Čarobni Hampi

Povijesni Hampi spominje se već u epu Ramayana kao kraljevstvo majmunskog boga Hanumana. Zbog toga je 1336. godine teluški princ Harihararaya odabrao to mjesto da sagradi novi glavni grad Vijayanagar koji je tijekom slijedećih par stoljeća izrastao u jedno od najvećih kraljevstava u indijskoj povijesti. U 16. stoljeću Vijayanagar je bio metropola s 500 tisuća stanovnika, međutim, sve je bilo gotovo već 1565. godine kada je konfederacija dekanskih sultanata poharala taj grad i sravnila ga sa zemljom. Ostaci te povijesne metropole razbacani su kilometrima oko današnjeg Hampija, mjesta s niti desetak tisuća stanovnika, a da biste posjetili (pješke) sve ruševine trebat će vam barem dva puna dana.

Današnji Hampi je već godinama poznat kao backpackerski raj zbog svoje opuštajuće atmosfere, izolirane pozicije, jeftinog smještaja i nevjerojatnog krajolika punog brežuljaka s okruglim stijenama i antičkih ostataka. Ipak, vlasti su odlučile stati na kraj nekontroliranoj bespravnoj gradnji duž 600-metarske glavne ulice, prije svega malih guest housea (hrv. gostinjaca) u službi turizma, pa su krajem 2012. počeli s rušenjem istih i izazvali prosvjede domaćina, ali i mnogobrojnih mladih posjetitelja sa Zapada. Danas u toj ulici nema više ničega osim ruševina, a život se preselio u uske uličice sjevernije od Hampi bazara gdje sam i sam našao simpatičan guest house za 300 rs/noć.

Terasa za uživanje u guest houseu Netra.

Prvi dan sam odlučio posjetiti samo bliže znamenitosti jer su još jedna noć u vlaku i rani dolazak u susjedni Hospet učinili svoje na mom slabašnom tijelu. :-) U samom centru Hampija nalazi se 50-metarski hram posvećen Virupakshi, inkarnaciji Shive, izgrađen 1442. godine, što ga čini jednim od najstarijih objekata na tom području. Hram se nalazi na jednom kraju ulice Hampi bazar, dok su na drugoj strani paralelne kolonade koje su okruživale antičku tržnicu i vodile do ogromnog kamenog monolitnog bika Nandua. Odmah iza te statue kreće strmi uspon s brojnim stepenicama koji vodi do brda Matanga, s kojeg se pruža jedan od najljepših panoramskih pogleda koji sam u životu vidio! Na suprotnoj strani brda nalazi se ogroman kompleks hrama Achyutaraya, do kojeg vodi još jedna dugačka antička trgovačka ulica okružena kolonadama. U tom sam trenutku shvatio koliko je veličanstven u svoje vrijeme morao biti ovaj grad, budući da se nisam niti približio glavnim znamenitostima - hramu Vittala i kompleksu Royal centre - a već mi je bilo dosta hodanja za prvi dan. Imao sam, međutim, sreću da sam na povratku u Hampi upoznao jednog zanimljivog 38-godišnjeg Poljaka, s kojim sam u sljedeća dva dana nadoknadio propušteno i propješačio 30 kilometara po okolnom području!

Hram Virupaksha u Hampiju.

Karakteristične stijene oko Hampija i bik Nandu koji odmara u hladu.

Pogled s brda Matanga na dugačku ulicu Hampi Bazar i hram Virupaksha u daljini.

Pogled na drugu stranu gdje su antička tržnica s kolonadama i hram Achyutaraya (ne vidi se na slici).

Hram Achyutaraya.

Slijedeći dan smo se Poljak i ja našli u 9 ujutro, razradili plan i odmah krenuli u obilazak svega što se može vidjeti na južnoj strani rijeke Tungabhadra. Krenuli smo u smjeru susjednog mjesta Kamalapuram, gdje se uz današnju cestu nalaze ostaci Royal centra, kompleksa na površini od oko pet kvadratnih kilometara, koji je sadržavao brojne građevine za život povlaštene elite. Teren je ovdje mnogo ravniji od ostatka Hampija, budući da su stijene lomljene kako bi se oko Royal centra napravile obrambene zidine. Tu se mogu naći svetišta s podzemnim komorama, danas većinom ispunjenim vodom, osmatrački tornjevi, prostorije za držanje slonova, ali i kompleks namijenjen isključivo ženskom djelu vladajuće dinastije. Nakon toga uputili smo se prema hramu Vittala, udaljenom 6 kilometara ukoliko se slijedi vijugavu cestu, pa smo probali pronaći prečicu kroz nasade banana i kokosovih palmi. Na Google mapama nisu, naravno, zabilježene žičane ograde koje su nam blokirale prolaz, tako da smo se morali vratiti na asfalt. Hram Vittala smatra se najznačajnijom građevinom povijesnog Vijayanagara. Sagrađen je početkom 16. stoljeća, iako zapravo nikada nije u potpunosti dovršen. Kompleks se sastoji od više monumentalnih objekata, ali meni najzanimljivija su bila kamena bojna kola s (kamenim) kotačima koji su se nekada mogli okretati.

Drevni ostaci u kompleksu Royal centra.

Bazen za elitu.

Rekao bih konjušnice, ali unutra su zapravo bili držani slonovi.

Lutanje kroz nasade banana.

Unutar hrama Vittala.

Kamena bojna kola s glavnim ulazom u kompleks hrama Vittala.

Zadnji dan smo prešli rijeku na jednom od tri raspoloživa mjesta gdje male barke služe kao javni prijevoz između naselja na suprotnim obalama. Glavni cilj je bio popesti se na brdo, na čijem je vrhu tzv. hram majmuna. Poučeni jučerašnjim iskustvom, odlučili smo ići dužim, ali sigurnijim putem - cestom. Krajolik je i dalje bio motivirajući faktor jer uživajući u pogledu na okrugle stijene, palme i zelena rižina polja vrijeme jednostavno proleti. Od podnožja do vrha brda ima 570 stepenica koje nisu predstavljale veliki problem. Bijeli hram na vrhu mnogi Hindusi smatraju rodnim mjestom boga majmuna Hanumana, ali je nama od te priče zanimljiviji bio pogled na okolne brežuljke i plantaže. Zanimljivo je, međutim, da je glavno svetište (nešto kao oltar) posvećeno bogu majmuna zatvoreno rešetkama, kako majmuni ne bi mogli krasti stvari iz njega (!?). No, dobro. Da se ne vraćamo istim putem natrag, nastavili smo hodati prema selu Anegundi gdje se nalazi još jedan "trajekt" za prelazak rijeke. Anegundi je starije mjesto od drevnog Hampija, ali je zbog svoje izolirane pozicije izbjeglo komercijalizaciju, tako da se u njemu još uvijek može uživati u pravim seoskim prizorima. 

Rižino polje uz cestu.

Hram majmuna na vrhu brda.

Pogled s vrha. U gornjem lijevom kutu vidite brdo Matanga s kojeg su slikane neke od fotografija iz prethodnog dana.

Jednostavno prekrsno.

Obala rijeke Tungabhadra.

U ovom je izvještaju bilo više slika nego inače, ali ovaj je kraj na mene ostavio toliko jak utisak da mi je stvarno bilo žao što moram tako brzo ići dalje. Slike, uostalom, ne mogu dočarati pravu ljepotu ovog kraja - tu jednostavno morate doći i vidjeti ga svojim očima. Hampi je stvarno raj za ljubitelje povijesti, prirode, dugih šetnji, odmaranja ili jednom riječju - uživanja.

Hyderabad

Nakon vožnje vlakom duge 20 sati i prijeđenih 1106 kilometara, stigao sam u Secunderabad - grad blizanac Hyderabada (nešto kao Budim i Pešta), koje razdvaja kružno jezero Hussain. Hyderabad ima oko 6 milijuna stanovnika i četvrti je grad po veličini u Indiji, a nastao je krajem 16. stoljeća uslijed nedostatka zaliha pitke vode u susjednoj tvrđavi Golconda, dotadašnjem centru vladajuće dinastije. Zahvaljujući brojnim mugalskim vladarima, grad je s vremenom postao centar umjetnosti, kulture i znanja, odnosno centar islamske Indije. Danas je uz gradove Bangalore i Pune ujedno i centar indijske informatičke industrije. Jedna je zanimljivost vezana za nedavnu povijest ovog grada. Naime, nakon proglašenja neovisnosti Indije 1947. godine, tadašnji gradonačelnik odlučio je priključiti se Pakistanu te je proglasio neovisnost od Indije. Porasle su napetosti između Muslimana i Hindusa te je nakon intervencije vojske Hyderabad sljedeće godine „vraćen“ Indiji.

Nakon silaska iz vlaka u Secunderabadu, kupio sam kartu za gradsku željeznicu do kolodvora Kacheguda u Hyderabadu, gdje su krenuli problemi s nalaženjem smještaja. Preko interneta sam saznao za jako jeftin hostel udaljen deset minuta hoda od tog kolodvora pa sam ga išao provjeriti. I opet me ošamarila indijska diskriminacija: krevet u dormitoriju je za Indijce 80 rs, za mene 400 rs. E pa neće ići! Krenuo sam niz ulicu u potragu za nekim hotelom, a hotela nigdje. Pogledao sam kartu i vidio drugi željeznički kolodvor dva kilometra dalje pa sam krenuo prema njemu jer mi iskustvo kaže da se jeftiniji hoteli često mogu naći oko takvih mjesta. Na tom sam potezu pogledao 7-8 hotela i guesthousea, neki su bili preskupi (500-700 rs), a neki premračni ili prebučni, iako cjenovno u mom rangu (350-400 rs). I onda mi se opet osmjehnula sreća: kada sam u sljedećem hotelu odbio cijenu sobe od 500 rs, koja je jasno bila istaknuta na zidu, recepcioner me pitao koliko bi ja dao za nju? Rekao sam oko 300 rs (neki moj prosjek do sada), na što je ovaj glatko rekao: dogovoreno! Soba je vrlo dobra, pozicija hotela odlična, a takvu sam cijenu dobio jer su očito bili očajni (bio sam jedan od rijetkih gostiju u hotelu).

S obzirom da je propast utvrde Golconda zaslužna za nastanak Hyderabada, odlučio sam najprije posjetiti tu utvrdu. Na internetu sam saznao gdje staje lokalni autobus do Golconde, otišao sam na stanicu i čekao, čekao i čekao. Autobus broj 66G ukazao se nakon sat i pol, a 40 minuta kasnije iskrcao sam se u podnožju utvrde, udaljene desetak kilometara od centra grada. Najveći dio utvrde Golconda izgrađen je tijekom 16. stoljeća za vrijeme vladavine kraljeva iz dinastije Qutb Shahi, iako su pronađeni ostaci i iz ranijih razdoblja. Zidine od masivnog kamenja okružuju 120 metara visoko granitno brdo na kojem su izgrađene brojne palače, od kojih neke imaju gotovo savršenu akustiku koja je u davno vrijeme, navodno, služila kao mjera osiguranja, tj. obrane. Zanimljivo je i da utvrdu okružuju još dva obrambena zida mnogo šireg promjera, a prvi, kroz čija vrata prolaze vozila na putu do utvrde, dugačak je 11 kilometara. 

Pogled na utvrdu Golconda s podnožja kompleksa.

Ostaci palača unutar utvrde.

Pogled s vrha utvrde na donji dio kompleksa i periferiju Hyderabada.

Pogled s vrha na drugu stranu. Na lijevo vidite poslovne nebodere IT kompanija (tzv. Hitech city), a u sredini su grobnice kraljeva iz Qutb Shahi dinastije.

Budući da su grobnice s gornje slike udaljene tek petnaestak minuta hoda od utvrde, nije mi bilo druge, nego otići i do njih. U ovom se kompleksu nalaze posljednja počivališta sedmorice od ukupno devet kraljeva dinastije Qutb Shahi, zaslužnih za izgradnju Golconde, ali i simbola Hyderabada - Charminara. Prekrasne grobnice i nekoliko manjih džamija izgrađeni su tijekom 16. i 17. stoljeća i smješteni su u lijepom parku, a zbog malog broja posjetitelja cijelo područje djeluje izuzetno spokojno, baš kako i priliči takvom mjestu.

Sljedeći dan otišao sam na jednodnevni izlet do 56 kilometara udaljenog Bhongira. Malo vlakova staje na tom kolodvoru pa sam prvi put morao putovati s najnižom kategorijom vlaka (passanger), gdje nema rezervacije mjesta, ali zato karta košta samo 15 rs. Sva su se sjedeća mjesta popunila već nakon druge stanice pa je postalo prilično gužvovito, ali sat i pol, koliko je trajao put, ipak brzo prođe ako sjedite uz prozor. Za utvrdu koja se tamo nalazi saznao sam sasvim slučajno, a zaintrigirala me zbog izgleda samog brda, a ne fortifikacija podignutih u 12. stoljeću od strane vladara Tribhuvana iz kraljevstva Chalukya. Radi se o 150 metara visokom monolitu (stijena u jednom komadu) pravilnog polukružnog oblika - kao da je netko bacio divovsko jaje na zemlju. Utvrda je zbog svoje pozicije nekoliko stoljeća bila neosvojiva, a sadržavala je oružarnicu, konjušnice, podzemne prostorije, bunare, uklesane stepenice u stijeni pa čak i močvaru oko brda koja je dodatno otežavala posao osvajačima. Naravno da je i pogled s vrha prekrasan, ali ipak ne kao pogled na samo brdo. Na vrhu me, nažalost, opet dočekala skupina od petnaestak školaraca, tako da sam prvih 20 minuta potrošio odgovarajući na uobičajena pitanja i slikajući se sa svakim pojedinačno. Ako ništa drugo, obećano mi je da ću se pojaviti na facebooku. :-)

Pogled prema vrhu monolitne stijene u Bhongiru.

Utvrda i grad.

Jedan od spremnika s vodom na samom vrhu brda.

Zadnji dan ostavio sam za obilazak centra grada, a prvi je na redu bio simbol Hyderabada - Charminar (ulaznica 100 rs). Ovu veličanstvenu građevinu je 1591. godine sagradio Mohammed Quli Qutb, osnivač Hyderabada, kao spomen na taj događaj, ali i kao simbol pobjede nad kugom koja je uzrokovana nestašicom vode u susjednoj utvrdi Golconda. Glavna karakteristika Charminara su njegova četiri tornja visoka 56 metara, a na drugom katu, koji nije otvoren za javnost, nalazi se i najstarija džamija u gradu. U neposrednoj blizini svakako bi trebalo pogledati i drugu najveću džamiju u Indiji, koja može primiti oko deset tisuća vjernika, kao i dvije prekrasne zgrade s brojnim tornjevima/kupolama u kojima se danas nalaze Opća bolnica Osmania i Visoki sud.

Charminar - simbol Hyderabada.

Kaos na ulicama oko Charminara.

Nakon obilaska područja južno od rijeke Musi, uputio sam se na sjever do obala jezera Hussain. Na malom otočiću usred jezera su 1990. godine planirali postaviti 17 metara visok i 350 tona težak kip Bude, koji je klesan punih 5 godina. Prilikom prebacivanja na otočić teglenica je potonula. Srećom, kip je ostao neoštećen te je 2 godine kasnije podignut iz vode i postavljen na svoje mjesto. Do otočića vozi motorni brodić za 55 rupija, ali tamo zaista nemate što drugo raditi, nego pogledati kip i promotriti grad na obali jezera te se vratiti natrag na kopno. Odmah do parka Lumbini, od kuda se kreće prema otočiću, nalazi se park NTR (ulaznica 20 rs) koji me iznenadio svojom ljepotom i maštovitošću. Nakon dva mjeseca boravka u Indiji, zaista sam mislio da takvo nešto tamo ne može postojati. Radi se o umanjenoj verziji Gardalanda - punoj cvijeća, oblikovanih grmova, mostića, fontana, vlakića, dječjih igrališta, umjetničkih instalacija i, naravno, sprava i prostorija za zabavu djece i odraslih. Može se tamo izgubiti pola dana, ali ja sam morao nakon dva sata krenuti prema kolodvoru, gdje me čekao vlak za Hospet, najbliži grad mojem sljedećem odredištu - Hampiju.

Kip Bude na otočiću usred jezera Hussain.

Prekrasno uređen park NTR.

Jedna od instalacija za zabavu u parku NTR.

Primjetio sam da u Hyderabadu nema puno turista sa Zapada, točnije, u četiri dana vidio sam ih samo desetak. Šteta, jer grad s okolicom zaista ima što za ponuditi i ja sigurno nisam požalio što sam ga uvrstio u svoj itinerar.

Za kraj dvije zanimljivosti:

1. U Hyderabadu se nalazi Ramoji Film City, najveći kompleks za snimanje filmova na svijetu. Prostire se na 670 hektara, a Indijci ga zovu Tollywood. Tu se snimaju južnoindijski filmovi, prije svega teluškog, tamilskog i hinduskog izričaja.

2. Iako zvuči nevjerojatno, u Hyderabadu možete svakodnevno skijati. Na snijegu. Tome je zaslužan „Snow world“ - ogromna dvorana u kojoj svakih sat vremena pada snijeg, uz zvučnu i svjetlosnu pratnju. Za cijenu od 300 rupija možete skijati, grudati se, spuštati snježnim toboganima ili se jednostavno doći osvježiti. S obzirom da nisam ljubitelj snijega i zime, bit ćete uskraćeni za slike i izvještaj iz te atrakcije.

Puri s okolicom

Prvi vlak na mom putovanju koji je krenuo i stigao na odredište prema voznom redu doveo me na obalu Bengalskog zaljeva, u Puri. Taj je grad poznat po svojoj dugačkoj pješćanoj plaži, hipi atmosferi tijekom 1970-ih i festivalu izrade skulptura u pijesku. Ujedno je i jedan od najsvetijih indijskih gradova, budući da je Puri, uz Bhubaneswar i Konark, dio istočnoindijskog „Zlatnog trokuta“, skupine najposjećenijih svetišta Hindusa u ovom dijelu Indije. Razlog dolaska tolikog broja hodočasnika jest hram posvećen Jagannathu - gospodaru univerzuma i inkarnaciji boga Vishnua. Hram je izgrađen 1198. godine, okružuju ga dva paralelna zida, a centralni toranj visok je čak 58 metara. Statue Jagannatha, njegovog brata Balbhadra i sestre Subhadre nalaze se u glavnoj dvorani hrama, a svećenici ih nekoliko puta dnevno uređuju i preoblače, ovisno o vrsti religijskog obreda. Nevjerojatno zvuči podatak da hram zapošljava čak 6 tisuća muškaraca čija je jedina obveza provedba zahtjevnih ritualnih radnji i briga o božanskim statuama! Nažalost, u ovaj hram turistima (zapravo, svim ne-Hindusima) uopće nije dozvoljen ulazak, ali se njegov značaj može osjetiti na okolnim ulicama, krcatim hodočasnika i prodavača.

Jedan od 4 ulaza u kompleks s hramom Jagannath Mandir u pozadini.

Planirao sam Konark i Bhubaneswar obići u vlastitom aranžmanu, tj. koristeći lokalni prijevoz, ali su tri grupe znamenitosti u glavnom gradu države Odisha, Bhubaneswaru (800 tisuća stanovnika), međusobno previše udaljene da bi to bilo izvedivo u jednom danu. Puno agencija u Puriju nudi takve ture, tako da sam se malo raspitao i odabrao jednu u trajanju od 12 sati (430 rs) koja pokriva udaljenost od 230 km. Ujutro smo se tako zaputili u Bhubaneswar, za koji legende kažu da je nekada imao preko 7 tisuća hramova, ali čak ih i u današnje vrijeme ima oko petsto. Najznačajniji od njih je hram Lingaraj Mandir - još jedan koji ne dopušta ulaz ne-Hindusima, a koji je sličan i po veličini i po starosti onome u Puriju. Razlika je u tome što je ovaj posvećen Tribhuvaneswaru, gospodaru triju svjetova. Njega predstavlja granitni kamen koji se svakodnevno polijeva mješavinom vode, mlijeka i marihuane! Zahvaljujući platformi izgrađenoj izvan zidina koje okružuju hram, turisti ovdje barem imaju mogućnost vidjeti kompleks iz daljine.

Pogled na hram Lingaraj Mandir s platforme.

U blizini Lingaraj Mandira posjetili smo još dva impozantna hrama, a zatim nastavili prema brdašcima na periferiji grada, gdje se nalaze dva kompleksa spilja - Udayagiri i Khandagiri. Pretpostavlja se da su te, rukom isklesane spilje udubili džainistički isposnici (asketi) kao svoja skloništa još u 1. stoljeću prije Krista. Neke spilje su jednostavne, dok su druge ukrašene isklesanim slonovima, zmijama ili figurama ljudi. Udayagiri spilje su ljepše, kompleksnije i brojnije od ovih na susjednom brdašcu, ali se zato iznad Khandagiri spilja pruža prekrasan pogled na grad i susjedni kompleks. Nakon toga smo stali na dva sata u zoološki vrt koji je poznat u cijeloj Indiji po infrastrukturi (safari, vlakić, žičara, brodići...), ali prije svega po svojim stanovnicima: desetak plavookih bijelih tigrova. Osim njih, mogu se još vidjeti nosorozi, lavovi, žirafe, više vrsta krokodila, kao i ostale manje životinje uobičajene za zoološke vrtove. S obzirom da smo tu bili usred dana, po najvećoj vrućini (da, ovdje je vruće), većina ih je drijemala u hladu. Saznao sam i da se ovdje nalazi jedan strvinar za kojeg su u početku sumnjali da radi za pakistansku obavještajnu službu. :-)

Jedna od spilja u Udayagiri kompleksu.

Nosorog, jedna od rijetkih "aktivnih" životinja u ovom ZOO.

Desetak kilometara od Bhubaneswara nalazi se selo Dhauli, a na brdu povrh njega još jedna budistička stupa sagrađena 1972. godine od strane japanske budističke zajednice. Stupa je atraktivna, od bijelog kamena i s lijepim pogledom na dolinu, ali nakon onih u Nepalu sve druge izgledaju beznačajno. Za kraj nam je preostalo posjetiti Konark, selo u kojemu se nalazi jedan od najpoznatijih hramova u Indiji, izgrađen u 13. stoljeću i uvršten u Unescov popis kulturne baštine - Hram sunca (ulaznica 250 rs). Vjeruje se da ga je sagradio kralj Narashimhadev kao spomen na svoju pobjedu nad muslimanskom vojskom. Cijeli hram je zamišljen kao nebeska bojna kola Surye, boga sunca. Sedam ogromnih kamenih konja, koji predstavljaju dane u tjednu, vuku gigantska kamena kola (hram s pedesetmetarskim tornjem) koja pokreću 24 trometarska kamena kotača, a koji predstavljaju sate u jednom danu. Pazilo se i na položaj hrama u odnosu na sunce, tako da sunčeve zrake u zoru i sumrak padaju na točno označena mjesta u svetištu. Na toj masivnoj građevini mogu se još naći i brojne skulpture bogova, slonova, žirafa (!), ljudi u svakodnevnim poslovima, ali i seksualnim aktivnostima. Šteta što smo imali samo jedan sat na raspolaganju jer bi se u razgledavanju detalja na ovoj veličanstvenoj građevini moglo potrošiti barem još sat-dva.

Hram Sunca u Konarku.

Jedan od sedam konja koji "vuku" hram.

Jedan od 24 kotača koji "nose" hram. Ako vam se kotač čini poznatim, to je vjerojatno zato što se ste ga stiliziranog vidjeli na indijskoj zastavi.

Nakon zanimljive ture po okolnim mjestima, preostao mi je dan uživanja i odmaranja. Prijepodne sam krenuo u laganu šetnju gradskim ulicama, dok sam na povratku išao po plaži. Pješčana plaža seže unedogled (nisam došao do "kraja"), široka je i do stotinjak metara, a hod po pijesku je izrazito težak jer noga stalno propada u njega. Zapadna strana je više urbanizirana, ali i čišća od istočne, gdje se nalazi malo ribarsko selo s bezbroj čamaca i ljudi koji ih popravljaju na plaži. 

Pogled s plaže na zapadni dio grada.

Šetnja plažom u sumrak.

Malo ribarsko selo na istočnoj periferiji Purija sa stotinama barki u moru i na suhom vezu.

I za kraj jedna informacija u vezi cijene voća. Tek sam se u Kolkati i Puriju uvjerio kako se me "opelješili" u Nepalu. U Kolkati sam kupio 4 banane srednje veličine (malo manje od naših) za 10 rupija, što je jedna kuna. U Puriju sam dobio 5-6 onih minijaturnih bananica za istu cijenu. I sve je to bila početna cijena, bez cjenkanja. Mislim, zašto se natezati, ako si zadovoljan s cijenom u startu? Međutim tjedan-dva prije toga sam na stajalištu između Pokhare i Kathmandua za 70 npr (4 kune) dobio 2 mandarine i 2 mini banane i odmah sam pomislio da je to previše, ali nisam bio siguran da li se treba o cijeni dogovoriti unaprijed ili je fiksna. Par dana kasnije sam u Kathmanduu kupio 2 mandarine, 2 banane srednje veličine i jednu jabuku za 150 npr, što je oko 9 kuna. Doduše, početna cijena je bila 270 npr, tako da se očito trebalo žestoko cjenkati. Na kraju je ispalo, barem u mojem slučaju, da je u Indiji cijena bila fiksna, a u Nepalu fleksibilna.

Kolkata

Nakon neuobičajeno ugodne noćne vožnje vlakom, oko 9 sati ujutro stigao sam u Kolkatu, glavni grad indijske države Zapadni Bengal. Kolkata ima oko 15 milijuna stanovnika (zajedno s gradom Howrah na drugoj strani rijeke Hooghly), a do 2001. godine bila je poznatija kao Calcutta. Drugi je najveći grad Indije, centar obrazovanja i kulture, ali i grad s najvećim kontrastom između bogatih i siromašnih građana. Dva su glavna uzroka tog kontrasta: jedan je proglašenje Kolkate glavnim gradom kolonijalne Indije, što je za posljedicu imalo gospodarski rast, dok je drugi podjela kolonijalne Indije 1947. godine na tadašnju Indiju i Pakistan, čiji je dio nekada bio i Bangladeš. Od tamo je iznenada u vrlo kratkom vremenskom razdoblju stiglo čak 4 milijuna Hindusa u strahu od odmazde Muslimana iz istočnog Bengala (današnjeg Bangladeša). Kolkata nije mogla prihvatiti toliki broj ljudi pa su se izbjeglice smjestile u mnogobrojnim slumovima na području grada, bez posla i nade u bolju budućnost. Nešto slično vidio sam na jugu grada, u okolici hrama Kaligat, koji arhitektonski nije nimalo zanimljiv, ali je važan zbog toga što je grad vjerojatno po njemu dobio ime.

Sklepane kućice oko hrama Kaligat. Na desnoj strani vidite čovjeka koji piša. Nažalost, po cijeloj Indiji viđam ljude koji pišaju u javnosti bez i najmanje volje da se pokušaju prikriti. Jednostavno stanu i obave svoje. U svakoj ulici i parku možete osjetiti miris mokraće. 

Još sklepanih brvnara uz prljav i smrdljiv kanal Tolly.

Kolkata je poznata i kao dom Majke Tereze (1910-1997). Rođena u Skopju kao Agnes Gonxha Bojaxhiu, ova se Albanka vrlo rano priključila irskom redu časnih sestara i podučavala preko jednog desetljeća školsku djecu u Kalkuti. Užasnuta neopisivim siromaštvom s kojim se susretala, ustanovila je novi red časnih sestara i dobrotovornu organizaciju, u čijim su se prostorima od 1952. godine brinule o umirućima i krajnje siromašnim građanima. Majka Tereza je 1979. godine nagrađena Nobelovom nagradom za mir, a 2003. godine Vatikan ju je proglasio blaženom. Iako je njena dobrotovorna organizacija postala međunarodno priznata, Majka Tereza je nastavila živjeti krajnje jednostavnim životom, što se može vidjeti i u njezinoj izvorno očuvanoj sobi, koja je postala sastavni dio malog muzeja o njezinom životu. Tamo možete vidjeti njezine prastare istrošene sandale, kalendar iz njezine sobe gdje su bile upisane obveze i za datume nakon njezine smrti, krsni list na hrvatsko-srpskom jeziku ili fotografiju iz 1986. godine kada je u Hrvatskoj otvorila, kako kažu, prvu misiju u nekoj komunističkoj zemlji. Jedino mjesto gdje je dopušteno fotografiranje je, začuđujuće, njezin grob:

Posljednje počivalište Majke Tereze (1910.-1997.).

Zbog činjenice da je Kolkata bila glavni grad Indije za vrijeme britanske vladavine, centar grada je prepun palača i vjerskih objekata kolonijalnog tipa, parkova, drvoreda i širokih avenija - slično New Delhiju. Imaju i najstariju podzemnu željeznicu u Indiji, par tramvajskih linija i dvadesetak brodskih linija koje presjecaju rijeku Hooghly, nekad zvanu i Ganga (nema veze s Gangesom). Ipak, prometna kultura im je miljama daleko od europskog standarda. Pješak nema nikakva prava i, iako su raskršća glavnih avenija sa po 5-6 traka opremljena semaforima, zeleno svjetlo za pješake znači samo da sada možete probati prijeći cestu. Jako opasno za ljude koji vjeruju semaforima. Jedino što vozači poštuju su naredbe policije koja često "asistira" semaforima. Jedan od simbola ovog grada je palača Victoria Memorial, prekrasna zgrada od bijelog mramora koja je podignuta u spomen na dijamantni jubilej britanske kraljice Viktorije. U neposrednoj blizini nalazi se katedrala Sv. Pavla, izgrađena 1847. godine u tipičnom britanskom stilu. Iako je izvana atraktivna, unutrašnjost, a posebno svod, nisu bogato ukrašeni. Od desetak palača u centru grada teško je objektivno izdvojiti neku, ali meni su se posebno svidjele dvije: zgrada kompanije Standard Chartered i palača Metropolitan.

Victoria Memorial

Katedrala Sv. Pavla

Zgrada Standard Chartered

Palača Metropolitan

Za kraj sam ostavio odlazak do dvaju obalnih hramova na sjeveru grada, svaki sa svoje strane rijeke. Ukrcao sam se u bus broj 54 iz centra grada do Belur Matha, samo kako bih se provozao preko još jednog simbola Kolkate - 705 metara dugačkog metalnog mosta koji spaja Kolkatu i Howrah u blizini glavnog željezničkog kolodvora. Vožnja kroz zakrčene gradske ulice trajala je 50 minuta, a cijena karte je bila 8 rupija. Nažalost, niti u Belur Mathu fotografiranje nije bilo dopušteno, ali me utješilo to što uživo hram ne izgleda toliko lijepo kao na slikama s interneta. Srećom, oko dva kilometra sjevernije, na drugoj strani rijeke, nalazi se kompleks Dakshineswar do kojeg vozi jedna od mnogih brodskih linija (karta za vožnju od dvadesetak minuta košta 10 rs). Fotografiranje je dopušteno, a i kompleks je nekako fotogeničniji od prethodnoga. Centralni hram, izgrađen sredinom 19. stoljeća, posvećen je božici Kali, a značajan je i zbog toga što je s ovog mjesta na svoje duhovno putovanje krenuo indijski mudrac Ramakrishna, koji je još krajem 19. stoljeća propovijedao o ujedinjenju svih religija.

Brodić koji vozi na relaciji Belur Math-Dakshineswar.

Hram Kali u kompleksu Dakshineswar.

Simbol Kolkate - most Howrah.

I jedno upozorenje za buduće putnike: navečer sam se uputio prema željezničkom kolodvoru Howrah, od kuda mi kreće noćni vlak prema Puriju. Kolodvor treba shvatiti ozbiljno jer takav protok ljudi, taksija i autobusa u večernjim satima nisam nigdje vidio. Jedan krivi korak ili zastajkivanje i bit ćete pregaženi, od vozila ili ljudi, svejedno vam je. Povrh toga, kolodvor ima čak 23 perona, a prvi je od posljednjeg udaljen desetak minuta hoda, tako da bi trebalo doći barem sat vremena prije polaska vlaka.