađaju djecu parije, osuđenu kao nečistu od trenutka rođenja. Dakle, radi se o religiji koja ne smatra sve ljude jednakima i to su prije par desetaka godina shvatili i indijski političari te zakonom zabranili podjelu na kaste. Možda je u većim gradovima to i zaživjelo, ali ne i na selu gdje živi gotovo 3/4 stanovništva, dakle oko 750 milijuna ljudi! 

A kada usporedite priču o životinjama i ljudima, jasno vidite kako je to sve izokrenuto: majmuni i krave, a negdje čak i štakori, su svete životinje, a "nedodirljivi" su do nedavno morali paziti da njihova sjena ne dotakne nečiju iz više kaste jer bi dobili gadne batine, a jedini izlaz iz tog konstantnog ponižavanja bilo je preobraćenje na drugu vjeru.

3. Odnos prema Majci Zemlji - većini je poznat stav Hinduista o vodi koja pročišćava dušu i tijelo, a to vjerovanje se temelji na brojnim tekstovima u drevnim Vedama gdje se objašnjava božansko porijeklo rijeke Ganges. Ako se čovjek okupa u toj rijeci ili ostavi u njoj recimo pramen kose ili pepeo nakon kremacije, dospjet će u raj (laički rečeno). Sjećam se citata iz Rigveda kojeg sam vidio u hramu Akshardham: gdjegod se nalazi čista voda to će biti mjesto hodočašća, tamo se i bogovi sastaju (moj prijevod natpisa na engleskom). Tako se i sve ostale rijeke i jezera smatraju svetima te se oduvijek štuju kao nositelji svog života na Zemlji. I opet ista priča, sve je to lijepo u teoriji, štovanje vode i prirode općenito, ali stvarnost je u potpunosti drugačija. Čiste vode u Indiji NEMA! I da stvar bude gora, za to su krivi upravo ljudi koji je smatraju svetom. Sveti Ganges je među najzagađenijim rijekama na svijetu. U Varanasiju se tvorničke otpadne vode i kanalizacija izlijevaju direktno u rijeku, uginule krave se prevrču s barke u rijeku, pepeo nakon kremiranja se baca u nju, ljudi peru robu u njoj, a opet, za Hinduse ta rijeka pročišćava! Duhovno. Ali definitivno ne fizički, jer nizvodno od Varanasija razina fekalnog zagađenja je 3000 puta veća od prihvatljive granice! 
Druga strana odnosa prema prirodi je bacanje smeća. To je ljudima u Europi teško opisati. U autobusima i vlakovima stalno netko nešto jede - ambalaža leti van kroz prozor. Kada prolaznici na ulici popiju vodu iz plastičnih boca ili pojedu čips, ambalažu jednostavno bace na pod. Zašto bi se oni brinuli? Tolike količine smeća na ulicama i u rijekama su teško zamislive našim ljudima. Probat ću vam to prikazati s dvije slike.

"Sveto jezero" u Jodhpuru.

Srećom da ljudi bacaju smeće direktno na cestu, jer tako "svete krave" barem imaju šta za jesti (prizor iz Bikanera).

4. Ostale sitnice 
- Jedno od najsvetijih jezera za Hinduse je ono u Pushkaru. Na prilazima gatovima posvugdje se mogu vidjeti table na hindu i engleskom gdje piše da je slikanje na gatovima strogo zabranjeno. Bilo mi je žao što to vidim jer neću imati slike s tog jezera, ali kad sam vidio da te table nitko ne šljivi ni pet posto, odlučio sam i ja slikati. 
- Sa suputnicom sam bio u jednom manjem i tihom hinduističkom hramu u New Delhiju i počeli smo komentirati neke gravure kada nas je tip ušuškao i opomenuo da ne smijemo pričati. Bilo nam je neugodno, naravno, ali samo minutu kasnije tom istom tipu zazvoni mobitel i on se bez pardona javi i krene pričati. 
- Ne znam da li je u redu to povezivati s religijom, ali ponašanje Sikha u Amritsaru stvarno nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. To je bilo prekrasno iskustvo jer se vidi da im je stalo i do čistoće svojeg svetišta i do svih ljudi koji su ga došli posjetiti, neovisno o vjeri - njih zanimaš Ti. S druge strane, u puno hinduističkih hramova sam kao stranac bio gotovo prisiljen (ne doslovno, naravno) staviti nešto u kutiju za donacije ili kupiti nekakav "poklon" bogovima ili platiti čuvanje tenisica, iako je ono besplatno. Iako se radi o 10-20 rupija, često sam imao osjećaj da njih ne zanimaš ti, nego tvoj novac. 
- U Kolkati sam planirao otići u hinduistički hram Kaligat. Na prilazu mi je odmah prišao tip i pokazao ulaz i rekao da će mi pokazati unutra i tko zna šta još. Rekao sam da ne trebam pomoć, okrenuo se i otišao na drugi ulaz. Tamo su me opkolila dva takva, s tim da je jedan rekao da je svećenik. Rekao sam da ne trebam pomoć, ali su me oni pratili pa sam se okrenuo i otišao do trećeg ulaza (ukupno ih je četiri), kad tamo još jedan svećenik koji mi želi asistirati u tko zna čemu. Htio sam ići pogledati taj hram, ali ti su ljudi toliko naporni da su me jednostavno otjerali od njega. Nisam na kraju išao unutra. Kasnije sam čitao u Lonely planetu da se oko tog hrama "svećenici" nude da otpelju turiste preko reda do centralnog mjesta i za to onda traže novac. Naravno, novac. Kako se toga nisam sjetio? Samo novac.
- U Kanchipuramu sam kroz gopuram ušao u kompleks hinduističkog hrama i dvadesetak metara dalje pitao gdje da ostavim tenisice. Čovjek mi pokaže ulaz u sami hram udaljen daljnjih 50 metara. Skinem tenisice, uđem unutra, izađem i sve završi kao i inače. Vratio sam se sat vremena kasnije jer se pojavilo sunce pa bi i slike bile lijepše. Zakoračio sam u gopuram i odjednom čujem nekoga da se dere: Hey! Stop! No shoes, this is holy place! Get out! Pogledam oko sebe, vidim da su stvarno svi bosonogi i posramljen se vratim na ulicu. Promatrao sam ljude koju minutu i vidio ih barem desetak s obućom kako ulaze unutra, gdje ih uostalom čeka mjesto za ostavit obuću. Šta je bilo tom čovjeku da me tako otjerao, kada znam da se cipele izuvaju tek kasnije, ja ne znam. Možda zato što sam bijelac ili mu se jednostavno nisam sviđao? Ili je svoje osobne frustracije iskalio na meni? 
Možda se samo tako poklopilo da sam naletio na prave ili krive ljude u određenim hramovima, ali često se u i oko hinduističkih hramova nisam osjećao nimalo ugodno. Za razliku od budističkih i onih od Sikha, moram to istaknuti. 

Kottayam - Alleppey (Backwaters of Kerala)

"Backwaters of Kerala" je naziv za mrežu kanala dugih 1500 kilometara koji se protežu desetak kilometara od obale prema unutrašnjosti. Ti kanali su glavna turistička atrakcija ove indijske države, kako zbog ljepote krajolika obraslog palmama, tako i zbog očuvanosti načina života. Većina stanovnika bavi se poljoprivredom i ribarstvom, a sav transport (putnički i teretni) obavlja se (ne)motoriziranim čamcima kroz cijeli niz kanala, jezera i rukavaca. Zbog nasada palmi, ovaj kraj je i najveći proizvođač kokosovih vlakana i sušenih kokosovih ljuski.

Kanali i sporedni kanali.

Turizam je sve značajnija grana na ovom području, a pogotovo je porasla ponuda krstarenja brojnim kanalima. Cijene su prilagođene svim kategorijama turista pa se tako korištenje tzv. brodova-kuća za dvije osobe naplaćuje oko 600 kuna na noć, dnevno krstarenje turističkim brodom na relaciji Kollam-Alleppey košta oko 50 kuna (vožnja traje 8 sati), ture s većim kanuima koji obilaze okolna sela koštaju 40-70 kuna, ovisno o dužini (3 do 6 sati), a meni najzanimljivija je vožnja lokalnim trajektom na relaciji Kottayam-Alleppey koja traje dva i pol sata, a košta jednu i pol kunu! Dakako da me privlači i cijena, ali upravu tu relaciju moram nekako prijeći da bi nastavio put između Munnara i Goe.

Jedan od brodova-kuća usidren u kanalu.

Kako ne bih čekao direktni bus iz Munnara u Kottayam, uletio sam u prvi bus koji ide u dolinu, što je značilo da moram presjesti u gradiću Kothamangalam. Nedaleko njega sam vidio neobičan prizor prevoženja slona u prikolici kamiona, a u samom gradiću sam privukao takvu pažnju, da je jedna starica više vremena provela gledajući u mene, nego u svoj tanjur. Prilično sam siguran da nikada nije vidjela bijelca. U Kottayamu počinju uobičajeni problemi sa smještajem, ali druge vrste. Naime, ovdje bi na recepciji rekli da nemaju soba, iako su mi u jednom hotelu kasnije u povjerenju rekli da nemaju nekakvo dopuštenje države da primaju strance, što je vjerojatno bio slučaj i s drugih nekoliko hotela. Na kraju sam se smjestio u hotelu kojeg vode dva šaljiva starčića i u kojem sam sobu, bolju od one u Munnaru, platio samo 190 rs/noć. 

Kottayam je tek tranzitni grad između planina i mreže kanala, ali je zanimljiv po tome što su u njemu 1820. godine izašle prve novine na malajskom jeziku, a to je bio i prvi distrikt u Indiji koji je dostigao razinu pismenosti od 100%. U njemu se nalazi i mnogo ortodoksnih crkava zbog činjenice da su Portugalci u 16. stoljeću počeli nasilno preobraćivati keralske kršćane na katoličanstvo pa su oni pobjegli dalje od obale i nastanili se u ovom gradu. On se danas smatra uporištem Kršćanstva u južnoj Indiji što je vidljivo na svakom koraku po broju vjerskih objekata i njihovih škola, kao i cijelom nizu trgovina koje nose imena kršćanskih svetaca.

Detalj s ulica Kottayama.

Nalaženje prije navedenog trajekta koji plovi na relaciji Kottayam-Alleppey mi je isto zadavalo glavobolju, jer isti više ne plovi s doka Kodimatha, kako piše na internetu, nego iz Kanjirama (što je jako teško saznati od lokalaca zbog načina kako izgovaraju to ime) koji se nalazi 7-8 kilometara dalje, tako da sam propustio planirani trajekt, ali ipak stigao na predzadnji polazak toga dana. Vožnja je zaista prekrasna: uski i široki kanali se izmjenjuju, samo su palme konstantne. Na putu trajekt dotiče i nekoliko sela, kojima je ovo jedini način transporta, tu su i rukavci gdje se gnijezde ptice, djelovi kanala su prekriveni lopočima, a svako toliko se prođe i pokraj barčica lokalnih ribara koji vuku svoje mreže. Prekrasni prizori!

Kanal, barke i palme.

Turistički čamac u akciji.

Dolazak javnog trajekta na seosko pristanište.

"Gužva" u kanalima.

Barka je lokalnim ljudima jedini način prijevoza.

Život uz kanal.

Nisam imao vremena razgledati "Veneciju istoka", kako vole zvati Alleppey (poznat i kao Allapuzha), ali u sat vremena pješačenja od malog pristaništa za brodiće do željezničkog kolodvora mogu reći da im je jedino zajedničko tih nekoliko kanala koji presjecaju grad. Kanali su, naravno, puni smeća, a na nekim djelovima i neprohodni zbog zapuštene vegetacije. Da nije jedan od centara za ukrcavanje na brodove-kuće, sumnjam da bi mnogo turista ciljano došlo u ovaj grad. Meni sada slijedi duga vožnja noćnim vlakom do Goe, gdje bi se napokon mogao u potpunosti oporaviti od nedavne bolesti.

Jedan od kanala u Alleppeyu.

Za dodatne informacije o ovom prekrasnom kraju možete posjetiti ovu web stranicu. Radi se o potupno novom interaktivnom izvoru informacija koji će biti od velike koristi svim putnicima željnim otkrivanja područja poznatog kao Backwaters of Kerala. Na sljedećim slikama možete vidjeti par lijepih ilustracija koje koristi navedena web stranica:

Munnar

Munnar je ime grada u Kerali na čijem širem području živi oko 70 tisuća stanovnika, a nalazi se na obroncima planinskog lanca Zapadni Ghati na visini od 1524 metra. Najpoznatiji je po svojim beskrajnim terasastim nasadima čaja koji se pružaju u svim smjerovima izvan grada. Zbog toga sam i odlučio uvrstiti ga u svoj plan puta, ali kao i svugdje na jugu Indije, i u Munnaru sam imao problema s nalaženjem smještaja. Još uvijek oslabljen od bolesti i napornog puta, stigao sam ovdje tek u 21 sat i od prvih pet hotela, u četiri nije bilo nikoga na recepciji unatoč mojem čekanju i dozivanju. Zanimljivo i krajnje iritantno. Tek četrdeset minuta kasnije našao sam jedan loš guesthouse na odličnoj poziciji za 450 rs/noć (iako to što su ponudili ne bi u drugim dijelovima Indije vrijedilo više od 300 rs). Smjestio sam se u sobu s pljesnivim zidovima, otvorio prozore i srušio se u krevet.

Stari dio Munnara (novi se nalazi dva kilometra dalje) izgleda simpatično: tri manje rijeke teku kroz grad, presijeca ih nekoliko mostova, tu su po jedna crkva, džamija i hindu-hram, tržnica voćem i povrćem te hrpa uličnih prodavača. S obzirom da se glavne zanimljivosti ovog kraja nalaze razbacane desecima kilometara naokolo, nisam niti mogao, niti imao snage to sam organizirati. Saznao sam da Turistički ured Kerale (DTPC) nudi svakodnevne ture po okolici pa sam se išao raspitati i saznao da imaju problem skupiti troje ljudi (minimum za kombi), osim vikendom. S obzirom da nije bio vikend, proučio sam na stranici Tripadvisor što se stvarno ne bi smjelo propustiti i primjetio sam da su Indijci uglavnom oduševljeni svime, dok Zapadnjaci većinu atrakcija smatraju precijenjenima i ni po čemu jedinstvenima (nekoliko manjih vodopada, dva jezera, neki vidikovci, životinjski rezervat gdje je glavna atrakcija ugrožena vrsta koze i slično), uz par izuzetaka, a to su Top station i plantaže čaja. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam saznao da postoje redovni autobusi do 35 kilometara udaljenog vidikovca Top station koji na putu prolaze pokraj brojnih plantaža, što je značilo da ću sam moći vidjeti najvažnije atrakcije Munnara. A to je značilo i da ću imati još jedan dan za oporavak od bolesti koja je napokon počela popuštati.

Pogled na centar starog Munnara.

Život u glavnoj ulici.

Drugo jutro krenuo sam pješke po cesti koja vodi uzbrdo prema Top stationu jer sam znao da se odmah izvan Munnara nalaze lijepi nasadi čaja i izvorna planinska sela. I zaista, pogled na zelene terasaste nasade oko metar visokih grmova bio je prekrasan. Što sam se više udaljavao od grada, to su se površine pod čajem povećavale. Nakon više od sat vremena hoda, zaustavio sam se na jednom raskršću i pridružio lokalnoj mladeži koja je čekala autobus. Nakon samo pet minuta, autobus je stigao i krenuo u najluđu brdsku vožnju, krateći zavoje i prestižući sve što bi se našlo ispred nas. Nekada mi se stvarno čini da vozače autobusa plaćaju po kilometraži, a ne po satu. Ono što sam u četrdesetak minuta lude vožnje uspio vidjeti su dva jezera, jedan mali vodopad i nepregledni nasadi čaja. I onda razočarenje - par stotina metara prije dolaska do vidikovca Top station ušli smo u područje magle (ili oblaka) koji su cijelo vrijeme onemogućavali bilo kakav panoramski pogled:

Na tom sam vidikovcu prvi puta u ovih 80 dana sreo nekoga iz bivše Jugoslavije, točnije dva prijatelja iz Slovenije. Kažu da su razočarani s muzejom čaja koji su ranije posjetili jer su im unutra petnaest minuta objašnjavali kako treba pravilno napraviti čaj, kako ga servirati i kako ga popiti, da bi na kraju svi posjetitelji dobili vrući čaj iz automata (!?). Isto tako su mi potvrdili priče s interneta da ta planinska jezera i mali vodopadi zapravo nisu vrijedni posjete jer sve to možemo naći u svojim zemljama, bez smeća na svakom koraku. Indijci ne mogu i zato su od ovoga napravili spektakl. Ovdje sam naišao na tablu koja kaže da na ovom mjestu raste biljka Strobilanthus čiji veliki plavi cvijet cvate tek svakih 12 godina, a posljednji put je to bilo u prosincu 2006. Za kraj vam ostavljam nekoliko slika nasada čaja koje sam vidio između Munnara i Top stationa, za koje stvarno ne mogu zamisliti da ih je moguće ubrati ručno.

Prvo selo nakon Munnara s nasadima čaja u prvom planu.

Jednostavno predivno.

Nepregledne plantaže, a sve treba ručno ubrati!

Grm do grma, plantaža.

Slika je očajne kvalitete jer je slikana iz trkaćeg autobusa, ali vjerujem da možete zamisliti prizor.